Svatovska nazdravica (iz Like)
Kad se kumovski „čureg“ (kumovski kolač) dijeli u svate, stari svat nazdravlja ovako:
Uzdižem čašicu, napijam zdravicu za kuće gospodara, koji smo stupili u ovaj dom pod ovaj krov, da bi Bog poživio kuće gospodara, ostalo društvo koje se sabralo pod ovaj krov i u ovaj dom. (Iziosi čureg).
Evo me s kruvom, koliko na ovom kruvu šara, tolnko ima’ snaja, koliko pisma, toliko ima’ sina, on se njima ponosio, kao soko visinom, zec brzinom, junak na vranom konju na ravnom polju, širokim putem odlazio širijem dolazio.
Bog mu dao ravno polje, oštro gvožđe, duge uvrate, jake voke, u polju težake, ovnove vilaše, prasce zubaše, te prodavao ovnove vilaše i prasce zubaše za zlatne dukate, svijstle groše, te dariva snašice, punice i ostale prijateljice, a najkašnje siroma osta’ boz krajcera.
Bog mu dao rajsko stanje, od ljudi počitovanje. Bog mu dao ravno polje, oštro gvožđe, duge uvrate jake voke u polju težake, oni orali šenicu
bjelicu, otud ide sv. Petar i Pava zlatnim se štapom noštapaju, tiha kiša porašala. Boga moli sv.Petar i Pava, da rodi ’šenica bjelica po dnu da je busata, po srijedi da js vlasata a po vr’u klasata; da bi bio snop ko pop, klas ko đak, strnika ko vrljika, na tom polju sađeli stog, na njem sjedi Gospodin Bog, nekom dijelio i šakom, nekom kapom, a nama krasna braćo i prijatelji s našom srećom i punom vrećom; u mlinu se nadomiljalo, u naćvama nakuvavalo u peći nadopjecalo i svoj braći nadotjecalo.
Evo hljeba i žarke pogače, koja na vjetru vijata na situ sijata, s jajima kuvata, oću je lomiti, Bogu se moliti, četir četvrti, 8 komada; 16 komadića više đelića, jer nas je masa, da bi bilo u sto dobrih časa!
Evo me s vinom: Ako bude vince vinovito, biće ljeto kišovito, ako bude vince vinokvas, biće nama dobar glas, ako bude rakija žeženica, rodiće nam proja i šenica i u brdu vinova lozica, tko nam je zlotvor, ubno ga Gospodin Bog, strijelom kroz plot, u luli noge prekrstio, kroz kamiš se provlačio, Bog mu dao lojenu glavu, voštane noge, te ne moga’ ljeti na sunce, zimi k vatri, crnji bio od lonca tanji od konca.
Ovaj kuće gospodar imao dvoja vrata, jedna mu vrata dračom i trnjem zarasla, a druga mu otvorena bila, ona koja mu dračom i trnjem zarasla odonud mu neprijatelji dolazili, a ona koja mu otvorena bila, odonud mu prijatelji doodili i dobre glasove donosili, dakle uzimljem vrčinu, zasukujem brčinu, pazi druže kako Vujo struže, svi zdravi i ja s Vami!
Čuo pa zabiljžio
Miloš Đ. Škarić
učitelj
„Bosanska Vila“ 1907.
Br.21. i 22.
Str.348
*****
„Bosanska vila“
nastavak
„Bosanska vila“ 1899.godina
Lički ojkan
U mnogobrojnim seobama Ličani ne izgubiše sve ono, što doniješe iz stare postojbine. Iz stare postojbine donijeli su svoje običaje i svoju narodnu književnost, koja je odoljevala naletima turskog carstva, rimske propagande, Mletačke republike i Austro-ugarske monarhije. Narodna književnost Like bila bi osiromašena, a da se u okviru nje ne spomenu i lički ojkani, te najmanje lirske pjesme.
Koljevka najmanje lirske pjesme, tzv. „bećarac“ je nesumljivo Bačka, Banat, Baranja i Srem, da bi se putujući Slavonijom obrela na današnjem podneblju Like, tako kažu naučnici. Međutim, sa sigurnošću mogu da tvrdim, da su i sami Ličani začas spjevali ove pjesme . Jedan od takvih narodnih pjesnika Like ostao je u sjećanju stanovništva op[ine Donji Lapac. Bi je to Rade Radaković poznat po nadimku Rajak iz Doljana kod Donjeg Palca.
Naime, postoje indikacije da su ove pjesme starijeg datuma nego što ih smatra većina naučnika. Samim tim, dole navedena pjesma može sa sigurnošću potvrditi, da su ojkani nastali i mnogo prije polovine camnaestog stoljeća neovisno od bećaraca.
Oj, kućo moja, kućili te vuci,
Joj, ženo moja, odveli te Turci.
Iz ove pjesme je vidljivo, a iz istorije dobro poznato, da su Turci odvodili đecu i žene, sa sobom u ropstvo, te je i ova pjesma spjevana u tuzi i bolu za izgubljenom ženom.
Ovi isti ojkani su se vremenom stapali ili u lirsko-epske pjesme ili jednostavno društveno-ekonomski uslovi bili dovoljno razvijeni, da bi se ove pjesme bolje razvijale.
Kada su uslovi za razvijanje ovih pjesama bili povoljni, polovinom osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, one su se masovno pojavljivale u narodu, pa otuda i očita zabluda, što se tiče ovih pjesama.
Dodavanjem prefiksa OJ, AOJ i JOJ na početne stihove ovih pjesama dobili su ime OJKANI.
Ovih pjesama ima veoma mnogo, to je pjesma od dva stiha, deseterca, koja se rimuju i njeguju se u vremenu se u vremenu između škole i ženidbe, od časa „kad se đevojka zađevojči“ a „mladić zamomči“ pa sve dok se ona ne uda a on ne oženi.
Izvor ojkana je prije svega, ljubav između momka i đevojke, a potom različite životne situacije u kojima se oni nađu, ne samo oni, već i njihove porodice koje se razvijaju i doživljavaju razne obrte u društvenom životu. Ojkani prikazuju ne samo kako su Ličani doživljavali ljubav, nego istovremeno daju živu sliku samog naroda, njegovih misli, želja i shvaćanja.
Mnogo je narodnih umotvorina Like nestalo u nepovrat, samim činom izumiranja. Svaki grob u Lici sa sobom je zatrpao i nekoliko ojkana, koji su često govorili o ljubavi i bolu, o karakteru i čemernom životu na škrtoj crljenici i obilnom kršu, onoga, koji je u grob legao.
Samim tim, sveta je dužnost svakog Ličanina da čuva i sačuva od zaborava svoju narodnu književnost, koja je utkana u sve pore ličkog bivstvovanja. Ličani još nisu svjesni vrednosti svoje usmene književnosti, pa baš zbog toga, data mi je mogućnost da pomoću ove knjige pozovem sve Ličane na saradnju, da bi ispunili svetu dužnost prema sebi i generacijama koje dolaze.
Ne dozvolite da se: narodni običaji Like , porodična stabla, priče, šale, zdravice, poslovice, rozgalice, izreke, kletve, zagonetke, lirsko-epske pjesme, ojkani i sve što je narod Like vjekovima prenosio sa koljena na konjeno, izgubi iznumiranjem starijih generacija.
Želja mi je, a mogućnosti druge, da se na jednom mjestu nađe što više narodne književnosti Like i da se reprezentira kulturno bogastvo Ličana.
Ličko je srce široko, bez vidika, a duboko, bez dna, prihvatljivo za sve, a neshvatljivo za pojedince.
Ojkane sam podijelio prema srodnosti na dvadeset grupa. Pojedine grupe sam nadalje podijelio na više podgrupa, pa tako imamo:
I. ĐEVOJAČKA I MOMAČKA LjEPOTA
a) Đevojka hvali sebe
Prvi ljubavni dojmovi primaju se očima. Zato i nije čudo, što najviše ojkana ima o očima,garavim i plavim,
te kosi, licu, lijepom tijelu, hodu itd. Đevojka hvali ono , što smatra, da najvrednije posjeduje.
Oj, garava sam, loli nemila sam,
Oj, umit ću se, umiljat ću mu se!
Oj, koso moja, svilene, pa gusta,
Oj, ljubi janje, moja medna usta!
Oj, koga moje obrve primame,
Taj ne sluša ni rođene mame!
Oj, sinoć meni, moja dika veli,
Oj, smokvo žuta, đećerom posuta!
Oj, golub guče, u kući na gredi
Joj, golubice, bolje se naredi!
Oj, češljam kosu, i gore i dole,
Oj, gore, dole, da me momci vole!
Oj, oko plavo, i oko garavo,
Ta dva oka nemaju svjedoka!
Oj, oči moje prevarile vraga,
Oj, i tebe će, diko moja draga!
Aoj, crne oči, izašle iz mode,
I plave će, al šarene neće!
Oj, da se oči kupuju za pare,
Oj, ja bi sebi kupila garave!
Oj, meni vele, i vele, i kažu,
Oj, da mi oči varati pomažu!
Oj, lako j’ meni, za drgana moga,
Čim namignem, sedam ih podignem!
Oj, ustaj diko, sa stolice svoje,
Oj, pa pogledaj bijelo lice moje!
Oj, malena sam, ali ništa zato,
Joj, svakojako mene voli zlato!
Oj, malena sam, ali neka, neka,
Oj, ko me voli, neka me pričeka!
Oj, tjelo moje, stoji kao štampa,
Gled’te žene, ne treba vam lampa!
Oj, tjelo moje, ko u gori srna,
Oj, ljubit će me, ona lola crna!
Oj, nijesam kriva , što sam diki mila,
Joj, mati kriva, što me je rodila!
Oj, bećarino, zelena ledino,
Oj, alaj sam te izvarala fino!
Oj, mene majka suvim sirom rani,
Da joj budem ljepša nego lani!
b) Momak hvali sebe
Radi se približno o sličnim pjesmama, kao i kod prethodne grupe.
S tom razlikom, što momak hvali svoje osobine.
Oj, ja baraba, oca siromaha,
Mušterija, mladih đevojaka!
Oj, garava, alaj si mi lijepa,
Rad tebe se moje srce cijepa!
Aoj, moja kabanice šura,
Dosta si mi ogrnula cura!
Oj, volim malu, mala voli mene,
Oj, mala mene, a ja oči njene!
Oj, garavušo, baš ćeš moja biti,
Joj, moja biti i mene ljubiti!
Oj, dečko žuti brzo se naljuti,
Oj, a garavi, to je dečko pravi!
Oj, crne oči, izašle iz mode,
Oj, kao ribe, iz zelene vode.
Oj, imam malu, kakve niko nema,
Crne oči, reko bi da drijema!
Oj, imam malu, kakve niko nema,
Oj, to je čiča, doveo iz Srema!
Oj, đevojko, tananoga stasa,
Ti si moja, tu ti nema spasa!
Oj, imam malu, kakve niko nema,
Danju spava a po noći drijema!
Oj, selo moje, selo pokraj vode,
Joj, u tebi su cure ko jagode!
MILAN DIVJAK
Sve ojkane u ovoj knjizi zapisao sam
1968. godine po kazivanju svoje majke
DANICE DIVJAK VUKSAN
LIČKI OJKANI
BEĆARSKI DIVANI LIKE
Đikac je najizvornije starinsko zatvoreno mješovito poskočno ličko narodno kolo.
Osobine kola
Spada u takozvana gluva ili njema narodna kola, jer se izvodi bez instrumentalne i vokalne pratnje. Tokom igranja samo se čuje komanda kolovođe, zveckanje toka na čermama momaka, đendara na prsima djevojaka i veoma naglašeni udarci stopala igrača. Naziv Đikac je izveden iz riječi “đikati“, “đisati“ ili “đipnuti“, što znači skočiti, skakati, visoko sa poskocima igrati, jer je to karakteristično kod ovog kola. Ovo kolo postoji i u ostalim krajevima dinarskog područja istog ili sličnog naziva, na Kordunu je Đikac, u Bukovici Bukovačko kolo, a u Bosanskoj Krajini Glamočko kolo, koje se igra na istovjetan način ili sa malim razlikama. U Đikac-kolu ne preovladava ljepota igranja, već snaga momaka i djevojaka.
Đikac
Igranje kola
Đikac je veoma živahno i energično kolo, a izvođači ga, uhvaćeni u krug licem u lice, držeći se čvrsto za ruke, sa polusavijenim tijelom i koljenima, sa raširenim nogama, izvode grubo, oštro i iz sve snage, da se zemlja trese, pod komandom jednog od igrača kolovođe, koji svojim gromoglasnim komandama, usmjerava tempo i način igranja odnosno izvođenja. U ovom kolu je posebno naglašeno udaranje nogama odnosno stopalima od podlogu na kojoj se igra, sa oslanjanjem tijela na čitavo stopalo, takozvano tabananje. Igra se slobodno, opušteno, bez čvrstih pravila (koreografije), osim što se sluša i postupa po komandi kolovođe, prema prethodno taksativno navedenim komandama. Na komandu kreni kolo igrači kreću lijevom nogom u lijevu stranu, koračanjem i tabanjem tri puta, a četvrti iskorak desnom nogom prema centru kola (unutra), nakon toga opet tri koraka, pa tabananje u mjestu, pa poskakivanje, pa tako naizmjenično redom, s tim da se oštrina igre i tempo, kako god kolo odmiče, sve više pojačava i igrači poneseni igrom ne znaju stati, a prostor na kom se igra bude sve manji, nakon čega dolazi do izvijanja kola. To znači da kolovođa komandom obrni kolo, na trenutak razdvaja kolo i okreće ga u suprotnom smjeru za 180 stepeni, tako da igrači dolaze u položaj da su okrenuti leđima jedni prema drugima odnosno prema centru kola. Na komandu kolovođe povrati kolo, igrači se ponovo vraćaju u prvobitan položaj licem u lice, to jest spajaju se ponovo u krug. Kada se kolo sve jače zahuktava i ubrzava, a na komandu kolovođe Kolo stoj! ili Veli Kosta, da je kola dosta!, kolo staje. Tokom igranja djevojke i momci su spontano vriskali, a znalo se i spontano zapjevati.
Ličke narodne pjesme, kola, plesovi i lički narodni muzički instrumenti, Dobrivoje Pavlica
Ličke dvostrune gusle
Ličke dvostrune gusle su srpski narodni muzički instrument i izraz su ukupnog dinarskog epskog muzičkog stvaralaštva. U ličkom narodu bile su manje zastupljene u odnosu na ličku tamburicu, dvojnice i diple.
Za razliku od jednostrunih, ličke gusle imaju dvije strune i dva klička, pa se zbog toga zovu dvostrune. Kličak prve strune, na koju se dodirom prstiju svira, po pravilu je postavljen nešto niže u odnosu na drugi. Obe strane su tonski iste visine odnosno jednako su složene, a gudalom se ravnomjerno prevlači preko njih. Uobičajen razmak struna od vrata, u njegovom gornjem dijelu gdje se svira, iznosi od 4 do 5 centimetara. Guslari uglavnom za strune koriste dlaku sa repa konja, jer je najkvalitetnija. Ličke gusle su uglavnom, na završnom gornjem dijelu glave imale lik konjske glave.
U odnosu na jednostrune ove gusle su nešto manje pogodne za praćenje epskih pjesama, jer pri sviranju druga struna stalno zvuči ležeći ton, slično gajdama. Zato svirka na ličkim guslama zvuči tužno i dirljivo. Pogodnije su za praćenje lirskih pjesama šaljivog sadržaja, poema i balada.
Ova vrsta gusala u rijeđoj je upotrebi na balkanskom poluostrvu. U Srbiji (okolina Niša, Pirota, Ćuprije), na njima su svirali samo prosijaci i slijepci. Međutim, da se ne bi umanjio kvalitet dvostrunih gusala, veoma je važno istaći da je dvostrune gusle svirao veliki i poznati slijepi srpski pjesnik i guslar Filip Višnjić.
Lički guslari su kroz burnu istoriju, gradeći poseban guslarski stil, guslali pjevajući stare junačke narodne pjesme o kosovskim junacima, o Marku Kraljeviću, o Gavrilu Principu i slično, kao i o hajducima, narodne pjesme iz NOB-a, o dizanju ustanka, o čuvenim bitkama, o narodnim herojima, o stradanjima i drugo. Lički guslari pjevaju mirnije, dok crnogorski pjevaju oštrije*. U toku 19. vijeka u Gackoj dolini bila su dva poznata lička guslara, Rade Rapajić iz Rapajina Dola, slijepi guslar umro 1892. godine i Ilija Trtica iz Crne Vlasti, Gornje Vrhovine. Lički guslar Tomo Nikšić iz Barleta je dizao ličke narodne mase na bunt protiv Austougarske monarhije. Najpoznatija mu je pjesma Junaštvo Maniše Novkovića i Sekulića. Između dva rata i poslije Drugog svjetskog rata bilo je nekoliko dobrih ličkih guslara oko vrela Zrmanje i Gračaca, kao i u srpskim selima Gornjoj Ploči, Mogoriću, Zavođu, Pavlovcu i Vrepcu.
Pavlica, Dobrivoje (2010). Ličke narodne pjesme, kola, plesovi i lički narodni muzički instrumenti
————–
* Primjedba autora sajta – „i hercegovački guslači pjevaju oštrije“