Ivana Despić
(Zagreb. 15 August 1891 – Sarajevo, 12 July 1961)
Ivana Simonović, zvana Iva, rođena je u Zagrebu 1890. godine u dobrostojećoj porodici austrougarskog generala koji je prepoznao kćerkin dar i omogućio joj školovanje. Prvo je pohađala ženski tečaj za umjetničke radnje pri Obrtnoj školi, a zatim nastavila školovanje na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt.
Profesori su joj bili ugledni kipari toga vremena Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović. Prvi put izlagala je još kao studentica na otvorenju salona “Ullrich” u okviru prve samostalne izložbe svog kolege i vršnjaka Ljube Babića, koji ju je i ovjekovječio na jednoj slici. Oboje su se dalje školovali u Münchenu i Parizu, u kojima je Iva izučavala plaketarstvo i medaljarstvo. Prije nego što je krajem Prvog svjetskog rata u Zagrebu upoznala Acu Despića i udala se za njega, Iva Simonović bila je već poznato ime u svijetu umjetnosti. Zanimljivo je, npr., da je 1914. godine odluku za prijem njenih plaketa na Salon des Beaux-Arts potpisao lično Roden.
Godine 1920. godine udala se za Acu Despića iz poznate sarajevske trgovačke porodice koja je voljela umjetnost (npr. u njihovoj kući održavane su prve pozorišne predstave u Sarajevu) i došla živjeti u Sarajevo. Izgleda da se slobodoumna kiparica nikad nije potpuno uklopila u svoju novu, bogatu i izrazito patrijarhalnu porodicu. Naravno da se o eventualnim porodičnim nesporazumima nije pričalo izvan “svoja četiri zida”, a čaršiji je ostala skrivena i činjenica da je lijepa Despića snaha već bila udavana (prema podacima zagrebačkog matičnog ureda bila je razvedena od Aleksandra Zarevskog). Kako joj je bilo u Sarajevu, ona sama je ispričala svojim autoportretom, bistom kojoj je dala ime “Sputana”. Bista je danas dio fundusa Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. O sarajevskom periodu Ive Despić-Simonović nešto više zna viši kustos u penziji Miloš Radić: “Htjela je da se osamostali, da se izmakne od te jake porodice. Trebala joj je sloboda za stvaranje i na njenu molbu 1931. godine sagrađen joj je ljetnikovac sa ateljeom nadomak Sarajeva, u Vasinom Hanu. Godila joj je ta osama, jedva je čekala da tamo useli, ali je stradala zbog svog nestrpljenja. Zanoćila je u tek dovršenom, vlažnom ateljeu i navukla zdravstvene tegobe koje su je kasnije pratile godinama. (…) Iva je dobrim dijelom mogla sama finansirati izgradnju kuće, jer je u to doba bila već prilično tražena i poznata kiparica.” (SB, 17. septembar 2009. godine)
“Muškarci ne priznaju umjetnički rad žena”
Imala je dvije samostalne izložbe, u Londonu i Beogradu 1927. godine, izloživši više od 100 djela. O ovim, organizacijski i finansijski veoma zahtjevnim izložbama, kritika se izrazila veoma pohvalno. U Sarajevu nije imala samostalnu izložbu, ali je izlagala na kolektivnim izložbama umjetnika u Londonu, Beogradu, Barceloni, Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Brnu i Bratislavi. Uspjeh na međunarodnoj umjetničkoj sceni donio joj je ugled i kod kuće, pa je, između ostalog, bila veoma cijenjena na kraljevskom dvoru na kojem joj je dodijeljeno ugledno mjesto dvorske kiparice i savjetnice za kiparstvo jugoslavenske kraljice Marije Karađorđević, s kojom je bila veoma bliska. Kraljica je i sama bila kiparica, tako da su njih dvije često zajedno i radile. Na kraljevskom dvoru Iva Despić-Simonović imala je i svoj atelje. Poznato je da je portretirala kralja i kraljicu, mnoge članove kraljevske porodice, predstavnike elite, rumunskog princa, generale Hadžića i Vukotića… “Moj uspjeh na dvoru desio se tako da sam radila skulpturu generala Hadžića i naišao je prijestolonasljednik Petar, tada dječak od dvije-tri godine. Skulptura nije bila ni dovršena, a on je odmah prepoznao koga prikazuje. To se prepričavalo po dvoru, priča je stigla do kralja i tako…”, objašnjavala je Iva Despić-Simonović.
U periodu između dvaju svjetskih ratova, kada su žene u patrijarhalnoj Bosni bile uglavnom nepismene i “zarobljene” kod kuće, Iva Despić-Simonović živjela je posve drugačiji život. Imala je umjetnički i društveni ugled, kao tražena kiparica sasvim je dobro zarađivala, ostvarila se kao majka i supruga te živjela i radila u svojoj kući, smještenoj u prirodi. Uspješno je spojila privatni život i karijeru i već tada ostvarila san današnjih žena kojima podjednako trebaju i jedno i drugo. Za sve se to sama izborila, a u jednom od malobrojnih intervjua koje je dala govorila je ovako: “Imam impresiju da muškarci ne priznaju umjetnički rad žena. Lako njima. Istina, žena nema toliko snage kao muškarac. Ima ona i drugih briga. Kad je, recimo, kojem umjetniku dijete bolesno, on svejedno radi svoj posao. Kad je moja kćerka imala tifus, nije mi na kraj pameti bilo modeliranje. Kakva skulptura.” (M.K. Razgovor sa kiparicom Ivom Despić Simonović, Novosti, Zagreb, 25. novembar 1937. godine)
Majčinstvo iznad svega
Sve do početka Drugog svjetskog rata život kiparice Ive Despić-Simonović bio je, sa strane gledano, potpuno sretan. Živjela je bezbrižno, radila u tišini svog velikog ateljea, iz prirode crpila inspiraciju i s ljubavlju odgajala svoju kćerku i sina bilježeći njihovo odrastanje raznim likovnim tehnikama. Bila je predana majka i o tome je u Ženskom listu 1937. godine pisano: “Umjetnica Iva Despić je majka dvoje dražesne djece, koja s njom stanuju u usamljenom dvorcu nad Mošćanicom. Veliku pažnju posvećuje majka-umjetnica odgoju djece, pa je umjetnost nije ni najmanje udaljila od materinskog poziva.”
Njena djeca bili su joj modeli za slike i skulpture, pomagali su joj u ateljeu i učili o umjetnosti. Da je majčinstvo za Ivu ipak bilo nešto posebno, pokazuje i njezina opsesivna želja da napravi monumentalni spomenik majkama. Po cijelom svijetu postoje spomenici neznanom junaku, a svi zaboravljaju da je svaki junak imao majku. “Spomenik majkama i ideja za kosturnicu na Krfu u domenu monumentalne plastike ostali su samo pokušaji i kiparica je zbog toga bila razočarana i ljuta pa je u jednom intervjuu tvrdila da su joj ideju za ovaj rad, o kome se pisalo i u zemlji i u inostranstvu, nakon što je bio izložen u Sarajevu, ukrali i realizovali u Americi i to na više mjesta.” (M.K. Razgovor sa kiparicom Ivom Despić Simonović)
Drugi svjetski rat dočekala je i preživjela u svojoj kući. Poslije oslobođenja Sarajeva, kao simpatizerka kraljevske porodice, Iva Despić-Simonović već u junu 1945. godine uhapšena je i sprovedena u istražni zatvor Suda narodne časti. S njom u zatvoru bio je i Ante Franjković zvani Dalmata, popularni sarajevski glumac. Iva je nacrtala njegov portret koji je ostao sačuvan. U zatvoru nije dugo ostala, ali njen život u novoj državi nije bio ni nalik onome od prije Drugog svjetskog rata. Imala je veoma malo narudžbi pa je živjela skromno. Sve je više slikala i crtala, sve rjeđe vajala. Od većih poslova uradila je samo biste Šantića, Ćorovića i Đikića za Grad Mostar. Luksuzna kuća propadala je jer nije bilo novca za održavanje, a nekada ugledna i bogata umjetnica tonula je u zaborav i siromaštvo. Umrla je u svom ateljeu 1961. godine.
CVIJEĆE OD KRALJICE MARIJE
Iva Despić bila je veoma bliska sa srpskom kraljicom Marijom Karađorđević,koja je i sama bila kiparica. Njih dvije su često zajedno radile i razmjenjivale utiske,a Iva je portretirala članove kraljevskeporodice. “Njeno Visočanstvo je i sama veoma nadarena umjetnica”, objašnja vala je Iva novinarima tridesetih godinaprošlog vijeka u rijetkim prilikama kad ih je puštala u svoj dom jer je prema toj branši bila podozriva. “Moj uspjeh na dvoru desio se takoda sam radila skulpturu generala Hadžića i naišao je prijestolonasljednik Petar, tada dječak od dvije tri-godine.Skulptura nije bila ni dovršena a on jeodmah prepoznao koga prikazuje. To se prepričavalo po dvoru, priča je stigla do kralja i tako…” objašnjavala je svojedobno Iva. Navodno je kraljica Marija Ivi poslalana poklon cijeli vagon cvijeća i biranih sadnica kada je ova počela sa uređivanjemsvog dvorišta na Vasinom (sadašnjem Gazinom) hanu. Bila je miljenica dvora iimala čak i svoju sobu gdje je odsjedala i atelje u kojem je radila, ali mnogo godinakasnije to će je skupo koštati
Stav Dragana Tomašević
OČARAVA GRACIJOM: IVA DESPIĆ
Kao da dolazi iz sna, iz zagonetnosti koja se ničim ne može odgonetnuti, Iva Despić je živjela životom koji se nije mogao svoditi ni na kakvu paradigmu. Bila je svoja, gorda a plemenita i otuda je, u susretima sa drugima izržavala svojevrsno dostojanstvo. Pa ipak, biografija joj je bila ispisana dosta čitkim životnim rukopisom, raspoznatljivim, bar u ranom periodu njene životne parabole. Rođena je na početku posljednje decenije XIX stoljeća, a u likovnu javnost je stupila posljednje godine prve decenije XX stoljeća kada je sa svojim vršnjakom, Ljubom Babićem, organizirala prvu izložbu u galeriji “Ulrich” i izložila devet svojih radova. Likovni kritičari su je dočekali sa pijetetom. Taj izazov potvrdiće šest godina kasnije kada je u Hrvatskom proljetnom salonu nastupila sa Zdenkom Pexider–Sieger. Organizacijom ove izložbe, odato je priznanje “ženskom” stvaralaštvu, a zasluga za kritičarsku euforiju pripada upravo Ivi, za koju je Lunaček rekao da “imade u sebi snage i odlučnosti koje inače u ženskinja ne zamjećujemo, ako se dadu na stvaranje umjetničkih djela”. Na ovoj izložbi se našlo njenih četrdeset eksponata, od kojih 13 plaketa i 14 poprsja.
Prve likovne zasade Iva je stjecala u Zagrebu, najprije na Ženskom tečaju za umjetni obrt u Zagrebu, a onda je nastavila u Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod kipara Frangeša i Valdeca. Šta je Iva, tada Simonović, mogla ponijeti od svojih učitelja? Od Frangeša je, bez sumnje, ponijela znatno više nego od Valdeca. Zapravo, sve ono što je ušlo u temelje njene umjetnosti, ponijela je od Roberta Frangeša kome je dodavano i majčino prezima Mihanović. Još kao student on je uradio reljefe za palatu Kršnjavoga. Ti reljefi su trebali prikazati četiri fakulteta: medicinu, teologiju, justiciju i filozofiju. I dok su medicinski, teološki i filozofski fakulteti obrađeni akademski, na pravnom fakultetu (Justicija), bili su reljefi skulptorski znatno naglašeniji i u njemu (reljefu) će do izražaja doći sve ono što će karakterizirati njegov cjelokupan rad, a to su: mekoća i do detalja izvedeni reljefi u kojima je došla do izraza Frangešova sklonost prema sitnoj plastici i osjećaj za siluetu i živu liniju koja je obujmljivala oblik. Bio je i priznati umjetnik plaketa i medaljona kojima je uživao i međunarodni ugled. Nisu li to značajke koje odlikuju i skulptorski rad Ive Simonović? I poticaj da se usmjeri na studij plaketarstva i medaljerstva kada se nađe u Minhenu, a u Parizu će odluku o izlaganju njenih radova na izložbu u Salon des Beaux – Arts 1914. potpisati, svojom rukom, Roden (Auguste Rodin).
Sve je to ispisano čistim životnim rukopisom. Taj rukopis će početi poprimati karakter misterija kada u Zagrebu upozna studenta iz Sarajeva Aleksandra Acu Despića, pripadnika čuvene srpske trgovačke porodice Despića, ljudi koji su u svome domu u Sarajevu organizirali prve pozorišne predstave, po ugledu na predstave koje je u svojoj rezidenciji organizirao engleski ambasodor u Sarajevu toga doba, Holms, od kojega će Despići kupiti i zavjesu na kojoj se nalazio amblem iz priče o Viljemu Telu. Nakon udaje, 1920. godine, Iva preseljava u Sarajevo. Čudnim sklopom okolnosti, Iva će se naći u rodnom domu kraljeva Karađorđevića u Beogradu, gdje je imala svoju sobu i svoj atelje u kome je podučavala kiparskom radu kraljicu Mariju i portretirala sve članove kraljevske obitelji, pa i one koje nije neposrdno vidjela (Karađorđa).
Iva Despić imala je sve pogodnosti koje su bile potrebne da se mogla nesmetano predavati svome umjetničkom radu. Uz to je bila evropski školovana, bila lijepa, posjedovala naglašeni talenat. Pa ipak, kako kaže Azra Begić, negdje se “karte nisu složile” i ona je stvorila znatno manje od onoga što je, po svojim i duhovnim i životnim predispozicijama, mogla.
Nije voljela izlagati i jedine samostalne izložbe je organizirala u Londonu (Royal Academy) i u Beogradu (Oficirski dom) sa preko 100 eksponata. Kritika je bila uglavnom pozitivna. U Sarajevu nikada nije izlagala, samo je jedanput nastupila na prvoj kolektivnoj izložbi umjetnika Drinske banovine 1932. godine. Na izložbi je ona imala najviše eksponata – 19! Godinu dana ranije, Despići su joj izgradili ljetnikovac i atelje na Vasinom hanu.
Jedna od opsesija, i lična i univerzalna, bila joj je – majčinstvo. Imala je dvoje djece i bila opsjednuta njihovim odgojem. S druge strane, imala je ideju da oblikuje Spomenik majkama i Kosturnicu na Krfu. Međutim, ni jednu od tih ideja nije uspjela ostvariti.
O Ivi Simonović Despić pisano je dovoljno. Među njima se nalazi i pjesnik Jovan Dučić:
G-đa Iva Despić je akademski vajar, što znači sledbenik stare i večne škole; sigurnih i dokumentovanih vrednosti; tradicije koja je imala za sebe i bolja vremena i više duhove nego što ih daje današnja umetnička perioda. Ona nema ni drskosti ni volje da začuđava, obmanjuje i nameće. Otmen i potpuno ženski talenat, ona radi s jednom jedinom željom: da pruži svoje delo bez ikakvog šarlatanstva, i čedno i čisto čak i od svake domisli da se odveć istakne. To je umetnost koja ne zadivljuje, nego zabavlja; koja ne zaprepašćuje snagom, nego očarava gracijom; koja ima puno umetničkog poštenja i ženske milošte…
A ja sam uveren da žena može da svojim ukusom i svojom gracijom dostigne u društvu i umetnosti visinu onoga što čovek postigne snagom i talentom. Ja sam siguran da to može i g-đa Iva Despić.
…Ona pravi dečje skulpture lepše nego iko… njene biste pokazuju veliku veštinu u modelovanju i vanrednu sposobnost za sličnosti…
…Slučaj što su sva njena lica misaona, ozbiljna, čak zabrinuta, to su plod samoće i melanholije ove umetnice…
I nije bitno koji je sadržaj motiva bio, kojem je posvećivala pažnju, Iva Despić ga je modelirala do onog izričaja kada se iz motiva oslobađala nužna vizualna energija koja je opijevala prirodni sklad predmeta, sklad koji je poprimao poetske valere, onu mekotu koju je naslijedila od svoga učitelja Frangeša, uklanjala ekspresiju i tražila prirodno stanje kada je modelovala starca dok sjedi na niskom stolu osupnuta šutnjom i mirom, prekrivenog naborima koji stvaraju doživljajni reljef, pojačavaju njegovo stanje utihnuća. To je šutnja koja ima svoju sintaksu, svoje rečenične periode u zavisnosti s koje strane gledamo njeno izvajano djelo. Tu svoju figuru je nazvala jednostavno Studija, mada ona u nama budi niz asocijacija koje utanjaju u našu iskustvenost. To, ipak, nije fotografsko predočenje, poezija i šutnja koja se utisnula u te nabore, izdiže njenu figuru iz ravni neposrednog zasvjedočenja, već je čini mjerom umjetničke doživljajnosti. Ona ostavlja dojam kada je gledamo iz profila, a doživljaj je potpun kada lik gledamo frontalno, u samo lice. I u toj figuri srećemo onu ozbiljnost likova Ive Despić, koju je apostrofirao Jovan Dučić.
Svirač u frulu modeliran je na drugačiji način. U njemu je, s posebnom pažnjom, vajala njegovu vertikalu, tijelo je oslobodila svih mogućih naznaka koji bi našu pažnju skrenuli prema kontekstualnom i tako skrenula našu pažnju sa čina kome je posvetila snagu svoje imaginacije na sam materijal u koji je uselila muzičara – bronza sa svojom metalnom bojom. Pretpostavljamo da Svirač u frulu nije rađen po modelu, nosila ga je, ko zna koliko, u svojoj svijesti, tamo ga pročišćavala i, kada ga je, u svijesti, dogradila, onda je tome modelu svoje svijesti obezbijedila hipostazu i omogućila i gledatelju da se preda zanosu njene modelacije. Ove figure, kako je zapisala Danka Damjanović, Iva Despić dovodi do “lirskog intimističkog izraza”.
Iva Despić je koristila razne materijale u utjelovljenju inspiracije u motiv koji je izabrala za realizaciju probuđene ideje u svome tvoračkom biću. I, dok je, u modeliranju starca, odjenula figuru u kostip muslimana, i od materijala koristila gips, Svirač u frulu urađen je u bronzi. Međutim, kada je krenula u realizaciju Mladića kao objekta svoje inspiracije, koristila je kamen da bi, pored realizacije samog motiva, demonstrirala i izdašnost kamena kao poetske metafore, dovedene do krajnje lirske cizelacije epidermalnog sloja ljudske figure. Epidermalni sloj je učinila ditirambom koji se useljava u lik mladića da bi ga uzdigao do ushita, kao što, u naše vrijeme, čini kipar Stijepo Gavrić. I još nešto: profil mladića je realizirala sa takvom pomnjom, sa blagim, jedva primijetnim otvorom usana, sa pravilnim nosom, izvijenim vjeđama, usmjerenim pogledom u svijet koji mu se otvarao, visokim čelom i kosom koja se oblikovala u specifičnu formu. U eksponatu koga je jednostavno nazvala Portret, tragala je za izrazom čovjeka odmaklih godina na čijem su licu urezane bore na čelu, i pojačan reljef lica na kojemu su se ustobočili brkovi. Sa snažnom emocijom je Iva Despić vajala djevojčicu sa imenom Milica, snažnim gradiranjem prostora glave i znatno smanjenim licem, što jeste prirodna anatomija čovjeka u ranoj dobi.
Do sada smo pratili one eksponate koje je Iva Despić realizirala u skulpturalnoj formi, ali skrećemo pažnju i na druge vidove likovnih realizacija kojima se koristila. Na reljefu, za koji je koristila bronzu, realizirala je ideju koja je, postulacijom likova, podsjećala na sakralnu umjetnost: u prvom planu je ženski lik, skrhan bolom, a iza njega su likovi djevojčice i dječaka. Na ovoj izložbi nalazi se i nekoliko medaljona čiju je izradu upoznala kod Roberta Frangeša Mihanovića i usavršavala na akademijama u Minhenu i Parizu.
Ovdje bismo htjeli skrenuti pozornost na jedan novinski tekst iz 2009. godine, novinarke i pjesnikinje Adise Bašić, u kojem je predočila javnosti životnu parabolu Ive Despić koja se kretala od života na kraljevskom dvoru i uživanju u vlastitoj raskošnoj vili na Vasinom hanu, udaljenoj kilometar ili dva od središta Sarajeva, do isledničkog zatvora gdje su je smjestili partizani nakon završetka drugog svjetskog rata. Posebnu je pažnju posvetila Ivinoj vili koja je bila osuđena na propast, a onda se pojavio Elvir Čaušević, Bosanac koji je dugo živio u Americi, otkupio vilu i renovirao je, živio u njoj dvije godine, a onda je učinio dostupnom javnosti. Danas se u vili nalaze apartmani za izdavanje. I ne samo to: prilikom renoviranja vile, pronađena su u podrumu vile tajna vrata iza kojih je pronađeno nekoliko skulptura za koje je potvrđeno da pripadaju Ivi Simonović Despić.
Vojislav Vujanović Za Tacno.net