Lijepa naša želi Bosnu
Iz Hrvatske su, kao neki bauk, sve do naših dana, šireni glasovi o težnji Srba za stvaranjem neke Velike Srbije i o velikosrpskim hegemonističkim namerama. To je bio stalni pripev svih protivsrpskih istupa ne samo pred jugoslovenskom već i pred svetskom javnošću.
O tome dovoljno svedoče knjige u kojima se, s jedne strane, Srbi i Srbija žele prikazati kao agresori velikih teritorijalnih apetita, a s druge se žele prikriti sopstvena agresija i sopstvene teritorijalne pretenzije na tuđe etničke, državne i istorijske teritorije.
Takva taktika, kad je reč o hrvatskoj politici, odavno je poznata, ali u istoriografiji nije dobila odgovarajuće mesto i objašnjenje. Ona je nasleđena od Austrougarske, koja je utoliko više demonizovala i satanizovala srpske oslobodilačke i ujediniteljske namere ukoliko je imala većih apetita prema teritorijama na Balkanu i ukoliko je više zastupala nemačku politiku prodora na Istok. Po toj taktici, sve što je bilo srpsko, proglašavano je za velikosrpsko s ciljem da se srpski interesi, koji su bili u sukobu s austrougarskim, u korenu saseku i onemoguće.
Sledeći tradiciju austrougarske politike, u kojoj su Hrvati učestvovali, a neretko u njoj i prednjačili, u svim istorijskim razdobljima, od Revolucije 1848. do naših dana, okomljavali su se na srpsku politiku redovno joj dodajući epitet velikosrpske politike. Udarajući po srpstvu i velikosrpstvu, u kojima su videli glavnu konkurenciju hrvatstvu i velikohrvatstvu, hrvatski političari nisu samo snivali o Velikoj Hrvatskoj već su na njenom izgrađivanju radili uporno i dosledno, držeći se principa da su za ostvarivanje tog cilja dozvoljena sva sredstva, čak i genocidno uništavanje Srba.
Težnje za teritorijalnim proširenjem Hrvatske starijeg su datuma. Nevelik po broju, mali po prostranstvu koji zauzima, hrvatski narod je ispoljavao velike imperijalne ambicije. O tome dovoljno govore nazivi kao što su: „alpinski ili planinski Hrvati“ (Slovenci), „pravoslavni Hrvati“ (Srbi), „neprijeporni Hrvati“ ili „cvijet hrvatskog naroda“ (muslimani), zatim „Turska Hrvatska“, „Crvena Hrvatska“, „Bijela Hrvatska“ i „Karantanska Hrvatska“, koji se odnose na delove Bosne, na Crnu Goru, Dalmaciju i Sloveniju. Ti nazivi pažljivo su negovani i tokom više stotina godina usađivani su u svest hrvatskog čoveka s ciljem da mu razviju uverenje o veličini Hrvatske i brojnoj snazi Hrvata.
Iako je još 1866. godine Imbro Ignjatijević Tkalac upozorio da se države ne mogu osnivati „na starim hartijama i na ‘virtualnim’ teritorijalnim tražbinama“, politika zasnovana na državnom i istorijskom pravu nije mogla biti drugačija nego velikohrvatska. Pozivajući se na hrvatsko državno i istorijsko pravo Hrvatski sabor iz 1861. godine istakao je pravo Trojedne kraljevine na deo slovenskih zemalja i na njene pokrajine u Turskom carstvu, tj. na Bosnu i Hercegovinu, koje bi se tokom rešavanja „istočnog pitanja“ morale ponovo pridružiti Trojednoj kraljevini. U adresi Sabora iz 1878-81. pozdravljena je austrougarska okupacija i izražena je nada da će se stvoriti uslovi za priključenje Bosne i Hercegovine Trojednoj kraljevini unutar dualističkog uređenja Habzburške monarhije. Don Mihovil Pavlinović pozdravio je austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine u nadi da će te oblasti uskoro biti pripojene Hrvatskoj. Kako se to nije desilo, bio je razočaran. Do kojih ambicija se išlo u teritorijalnim zahtevima za ostvarenje hrvatskog državnog i istorijskog prava, pokazuje primer pravaškog lista „Hervatska“.
U članku „Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa“, u broju 6 iz 1871. godine, piše: „Zemlje, što ih obuhvaća deržavno pravo Hervata, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincijalnih imenah, sledeće su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Crna Gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia – ter ove ukupno jesu jednim pravim imenom: Deržava Hervatska.“
Stanovište „Hervatske“ nije bilo usamljeno, nije bilo plod nekog neodgovornog novinara ili političara, nije bilo stav trenutnog raspoloženja. Bio je to prirodni ishod duboko usađenog i široko rasprostranjenog uverenja. Još 22. juna 1869. godine Eugen Kvaternik, uz Antu Starčevića ključni čovek Stranke prava, pisao je don Mihovilu Pavlinoviću da, ako se bude sledila politika te stranke, ako se bude poštovalo hrvatsko državno i istorijsko pravo, onda „ne od Drave do mora, nego od salcburgtirolskih Alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste neoskvernjene Hervatske!“ Kvaternikove velikohrvatske težnje, koje su se ticale Štajerske, Kranjske, Gorice i Istre, gotovo čitave Bosne, „do Romanskih gora i Višegrada i polovine Ercegovine do reke Neretve i Bune“, poznati ruski istoričar, etnograf i lingvista Aleksandar Giljferding podvrgao je oštroj kritici. On je upozorio da nikakvo istorijsko pravo ne može dopustiti Hrvatima da se domognu tuđih zemalja, da je reč o prostom otimanju, koje će srodne slovenske narode neminovno dovesti do sukoba.
NE PONIŽAVAJTE SE
ANALIZOM sadržaja Kvaternikove knjige, Giljferding je zaključio da su Hrvati sebi postavili cilj da uz pomoć Zapadne Evrope zagospodare susednim oblastima. Zbog toga su oni pred Zapadnom Evropom ponizni „a gordi i isključivi prema svojoj braći Slovenima. Giljferding poručuje Hrvatima da se „ne ponižavaju pred Zapadnom Evropom i neka gaje u sebi gordost i isključivost prema svojoj braći Slovenima, no čuvstvo jedinstva i ljubavi“.
Osvajački planovi
ZADOJENA velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a „naoružana“ državnim i istorijskim pravom, „hrvatska akademička mladež“, iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je da nisu samo Bosna i Hercegovina, „nego i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja Srbija, Hrvatske zemlje“. Jedan od sledbenika tog, kako ga je nazvao Franja Rački, „specifičnog Hrvatstva“ napisao je „da je hrvatski kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu“.
Krajem 1875. hrvatski studenti starčevićanskog opredeljenja izjavili su da su Bosna i Hercegovina pozadina Dalmacije i da pripadaju zemljama Zvonimirove krune. Oni su objavili zemljopisnu kartu pod naslovom: „Hrvatska država, izdana prigodom 800. godišnjice krunidbe Zvonimira, kralja svih Hrvata“, koja obuhvata osim tadašnje kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije još i Istru, Korušku, Kranjsku, veći deo Štajerske, Bosnu i Hercegovinu do Drine, kao i deo koji je 1878. godine priključen Crnoj Gori. U zemljopisu Bosne koji je 1878. objavio istoričar Vjekoslav Klaić, simpatizer Stranke prava, proglasio je stanovništvo Bosne i Hercegovine hrvatskim, a u Hrvate je ubrojao „muhamedovske Hrvate“. Za „kršćanske Hrvate“, tj. za rimokatolike ili Latine i za „grčko-istočne Hrvate“tj. za Srbe, napisao je dasu izgubili slobodnu volju zato što su vekovima robovali.
Poznati hrvatski književnik i publicista Đuro Deželić, sledbenik Starčevićeve Stranke prava, objavio je 1879. godine knjigu „Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskog naroda“, u kojoj je napisao da su Hrvatima naseljene i da su „stoga hrvatske pokrajine: sva sadašnja Dalmacija s Bokom kotorskom, vilajet Bosna t.j. Bosna s Turskom Hrvatskom, i novopazarskim pašalukom (Rascija), današnja Hercegovina, koja se je sve do izvora Neretve još g. 1789, kadno je Šistoričar Kristijan JohanĆ Engel pisao svoju povjestnicu, zvala turska Dalmacija, napokon i Crna Gora sa sjevernom Arbanaskom“.
TeŽnje za Bosnom i Hercegovinom bile su tolike da je biskup Štrosmajer sa ogorčenjem pisao Račkom 24. marta 1878. godine; „Naši ljudi zagledali su se u Bosnu i Hercegovinu k’o štrk u jaje, a pustili s pameti, da je sva nutarnja naša logika prot tomu. Kako će nas onaj oslobađati koji bi nas u kapi vode utopio, koji uvijek i uvijek samo o tomu radi, da nas zametne da vječiti anatema anemije na nas baci!“
Nepunih dvadeset godina ranije, 1859. i 1860, dok se nije razočarao u Austriju i njenu politiku prema Hrvatskoj i Hrvatima, Štrosmajer je, u svojim poverljivim memorandumima upućenim ministru predsedniku grofu Johanu Rehbergu, nastojao da zainteresuje najodgovornije političke činioce u Beču da se više angažuju u rešavanju istočnog pitanja, nagoveštavajući im da će im Bosna i Hercegovina, uz pomoć Hrvata i Vojne krajine, „pasti u ruke kao zreli plod.“
U jednom govoru koji je 1890. održao poznati hrvatski pesnik i istaknuti član Stranke prava August Harambašić predvideo je da će se od Triglava do Timoka, od Soče do Balkana oriti usklik „živela Hrvatska“.
Velikohrvatska nastojanja došla su do izražaja i u programima Stranke prava. Tako je u programu te stranke, koji je prihvaćen na velikoj stranačkoj skupštini održanoj u Zagrebu 26. juna 1891, a koji je potpisao Ante Starčević sa 250 svojih pristalica, u prvoj tački rečeno: „Stranka prava, stojeć na temelju državnog prava i narodnoga načela, radit će svim zakonitim sredstvima da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, na Rijeci s kotarom i u Međumurju, Bosni, Hercegovini i Istri, sjedini u jedno samostalno državno tijelo u okviru Habsburške monarhije, te će podupirati svom snagom nastojanje braće Slovenaca, da se i slovenske zemlje ovomu državnomu tijelu prikupe.“ U prvoj tački pravaškog programa iz 1894. godine rečeno je: „Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti: uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rieke, Međumurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru Habsburške monarhije.“
Kad se kaže „uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske“ i sjediniti je s pomenutim oblastima, to pretpostavlja činjenicu da su te oblasti nekad bile zajedno. Međutim, u želji da stvore veliku Hrvatsku, pravaši su ne samo u ovom programu već i u mnogim drugim slučajevima falsifikovali istorijske činjenice.
Po teritorijalnim zahtevima Hrvata mogu se razlikovati tri kategorije zemalja. U prvu spadaju zemlje koje čine „realni opseg“, a to su ondašnja Hrvatska i Slavonija sa gradom Rijekom i okolinom. U drugoj su zemlje na koje je polagano tzv. virtuelno pravo, a to su Međumurje, Dalmacija, Kvarnerska ostrva, deo Istre i severozapadni delovi Bosne. U trećoj kategoriji su zemlje koje su velikohrvatski krugovi želeli da vide u sastavu Hrvatske na temelju „hrvatskog državnog i istorijskog prava“. U takve su pravaši u programu iz 1894. godine uvrstili Štajersku, Korušku, Kranjsku i čitavu Bosnu i Hercegovinu, premda one nikad nisu bile u sastavu Hrvatske.
VELIKODUŠNA PONUDA
PLAN o izgradnji velike Hrvatske, koja bi nastajala u fazama, potpuno je bio uobličen u drugoj polovini DžIDž veka. U potonjim decenijama samo su razrađivane i dopunjavane strategije i taktike kojima bi mogli biti ostvareni željeni ciljevi. Poznati hrvatski političar, pravnik i književnik, Marijan Derenčin je koncem 1902. godine bio spreman da proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine zalažući se za proširenje Hrvatske, a velikodušno dajući pravo Srbima da se šire ka jugu.
Bosanci dobrodošli
Istaknuti član Čiste stranke prava Iso Kršnjavi je početkom 1908. godine predložio načelniku Generalštaba Zagrebačkog vojnog zbora Zanantoniju „da bi dinastija i monarhija u svim pravcima bila bezuvjetno pouzdana i sigurna točka oslonca prema unutra i prema vani za sva vremena, treba Bosnu i Hercegovinu spojiti s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u jedno jedinstveno državno tijelo i staviti pod vodstvo jedne apsolutno pouzdane osobe, koja bi provela prijelaz Bosne u konstitucijski režim na sličan način na koji je svojedobno grof Pejačević kao ban i kao komesar anektirao Vojnu krajinu Hrvatske.“
Kršnjavi je smatrao da ideja o velikoj Hrvatskoj nije ništa drugo „nego malo stegnuta jugoslovenska ideja“ koju je moguće lakše ostvariti od velike jugoslovenske misli. Da bi se Hrvatska što lakše domogla Bosne zalagao se 1909. godine za to da nadbiskup Štadler za biskupa pređe u Đakovo i da se time postigne „jedinstvo klera u Bosni“. U svojim Zapiscima iza kulisa hrvatske politike tvrdio je da su Bosanci potrebni Hrvatima zato što su žilavi, pošteni i pouzdani. Po njegovom viđenju „Što je drugde antisemitizam, to je kod nas antisrbizam. Samoobrana!“
U jednom govoru koji je održao 1890. u klubu Stranke prava Josip Frank se zalagao za ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, „hrvatskih krajeva“ Štajerske, Koruške i Kranjske, kao i Bosne i Hercegovine. To ujedinjenje bilo bi, po viđenju Franka, obavljeno u okvirima federalistički, odnosno trijalistički uređene Habzburške monarhije.
U vreme aneksione krize Josip Frank, vođa hrvatske Čiste stranke prava, zalagao se za trijalističko ustrojstvo Habzburške monarhije, u kojoj bi velika Hrvatska, uvećana Bosnom i Hercegovinom, činila treću ugovornu stranu. On je pozdravio aneksiju uveren da je njome onemogućeno pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji a da su stvoreni uslovi za preuređenje Monarhije i ostvarenje programa njegove stranke o ujedinjenju Banske Hrvatske i Dalmacije sa Bosnom i Hercegovinom. Kad je počeo da sakuplja dobrovoljce za tzv. Hrvatsku narodnu legiju, koja je imala zadatak da se vojno suprotstavi navodnim pripremama Srbije od upada njene vojske, četničkih i komitskih odreda u Bosnu i Hercegovinu, deo muslimana, koji se uključio u Frankovu stranku, bio je spreman da proliva i svoju krv u odbrani misli „ujedinjenja svih hrvatskih zemalja“.
Na jednoj konferenciji održanoj u Zagrebu novembra 1908. moglo se čuti da su spremne „tisuće hrvatskih muslimana pod barjakom hrvatskim pohrliti na Drinu u obranu hrvatskih svetinja i amaneta djedova svojih. U isto ovo vreme Odbor versko-kulturne organizacije Hrvatska narodna zajednica izradio je politički program poznat kao „Punktacije“, u kojima je bez dvoumljenja rečeno da su „Bosna i Hercegovina etnički i državno-pravno hrvatske zemlje“ te da je „prirodna težnja bosanskohercegovačkih Hrvata sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, a u okviru Habzburške monarhije“.
Za svaku svoju geomaniju, na primer za Bosnom i Hercegovinom, za Vojvodinom, za delove Slovenije, za Crnom Gorom, Hrvati su imali mnoga opravdanja: istorijska, prirodna, etnička, geografska, ekonomska, geopolitička i druga. U tom pogledu razradili su čitav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tuđi zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko, Hrvati su žestoko napadali i osuđivali. Između ostalog, baš u vezi sa geomanijom, od sredine XIX veka do naših dana, Hrvati su se služili, kao što se i danas služe, demonizacijom Srba. Po njima Srbi su hajdučki i razbojnički narod, vizantijski prepredeni, primitivni i lukavi. Oni su šumadijski banditi i četnici, a Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, njima, po raznim osnovama, pripadaju teritorije koje žele a Srbi hoće da ih se domognu bez osnova, zato što su grabežljivci, što su remetilački činilac, izvor kriza, nemira i rata.
Na taj način, zadivljujućom upornošću, dobro razrađenom taktikom, ničim neometani, a često i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i državne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom. Tako, na primer, još 1911. godine starčevićanska omladina je u Mladohrvatskom programu, pod tačkom 7 istakla: „Mladohrvatstvo, kao najizrazitiji pobornik radikalne velikohrvatske propagande, koja će obuhvatiti sve hrvatske zemlje, spomenute u političkom programu, i k tome sve hrvatske naseobine, služiće se poglavito usmenom agitacijom i štampom, te osnivanjem kulturnih institucija, ne žacajući se u skrajnjim slučajevima ni drugih sredstava.“
Za takvo ponašanje Hrvata Srbi nisu našli adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu otkrivali sa zaprepašćenjem i detinjastom zbunjenošću pitali se zašto ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.
IZMEĐU DVA SVETA
List bosansko-hercegovačkih Hrvata, „Hrvatski dnevnik“, koji je zastupao čisto rasni pristup u rešavanju teritorijalnih pitanja, piše: „Cijelim nizom uvjeta geografske, etnografske i historičke situacije Bosne jasno je obilježen politički položaj njen prema monarhiji, a još jasnije političko znamenovanje Hrvatstva u Bosni. Ono predstavlja kulturnu vezu između Evrope i istoka. Vezu između monarhije i Bosne, koja je za najtežih historičkih katastrofa možda popustila, ali se nikad nije prekinula.“
Nema tvrđe veze od krvne
Taj osjećaj u svakome od nas tinja i živi, on nam jasno ustanovljuje našu zadaću u tijeku historičkog i kulturnog razvitka: zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srce Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš, vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznova uskrsnuti, jer tvrđa veza no čelična je veza krvi!
Da ćemo u tome naići na borbe, to svak zna: eto nas odavna u večnoj borbi protiv onih elemenata, koji gravitiraju s onu stranu opisanog fatalnog jaza, koje nekakva neodoljiva centrifugalna sila goni iz državne zajednice sa monarhijom, koji su jučer sretali vlast pod krinkom lojalnosti, a danas pletu niti, te ih bacaju preko Drine, koji nas Hrvate zovu braćom, da nam u bratskom zagrljaju otmu historična naša prava i našu narodnost, ne bi li je s čarom prodali – na Terazijama!
Ali još stojimo mi s ovu stranu razmeđa, a oni tamo ostati će s onu!”
Ovakvim duhom bili su prožeti velikohrvatski krugovi, a kakvi bi odnosi vladali u toj fantazmagoričnoj vekovima željenoj velikoj državi, odgovor nalazimo u listu ”Hrvatstvo”. U prvom broju tih novina, koje su se pojavile u Zagrebu 2. maja 1904. godine, između ostalog stoji: ”Borit ćemo se za samosvojnost crkve rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svakomu napadaju, došao on s koje mu drago strane. Naša će biti zadaća, da se sve u svim granicama javnoga društvenoga života obnovi i preporodi u Isusu Kristu (…) Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo veće organičko proširenje hrvatskoga državnoga prava (…) U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski.”
Žestoko se okomljujući na Hrvate koji su bili spremni na saradnju i slogu sa Srbima, ”Hrvatstvo” je pisalo: ”Tuj Krist, a tamo Antikrist. Tuj pod hrvatskom zastavom čisto i slavno hrvatstvo, a tamo haos bezglavnih načela i zbrka raznih zastava. Tuj ponos, baštinjen od starih Hrvata, koji nisu dopuštali, ni da im se pedalj zemlje otme bez krvi, a tamo ljudi, koji darivaju hrvatske, hrvatskom krvlju orošene zemlje, kao kakove stare krpe, sve u hatar tobožnje sloge onima, koji ni čuti neće o slozi sa svojim bratom, osim ako si dade odsjeći desnu ruku. Lijepa li bratstava!
Jaz između Srba i Hrvata da će radi nas postati veći! I to nam dovikujete.
A tko je taj jaz dosele premostio? Zar vi? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena! Pa gdje je sloga? Onakvu slogu, kakovu neki Srbi hoće s vami uglaviti, takovu može postići svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono, što jesmo i što hoćemo da budemo – Hrvati (…) što se pako tiče njihovih (srpskih) političkih usurpacija, mi se tako dugo s njima ne možemo složiti, dok hrvatskim zemljama ne priznaju ono, što nas po nagodbi (od 1868) ide: jednu zastavu hrvatsku, jedan jezik hrvatski, rečju jedan politički narod hrvatski.”
Čak i pred sam kraj Prvog svetskog rata, kada je bilo izvesno da centralne sile gube rat a da se Habzburška monarhija raspada, nade u moguće ostvarivanje velike Hrvatske nisu se gubile. O tome je ostavio uverljivo svedočanstvo u svojim Zapiscima Iso Kršnjavi. On je 25. oktobra 1918. zabeležio: ”Danas sam razgovarao sa sekretarom vlade Andresom, koji mi reče da se u vladinim krugovima govori o tome kako će sutra biti objavljen jedan carski manifest kojim će biti priznata slobodna velikohrvatska država. U tu državu pripadat će Hrvatska, Slavonija, Dalmacija s Rijekom i Međimurje, zatim Bosna i Hercegovina. A možda i Istra. Nekoliko dana nakon toga car će navodno doći u Zagreb.”
Više istaknutih hrvatskih političara, pored onih već pomenutih, otvoreno je ispoljilo namere da Bosnu i Hercegovinu uključe u sastav Hrvatske. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, kada se nalazio u bekstvu 1923. godine, jednom Englezu dostavio pisanu ponudu u kojoj je izneo ”zahteve Hrvata prema Srbima”. Tom ponudom Radić je tražio ”potpunu nezavisnost Hrvatske (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u konfederaciji sa Srbijom, na bazi Antante putem ugovora koji bi dao Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Bačkoj, Banatu, Crnoj Gori i Makedoniji slobodan izbor, da plebiscitom odluče žele li ostati vezani za militarističku i centralističku Srbiju ili ući u federaciju sa miroljubivom i neutralnom Hrvatskom”.
ZEMLjOVID U DVE BOJE
U PRIBLIŽNO isto vreme (23. septembra 1923), opet radi Engleza, Radić je iz Londona, zatražio od Predsedništva republikanske seljačke stranke, da se izradi Zemljovid Hrvatska i Hrvati i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja ”s Krkom i Kastvom” i sve bivše zemlje Austrougarske; Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja, pa čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj ”zemljovid”, koji bi bio namenjen i inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je naglasio: ”Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50 % Hrvata u (Bosni se muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavne crvenim označiti.”
Radić kroji granice
Nikakve sumnje nema da je Stjepan Radić obraćanjem Englezima i izradom Zemljovida nameravao da internacionalizuje hrvatsko pitanje. Pisanim podneskom kojim je to učinio, hteo je da ocrni Srbiju, da je predstavi kao militarističku i centralističku, kao zemlju u kojoj nema demokratskih prava i sloboda, s kojom demokratska, slobodoljubiva i miroljubiva Hrvatska ne može da se sporazume i sa njom živi u jednoj državnoj zajednici.
Predstavivši Srbiju kao nepodesnu i nesposobnu da oko sebe drži na okupu sve navedene pokrajine, ponudio je Hrvatsku kao središnju tačku oko koje se, na federativnom principu, mogu sabrati Slovenija, Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat, Crna Gora i Makedonija. Bio je to jasan pokušaj da se sruši Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a da se začne stvaranje davno sanjane velike Hrvatske, „ne od Drave do mora, nego od salcburg-tirolskih Alpa do Kosova i Albanije“, o kojoj je maštao i pisao velikohrvatski ideolog Eugen Kvaternik.
I prilikom pravljenja skica za novi program stranke iz 1925, Radić je planirao da izvrši korekturu bosanske granice tako što bi Hrvatskoj bila pripojena Bosanska Posavina. Po tom planu Boka bi bila izdvojena iz sastava Hrvatske, ali bi joj, za uzvrat, bili pridodati delovi Hercegovine.
Poput Radića, i Ante Pavelić je od svršetka rata 1918. pa nadalje u više navrata posvećivao pažnju pitanju teritorijalnog opsega Hrvatske. U programu Hrvatske stranke prava od 1. marta 1919, iza kojeg je stajao Pavelić, naglašeno je da će ta stranka raditi „svim zakonitim sredstvima da se na temelju hrvatskoga državnoga prava i prava narodnoga samoodređenja sve hrvatske zemlje (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka s Kotarom, Međumurje, Prekomurje, Bosna i Hercegovina i Istra s otocima) sjedine u jednu samostalnu neodvisnu hrvatsku državu“. U Promemoriji koju je 1927. predao članu Velikog fašističkog veća Robertu Forgesu Davancartiju, Bosnu i Hercegovinu uključio je u sastav Hrvatske.
U „Promemoriji o vjećanjima vođenim u Budimpešti dne 31. 10. 1927“, konstatovano je da „Hrvatska država obuhvaća Hrvatsku s Međumurjem, Slavoniju sa Srijemom, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju“. U Nacrtu promemorije od septembra 1928, koju su imali da potpišu „opunomoćenici Kraljevske talijanske vlade i hrvatskog naroda“, a kojom je traženo uspostavljanje hrvatske države, rečeno je da će se ona „sastojati iz Hrvatske i Slavonije, Međumurja, Dalmacije i Bosne i Hercegovine“. U drugoj tački te promemorije zatraženo je od italijanske vlade da prizna da su Hrvatska i Slavonija s Međumurjem, Dalmacija i Bosna i Hercegovina „povjesno hrvatske zemlje, te će (italijanska vlada) u svakom pogledu podupirati i pomagati nastojanje hrvatskog naroda za stvaranjem samostalne države (…)“
Prilikom razmatranja obima hrvatske države, Pavelić i njegove ustaše redovno su isticale hrvatsko državno i istorijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Granica njihove velike Hrvatske uvek je išla do Drine. U tom pogledu karakterističan je Pavelićev članak „Bosna je naša“, objavljen 1932. godine. U njemu se, između ostalog, kaže: što se „tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, (…) da su to stare hrvatske zemlje, (…) te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, (…) i neka Beograd znade, da će cjelokupno Hrvatstvo povesti boj do zadnje kaplje krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati“.
Pavelićeve i ustaške pretenzije na Bosnu i Hercegovinu došle su do izražaja i u nekoliko kartografskih prikaza. Tako su na naslovnoj strani mesečnika „Ustaša“ iz jula 1930, u mapi koja je tu objavljena, Bosna i Hercegovina činile sastavni deo velike Hrvatske. Bosna i Hercegovina uključene su u sastav Hrvatske i na karti objavljenoj na naslovnoj strani „Hrvatskog domobrana“, kalendara za 1933. godinu. Učinjeno je to i na poštanskoj marki štampanoj od Glavnog ustaškog stožera u Italiji 1934.
Naslednik S. Radića, Vladko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. Još za života S. Radića, on je u jednom govoru iz 1923. godine istakao da se „ideja hrvatska proširila (…) od Mure do Crne Gore, od Jadranskog mora do Zemuna“, da se hrvatskoj Dalmaciji, „koja je kroz vijekove želela da se složi sa svojom sestrom Hrvatskom“, pridružila i Bosna. Ovakvi stavovi Mačeka o hrvatskim državnim teritorijama nisu se ni po čemu razlikovali od granica označenih na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu održanom u Zagrebu 1900. godine. Mačeku je bio cilj da od svih „prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Austrougarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u „asocijaciju interesa“. Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine.
ŠTA JE TRAŽIO MAČEK
O Mačekovim teritorijalnim zahtevima ostavio je zabelešku Jovan Jovanović Pižon, šef Zemljoradničke stranke, kojem se poverio knez Pavle Karađorđević.
U jednom susretu između kneza i Mačeka, do kojeg je došlo pre sporazuma Cvetković-Maček, na pitanje kneza „Šta je za vas Hrvatska?“,
Maček je odgovorio: „To su Primorska i Savska banovina.“ Pri drugom susretu Maček je tražio Dubrovnik, a potom i Vrbasku banovinu, sa 90 posto srpskog stanovništva. U trećem razgovoru apetiti su porasli, pa je Maček zahtevao Srem, do Iloka, Brčko sa okolinom, Bijeljinu, Travnik, Fojnicu i Hercegovinu.
Mačeku banovina tesna
I posle sporazuma Cvetković-Maček, sklopljenim avgusta 1939, iako su novostvorenoj Banovini Hrvatskoj pripojeni delovi zapadne Bosne, koji su pripadali Vrbaskoj banovini, Maček nije bio zadovoljan teritorijalnim opsegom Banovine. On je smatrao da je taj sporazum „djelomičan“ i da u njemu ima dosta spornih, naročito teritorijalnih pitanja. Tim sporazumom, po njegovoj izjavi, „nije pitanje hrvatskog teritorija rešeno definitivno“, pa je zato u njega uneta klauzula da će se definitivni opseg Banovine Hrvatske ustanoviti kad se bude preuređivala čitava državna zajednica. „A to je posve naravno“ – naglasio je Maček – „jer posve drugačije će izgledati dotični teritorij Banovine Hrvatske, bude li u novo preuređenoj državnoj zajednici recimo i autonomna Vojvodina ili ne bude, drukčije bude li i autonomna Bosna ili ne bude itd.“
Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezadovoljni njenim obimom, ustaše su, posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U telegramu od 14. maja 1941. nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se „hrvatske“ teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu „već stacionirane hrvatske trupe“.
Jedan od ključnih ljudi u garnituri političara Josipa Broza, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu knjige o delovanju nemačke tajne službe BND Eriha Šmita Enboma, u vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju „suverene Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom“, u granicama nekadašnje NDH iz 1941. godine. To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama, posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Politički sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi koji su vodili politiku su se menjali, ali je hrvatska politika bila i ostala dosledna kad je reč o namerama da se granice Hrvatske postave na Drini.
Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar zapisao je: „Sa geopolitičkog gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi.“ Prema oceni Pilara, „Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život.“ Dr Ivan Pilar je pisac knjige „Južnoslavensko pitanje“, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom. U brošuri „Svjetski rat i Hrvati, Pokus orijentacije hrvatskoga naroda“ još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917, otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. U toj brošuri dr Pilar, tj. dr Juričić, napisao je:
„Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo njekoliko kilometara) same za sebe u obće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878, bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju trojedne kraljevine ima vrlo malo nade da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskog naroda.“
Držeći se ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke. Kada je isti taj zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrednici Srbija, priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini, jedva prelazeći na njeno levo priobalje. I u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, došla je do izražaja hrvatska geomanija prema Bosni i Hercegovini.
To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina DžDž veka nije ništa novo i neuobičajeno kad je reč o apetitima Hrvata prema Bosni i Hercegovini. U tom pogledu imaju oni više nego stoletnu tradiciju. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku kartu koja nosi naziv Historički zemljovid cijelokupne Kraljevine Hervatske sa označenjem granicah sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mijestah. Ova karta štampana je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. Njome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine Hrvatske, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i jugoistočne oblasti Slovenije.
SRBI NE MOGU VLADATI
Da bi stekli bolji uvid u to kakve poglede o Srbima je imao dr Pilar i kakav je to bio čovek i političar, pomenućemo njegov razgovor sa dr Isom Kršnjavićem, koji je vođen 1. juna 1918. Povod za razgovor bila je namera dr Pilara da zajedno sa nadbiskupom Štadlerom osnuje novu hrvatsku stranku koja bi išla paralelno sa Čistom strankom prava. U tom razgovoru Pilar je izjavio: „Srbi ne bi smjeli vladati, već bi s njima valjalo postupati kao s podređenom nacionalnošću.“
Granica dva carstva
NA prvom Hrvatskom katoličkom kongresu, održanom u Zagrebu 1900. godine, nacrtana je geografska karta na kojoj su ucrtane granice velike Hrvatske od Kotora na jadranskoj obali, do Zemuna na ušću Save u Dunav. Hrvatski istoričari su tada, radi toga, „zasukali rukave da dokažu da je to u istoriji bio hrvatski etnički prostor“.
U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca, koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložena je karta Etnografske granice Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i okolnim zemljama, koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav Hrvatske ucrtane su u celini Bosna i Hercegovina, Boka kotorska do ispod Bara, predeli zapadne Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja, dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav Srem.
Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. Njome su obuhvaćene sve zemlje koje su po hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve.
Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije hrvatskih političara, koji žele Hrvatsku da brane na Drini, poput pokojnog akademika Dalibora Brozovića, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povjesno pravo, kako je to činio Franjo Tuđman, pa svojataju Boku kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vreme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice.
U programu nekadašnjih pravaša i frankofurtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava – hrvatska, samo jedan politički narod – hrvatski, krije se i odgovor na ključno pitanje odnosa između Hrvata i Srba, a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima dolazilo do sukoba i zbog kojih je došlo i do rata.
Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatske politike. Pilarove geopolitičke ideje i velikohrvatske težnje u svemu je sledio i dopunio ih je svojim istoriografskim spisima fra Dominik Mandić. I kod njega je Bosna kao hrvatska zemlja bila u središtu pažnje. O tome je napisao: „Svojim planinskim spletovima, riječnim smjerovima i cijelom svojom geopolitičkom snagom B i H nastavljaju, popunjavaju i zemljišno spajaju sjeverne, panonske hrvatske zemlje s južnim, jadranskim zemljama. Bez B i H hrvatske bi zemlje bile rastrgane, bez prirodnih veza i zemljišne zaokruženosti. Rijeka Drina sa svojim dubokim koritom i visokim okolnim planinama zatvara hrvatske zemlje i dijeli ih od srpskih zemalja i srednjeg Balkana. Na toj crti Rimljani su podijelili istočno i zapadno rimsko carstvo; tu se dijelila istočna i zapadna crkva, zapadna i istočna kultura.“
Kad je HDZ sa Franjom Tuđmanom na čelu 1990. krenuo u akciju radi osvajanja vlasti u Hrvatskoj, u svoj programski promotivni nastup, koji je obznanio na Hrvatskoj televiziji, ugradio je sve geostrateške, ekonomske i nacionalno-političke poglede o Bosni i Hercegovini koje su za sobom ostavili Ivo Pilar i fra Dominik Mandić.
Sa stanovišta velikohrvatskih pretenzija Hrvatske demokratske zajednice posebno mesto ima Proglas građanima i Saboru Hrvatske i cijelome hrvatskom narodu koji je nastao u Zagrebu 29. novembra 1989. godine. Pored ostalih Proglas su potpisali: Šime Balen, Franjo Tuđman, Dalibor Brozović, Vladimir Šeks, Josip Manolić, Branimir Glavaš i drugi. U tački 2 tog Proglasa je rečeno: „Nasuprot javno izraženim planovima o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan SFR Jugoslavije, i to na račun hrvatskoga i drugih nesrpskih naroda, ističemo zahtjev za teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama.“ Proglasom je trebalo mobilisati Hrvatsku protiv „velikosrpske agresije“.
Kada su pokušali da odrede Hrvatsku prema „njezinim povijesnim i prirodnim granicama“ počeli su se natezati, ali su bili saglasni u tome da u sastav Hrvatske treba da uđu Bosna i Hercegovina i veći delovi Vojvodine. Posle dužih natezanja i opisivanja raznih varijanti granica, na predlog Manolića saglasili su se da se ne upliću u njihovo definisanje već da naprosto konstatuju „da postoje prirodne i povijesne granice Hrvatske“. „Zašto se upuštati u rasprave hoćeš li ovaj ugao uzeti nekome ili ćeš onaj ćošak nekome ostaviti! I tako smo ostali na toj tezi nedefiniranja granica. Niti granice Banovine Hrvatske, niti granice NDH, niti avnojske granice! Nego – prosto granice.“
POVIJESNE GRANICE
O VELIKOHRVATSKIM pretenzijama Franje Tuđmana, mnogo godina pre no što će se naći na čelu Hrvatske, svedoči Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta iz 1977. godine. Taj Nacrt Tuđman je objavio u Usudbenim povjesticama i on glasi: „Vodstvo HNSP polazi, doduše, od sadašnjih republičkih granica kao realnost, ali mora voditi računa o tome da su one u svakom smislu određene na štetu Hrvatske (…) iz povijesnih su granica Hrvatske (trojedne) kraljevine Hrvatskoj oduzeti Srijem i Boka kotorska, a po prirodnom pravu nisu joj priključeni čisto hrvatski krajevi iz BiH (koji su bili ušli čak i u Banovinu Hrvatsku 1939), a niti hrvatski dio Bačke (sa Suboticom).“
Tuđman neće Bošnjake
U razgovorima sa predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine i sa svojim najbližim saradnicima iz Hrvatske tokom krize i rata u vreme raspada Jugoslavije (1991-1999), Tuđman je u više navrata tražio načine kako da ovlada nekim delovima Bosne i Hercegovine, kako da te oblasti u državnopravnom smislu što tešnje poveže sa Hrvatskom. Na sastanku sa delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine održanom u Zagrebu 27. decembra 1991. Tuđman je, između ostalog, izjavio: „Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi bilo baš 30 općina, ili 28, – to (je) čak sa toga gledišta od manje važnosti…“
Kao veran sledbenik pravaša, frankofurtimaša i ustaša, kao dobar đak Ivana Pilara i fra Dominika Mandića, Tuđman je bio odlučno protiv toga da se Muslimani zovu Bošnjaci. Zahtevao je da oni budu Hrvati muslimanske veroispovesti i da se tokom vremena hrvatizuju, kao što je i od Srba u Hrvatskoj, iz istih razloga, neprestano traženo da budu Hrvati pravoslavne vere. Nameru da se domogne delova Bosne i Hercegovine Tuđman je objašnjavao uverenjem da je njeno uspostavljanje posle Drugog svetskog rata „povijesni apsurd“, da je to vraćanje „jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoleća“.
Da je Tuđman veran sledbenik Ivana Pilara, svedoči njegova izjava od 17. septembra 1992. izrečena prilikom razgovora državno-političkog vodstva Hrvatske sa predstavnicima Hrvatske demokratske zajednice i hrvatskim predstavnicima iz Bosne i Hercegovine. Tada je rekao: „Gospodo, bosansko-hercegovačko pitanje je jedno od bitnih pitanja hrvatskog naroda u cjelini, Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države, i neka to shvate svi Hrvati u BiH. To nije samo pitanje Hrvata u BiH, to je problem hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini. Zašto? Zato što je to i povijesno i geopolitički tako povezano sa Hrvatskom zbog neprirodnih granica sadašnje države Hrvatske, zbog BiH ovakve ili onakve…“
Da bi ostvario svoje planove koji se tiču Bosne i Hercegovine, da bi došao do željenih granica, Tuđman je bio spreman da ratuje i proliva krv. U razgovorima koje je vodio 21. septembra 1993. sa izaslanicima HVO-a Posavine, opštine Ravno, Čapljina i Stolca, on je, između ostalog, rekao: „Taj užasan rat, to što je tragedija za čovjeka, za obitelj, za pojedine krajeve, najveća tragedija što može biti, u stanovitom smislu, u razgraničenju između naroda stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak pojedinih naroda u budućnosti..“ Kao što je svojom knjigom „Bespuća povjesne zbiljnosti“ opravdavao genocid, tako je sada, radi bolje budućnosti Hrvatske i Hrvata, nalazio opravdanje za rat i za prolivanje krvi.
Čak i kad se ratu bližio kraj, koncem 1993. godine, na sastanku hrvatskog državnog vrha Tuđman je tvrdio da se u ova vremena „određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerovatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti (…) Herceg Bosna pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija.“
Ovakvom izjavom Tuđman je, van svake sumnje, zaslužio ozbiljnu psihoanalizu. Međutim, nju treba prepustiti stručnjacima, a mi možemo samo konstatovati da je opsesija hrvatskog predsednika i njegovog tima, koji je zagazio u rat s namerom da ruši Jugoslaviju i stvori samostalnu Hrvatsku, bila Velika Hrvatska. Kako je to bila ideja vodilja, koja je vešto prikrivana, politički vrh Hrvatske, predvođen Tuđmanom, bezobzirno je napadao Srbiju, neosnovano je optužujući da je krenula u rat da bi stvorila Veliku Srbiju. Bila je to providna i dobro poznata taktika, koju je narod prepoznao u izreci „na vuka vika, a lisica meso jede“.
Pisac knjige „Politička sudbina Hrvatske“, Petar Vučić, bez ustezanja, javno i otvoreno napisao je da je NDH, posle kapitulacije Italije septembra 1943, i poništavanja rimskih ugovora (zaključenih 27. januara 1924. između Kraljevine SHS i Italije), teritorijalno bila sasvim uobličena, da je Hrvatska po veličini, obliku i smeštaju, po svim geopolitičkim i geostrateškim oznakama, ostvarila svoj geopolitički i geostrateški ideal. Problem je bio samo u tome što je u toj idealnoj Hrvatskoj bilo „previše nehrvatskog stanovništva. U vezi sa ovom konstatacijom pomenuti autor Petar Vučić, o hrvatskoj ustaškoj državi uobličenoj septembra 1943, naglasio je:
„Iako je umnogome ostala samo neostvareni ideal, ona je svejedno ostala trajnim svjedokom visokog državotvornog pokreta, koji je takvim državotvornim nacrtom (iako nepotpuno ostvarenim) postao istinski baštinik hrvatskog povijesnog državotvornog ideala i misli.“ U ovaj način razmišljanja savršeno se uklapa poznata izjava dr Franje Tuđmana „da NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika (…) tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica“. Naivne i neupućene, ova izjava je iznenadila i uznemirila, premda je ona u potpunom skladu sa stoletnim težnjama i tokovima hrvatske politike.
PODELA BOSNE
POPUT Pilara, i baš po uzoru na njega, i Tuđman je tvrdio da „Ovakva Hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama banovine (iz 1939) ima..“
Sa namerom da stvori geopolitičke uslove za život Hrvatske želeo je da se domogne nekih delova Bosne i Hercegovine. Radi toga bio je spreman da prihvati nešto poboljšane granice Banovine Hrvatske iz 1939. godine, ili da Bosnu i Hercegovinu podeli sa Srbijom.
Nema zemlje bez Bosne
TUĐMANOVE težnje iskazane su i u njegovim javnim nastupima. Tako, na primer, u uvodnom izlaganju koje je održao na Prvom općem Saboru HDZ u Zagrebu 24. i 25. februara 1990, o pretenzijama Hrvata na Bosnu i Hercegovinu on je rekao: „Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili ‘otac domovine’ dr Ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr Ante Trumbić i Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referndumom odlučio gdje mu je mjesto.“
SudeĆi po ovome, Tuđman je bio istinski sledbenik geopolitičara Pilara, istoričara Mandića i poglavnika Pavelića. To potvrđuje i izjava koju je dao na sastanku s predstavnicima hrvatskog vojnog vrha održanom 23. avgusta 1995. godine u Predsedničkim dvorima na Pantovčaku. Tada je jasno, bez dvoumljenja, Tuđman stavio do znanja da demografsko pitanje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Istri treba rešavati pomoću vojske, jer, naglasio je, samo tako se u tim krajevima može učvrstiti hrvatstvo.
Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državotvorni ideal i misao vodilja hrvatskih političara dokaz je i to što se nedavno, sa predikaonice crkve Ranjenog Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude „ljepša, bolja, veća i sretnija“ da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti.
Petar Vučić, dominikanac Lasić i Vjekoslav Matijević nisu usamljenici i zanesenjaci. Oni govore ono što se i kako se u hrvatskim političkim krugovima razmišljalo i kako se razmišlja o budućnosti Hrvatske. Njima se pridružio i izvesni Radomir Milišić. U knjizi „Stvaranje Hrvatske“ taj autor je napisao: „Kako je sudbina Bosne i Hercegovine, odnosno sudbina Hrvata u toj državi neodvojiva od Hrvatske, tj. Hrvatska i Hrvati moraju napraviti sve da se ona od Hrvatske što manje odvoji (jer Hrvati su tamo suveren narod, a to svoje pravo mogu odbraniti samo uz pomoć Republike Hrvatske), to će Hrvatska morati stalno imati i oko i uho na tom za nju tako vitalnom prostoru. Prostori koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini organizovali i obranili i fizički su osnova hrvatskog suvereniteta u toj državi, kao i dokaz da se bez Hrvata Bosna ne može stvarati.“
Upornim i stoletnim zahtevima da Bosna i Hercegovina budu sastavni deo Hrvatske, „kako ona ne bi životarila već živjela“, Hrvati su, po oceni Stjepana Radića, „naučili tako misliti da slobodne i ujedinjene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine.“
Navedeni su samo neki primeri velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu koji su postavljani na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, koji su svoje programe zasnivali, kako je napisao veliki i iskreni Jugosloven Imbro Ignjatijević Tkalac, „na starim hartijama i na ‘virtualnim’ teritorijalnim tražbinama“, pokazali su prevelike teritorijalne apetite. Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku zasnivali na hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politike iskazala se u ratnim godinama od 1941. do 1945. na najkrvoločniji način. Iako je čitav svet tim krvološtvom bio iznenađen, preneražen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod jedne vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesne politike, koja i nije mogla da učini drugo nego da stvori patološku mržnju prema Srbima i da dovede do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.
Ovim tekstom dokazano je da je i Franjo Tuđman svoju politiku temeljio na hrvatskom državnom i istorijskom pravu, da je planirao da BiH uključi u sastavni deo Hrvatske, jer je i on „naučio tako misliti“, kako je tvrdio Stjepan Radić, „da slobodne i ujedinjene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine“. Sa takvom politikom Tuđman je zagazio u rat, kako bi srušio Jugoslaviju i stvorio veliku i nezavisnu hrvatsku državu. Rezultat te velikohrvatske težnje je etnički čista Hrvatska. Stvaranjem takve države, bez Srba, Hrvati su se primakli bliže ostvarenju svojih geostrateških ciljeva koji se tiču BiH.
Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutrašnjeg remetilačkog činioca, kako su ih nazivali, oni će sa više snage, a manje smetnji i prepreka, i sa znatno povoljnijim geopolitičkim položajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu, na Srbe i Muslimane. Dokle god Hrvatska i njeni političari budu sledili politiku hrvatskog državnog i istorijskog prava, oni će nastojati da se domognu Bosne i Hercegovine, a zbog toga u regionu neće biti mira i stabilnosti.
ČVRSTO NA DRINI
O hrvatskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu slično Lasiću oglasio se u jednom intervjuu datom 1993. i Vjekoslav Matijević, diplomirani pravnik, predsednik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, koji je 1929. osnovao Ante Pavelić, pošto je pre toga bila ukinuta Hrvatska stranka prava. On je izjavio da Hrvati moraju „biti čvrsti i nepopustljivi u pitanju naših granica i zajedničkim snagama zaustaviti prijelaz Srba preko Drine“.
Izvor:“Večernje novosti“ – Feljton
Akademik Vasilije Đ.Krestić