Manastir Komogovina
Selo Komogovina leži na putu iz Petrinje u Kostajnicu. Tu je blizu utoka potoka Badušnice u Sunju bio manastir, danas parohijska crkva. S juga su ogranci planine Šamarice. Na brdu Gradini, lijevo od potoka ima tragova kaštela. Na sjever od Sunje diže se Kordić brdo. (v. Žumberak zaselak).
Ovaj je kraj kralj Matija podario 1482. srpskom despotu Vuku Grgureviću — Brankoviću, zvanom „Zmaj Ognjeni Vuk“. Kada je Vuk umro 1485, njegova udovica Varvara od roda Frankopana preuda se za Franju Berislavića, hrvatskog velikaša, koji tako ponese despotski naslov. Poslije su Komogovinu držali mađarski velikaši Banfi i hrvatski Zrinski. — Kao napušten i srušen grad spominje se Komogovina 1696. g.
Prije manastira spominje se ovdje 1334. katolička župa sv. Križa, zagrebačke biskupije, a 1501. župnik Martin. Narod hrvatski ovog kraja ukoliko nije postradao, izbjegava da; — kako kaže hrvatski povjesničar Smičiklas, — nađe drugdje bolju i sretniju domovinu. Na puste zemlje, najviše oko gradova, dovode Turci, i hrvatski velikaši, tursku raju, većinom Srbe. Tako je Petar Keglević, poslan od bana Ivana Draškovića, doveo 1640. nešto Srba s knezom Todorom i nastanio ih prema Kupi oko Petrinje i Hrastovice. A 1680. dovede vojvoda Bratić 120 porodica dozvolom bana Nikole Erdedi.
Uskoro, 1688. mitropolit iz Bosne Atanasije Ljubojević, došavši s nešto naroda, ostavlja u Baniji svog egzarha (zamjenika), a on ode u Dalmaciju. No on će se uskoro vratiti.
Do tog vremena, za turske vladavine, bio je za čitavo donje Pounje, pa i za Baniju, duhovni centar man. Moštanica pod Kozarom, Moštanica je osnovana „na Krajini ljutoj“ pol. XVI v. kod doseljavanja Srba, a na mjestu bivše katoličke žuoe istog naziva, — kako navodi Rački. Manastir postrada u ratu. Kaluđeri pređoše na ovu stranu Une i osnovaše man. Komogovinu; to su bili Jovo Svilokos i Silvestar Prodanović. — To svjedoče i zapisi i dva opisa manastira, iz 1771, i 1772. Jedan izvještaj Ratnog vijeća iz 1707. g. kazuje da je osnivač mitropopolit Atanasije i da je predao man. na upravu Dionisiju Popoviću.
Kada je Atanasije dobio carsku dozvolu da drži Liku i Baniju, on pređe u Komogovinu. Ovom prilikom i car i hrv. ban Baćan naređuju da se Atanasiju i njegovom sveštenstvu omogući da slobodno vrše službu i upravljaju pravoslavnima.
Tako je Komogovina postala narodno-crkveni centar u Baniji. Koliko je man. tada bio razvijen, pokazuju tragovi vodovoda od izvora Pualovca pod brdom Čardačištem do man. s odvodom u Sunju. U Komogovini borave i prva tri episkopa Kostajničkog vladičanstva 1715 — 1738 Ugarković, Dimitrijević (Mitrović) i Ljubibratić. Ep. Andrijević prelazi u Kostajnicu. Episkopska crkva, isprva drvena, bila je kao i Moštanica posvećena Sv. Arhanđelu. Gavrilu. 1728. spominje se crkva Vaznesenja Gospodnjeg sad Preobraženja Gospodnjeg. Slično je kod man. Krke u Dalmaciji: dva praznovanja kod manastira.
Pismo Danila Gruborovića iz Čapljana i Nikole Begovića sluti da bi tu mogao biti grob osnivača mitr. Atanasija Ljubojevića! Manastir je odmah 1693. dobio od kostajničkog komandanta Franje Erdedi zemlju, što potvrđuje i Franjo Krištof Delišimunović 1717. g. navodeći i međe: od ušća Pastuše u Sunju na brdo do puta mimo zemlje Gavre Dragića povrh Blatnjaka, pa na kuću Maksima Filipovića i dalje ogretkom povrh krečane u potok Jošavku i dalje potokom do Sunje i jarkom u Crnu planinu. — Ova potvrda sadrži i odobrenje ribolova, jer kaluđeri ne jedu meso. Na man. zemlju kaluđeri su naselili pet kuća: Bermandul, Crnobradović i 3 kuće Podunavaca.
Kaluđeri su opsluživali i okolne parohije dajući trećinu manastiru a i odlazili su na skupljanje milostinje sve do Rusije. Iguman Tintor (ovića) s kaluđerom Rafailom sreo se 1715. u Rusiji s crnogorskim mitropolitom Danilom (v. Njegošev ,,Gorski vijenac“) i dobio od njega knjigu; v. zapis na Mineju. A ima i na Služebniku bilješke o Teodorovom putu. U Komogovini rađene su ikone; o tome vidi u poglavlju o ikonama.
Za manastir izradio je 1743. čuveni Hristifor Žafarović, autor Stematografije (knjige o grobovima) iz 1741, — bakrorez Vaznesenja, manastirske slave, da bi se mogli snimiti otisci za dar vjernima. Ova ploča s natpisom nalazi se danas, — prenos iz muzeja Srba, — u Povjesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu kao pohrana dragocjenosti Srp. prav. crkve (SPC).
Centar bune Teše Kijuka 1751. koja je buknula zbog poreza, skupe uniforme, stranih oficira mjesto domaćih knezova i vojvoda, i zbog ometanja vjere, — bio je u Komogovini. O ovom više pod Krajina poslije reforme i u prikazu djelovanja vladike Danila Jakšića.
Posljedice ove bune pogodile su i manastir. Egzarh Jefrem Marković saslušavan je i udaljen iz Banije. Kako svjedoči kaluđer Gritorije Trivić 1758. u pismu Mitr. Nenadoviću, uman. je nered i rasulo.
O stanju manastiru svjedoče posebno i dva opisa iz 1771/2. — Postoji mala kapela, 8 ćelija i trpezarija, sve drveno. — Na potoku mlin. Zemlje svega 132 rala: 30 motika vinograda, 499 stabala šljiva. — Zalihe: 32 vagana (po 52 oke) pšenice, 3 vagana zobi, 10 vagana kukuruza, 12 prosa, — vina 25 akova, rakije 3, — Stoke 6 volova, 7 konja, 5 krava, 7 junadi. Ovaca, koza, svinja, pčela kao da nema! — Ekonomija je tako slaba da se ne može manastir izdržavatnj — Bratstva ima 7 jeromonaha, 1 kaluđer i 4 monaha.
— Sloga bi mogla biti i bolja. Kaluđeri uče i znaju samo najpotrebnije. Osnove vjere poznaju i iguman Vasilije Žerić, vikar Sofronije Sibičić, Stefan Žilić i Vikentije Jakšić. Eklisijarh (starješina hrama) je Teofil Dodoš.
Regulamentom od 1777. g. predviđeno je — po kaluđerskim pravilima. koja manastiri nisu prihvatili — da po članu 47 može ostati samo onaj manastir koji može izdržavati najmanje 8 kaluđera. — U vezi s time raspisuje grof Koler kao nadležna vlast da na ovih osam kaluđera manastir mora imati najmanje po 30 rali plodne zemlje (Beč, 12. juni 1777). Stoga je trebalo sastaviti najtačniji izvještaj o stanju. Komogovina nije imala tih uslova i zato oktobra te godine manastir se ukida. — Kaluđeri su raspoređeni: Teofil Dodoš u man. Bezdin, Stefan Žigić u sv. Đurađ, Teodosije Begavić u Mesić i Nikodim Milobratović u Hodoš, — sve u Banatu. Likvidira se nepokretno i pokretno imanje, Od prodatih pokretnina da se dade po 1/4 svakom od gore navedenih manastira. — Crkva da ostane kao parohijska. Mitropolit Vidak u predstavci 1778. spominje da je ukidanje izvršeno aktom vlasti bez pristanka Sinoda i da su uslovi opstanka (površina zemljišta) neostvarivi. Mitropolit dodaje da su ukidanjem Komogovine narodu Banije, koji dobro i vjerno vrši svoje vojničke dužnosti, samo još pozlijeđene one rane kad je ukinuto Kostajničko vladičanstvo. Vladika Petrović je javio da je narod pred njim najžešće osuđivao i prijetio da će komisiju rastjerati, i on ga je jedva umirio. — Narod je za sve okrivljivao vladiku, koji se sveti zato što su mu dali kaluđeri kukuruzna kruha, proje!. — Narod u tom ukidanju gleda napad na svoju vjeru. — Narodnu žalbu povodom ovog ukidanja podpisali su 2 protoprezvitera, 2 namjesnika, 13 sveštenika i 117 narodnih predstavnika iz 28 mjesta U žalbi navodi da je manastir bio jedina utjeha cijele ove krajine. — Ukidanje je ipak izvršeno. Za zemlju data je man. Gomirju drž. obveznica na 4000 f. Za pokretnine se dobilo 640 f što je podijeljeno na 4 navedena banatska manastira.
Manastir je postojao 88 godina. Bio je, — kako kaže N. Begović, — duša naroda, mjesto gdje se sve dogovaralo i zaključivalo. — U narodu je ostalo da se ide na službu „svetom manastiru“, kako je 1936. zabilježio Karanović u Politici.
Ako je Begović mogao 1865. zabilježiti: „Crkva je velika zidana, ima lijepih ručnih krstova, dosta knjiga, odežda, litija, zvona krsnih i velikih i drugih utvari. — Druga je rat gotovo sve to uništio. Ostalo je samo ponešto razasuto.
Od ikonostasa ostale su ikone iz gornjeg reda i Sv. Trojica. — Starih ikona ima pet u Zagrebu. — U crkvi su još tri starije ikone. — Od odežda postoji epitrahilj i felon u Zagrebu, po tradiciji dar grofova Zrinskih, samo se ne zna kome, kada je manastir osnovan 1693.g. a Zrinski uništeni 1671! Ima i predmeta od metala; — Diskos Avakuma Begovića, skovao majstor Jakov 1708, — (spominje se Jakov i u Gomirju); — i putir od istih; — Krst Ilije Novakovića (Jovanovića) majstora 1705, — Kivot s moštima Teodora Tirona? od Stefana Ljubibratića, ep. Kost. 1728-38; — Pavta kopča, donese monah Grigorije Trivić 1753. — Man. pečat bio u manastiru Lepavina.
N. Begović spominje narodno predanje da se u kivotu Ljubibratića nalazila i ruka nekog Teodora, srpskog mučenika iz 1788. kojeg su Turci na vjeru izmamilo i ubili zajedno s cijelom četom vojnika. — Tu je prvo neka nejasnoća s moštima Teodora Tirona, — davnog mučenika, — i rukom Teodora iz 1788. g. — Ruka (do zapešća) postoji i danas u Kostajnici. I o njoj je pisao Šerović, a govori i Leontije Pavlović u svojoj knjizi o srpskim svetiteljima i mučenicima. — Ima u Vaničekovoj istoriji Krajine (TTT 385) podatak o pogibiji jedne krajiške čete od 150 vojnika u Podkozarju u ratu austro-ugarskom 1788. g. — sliku ruke daje i ovaj rad: „Moja ruko, zelena jabuko“ … — Ovo sve nije još prečišćeno.
Ikona sv. Teodora srpskog u narodnoj nošnji nalazi se na ikonostasu u Marindolu! — Ko je radio i kako izgleda, na žalost ne možemo ovdje pokazati.
O Komogovini: N. Begović, Srp. Dalm., magazin 1865, s 118/126; — Man. Grbić, knj. III str, 2-18; — Dr Dušan Kašić, knj. o manastirima 1971, s. 291-315; — Pavle Dragić, kal. Sv. Sava, Zagreb 1932, 78; — Šerović, Glasnik ist. dr. NS 5, 3 1932, 429; — Karanović, Politika 16. avg. 1936. g.
protojerej Milan Radeka
