Manastir Moštanica
Smješten je na padinama planine Kozare, na izvoru rječice Moštanice, na oko petnaest kilometara od Kozarske Dubice.
Nastao je kao beleg postojanja Srba između rijeka Une, Save i Sane. Po legendi temelji manastira vezuju za kraljeve iz loze Nemanjića, Dragutina i Milutina. Prvi vjerodostojni tragovi o postojanju manastira na današnjem mjestu datiraju iz prvih decenija 16. vijeka. Za to vrijeme manastir je deset puta paljen od dušmanske ruke a osam puta je pustošen.
Postoji nekoliko zabilježenih predanja koja govore o postanku manastira Moštanice. Jedno od njih kaže da je Moštanica zadužbina roditelja Svetog Save. Ovo kazivanje sasvim se uklapa u svesrpsko svetosavsko predanje i nema izvora na osnovu kojih bi se ono moglo provjeriti. Prema drugoj legendi Moštanica je podignuta 1113. godine, i to na mjestu pogibije svetog Teodora Tirona. Stariji opisivači manastira potkrepljuju ovo „datovanje“ kazivanjem o nekom crkvenom ključu na kojem je tobože bila urezana godina 1111.
Predanje prema kojem je manastir Moštanicu podigao, a manastir Rmanj obnovio,kao stolicu svom bratu kaluđeru Gavrilu Predojeviću, Hasan-paša Predojević, vezuje se za stvarne događaje iz prošlosti ovog kraja, za turska osvajanja dalje na zapadu tokom 16. vijeka. Hasan-paša je 1575. godine osvojio Petrinju, a 1592.Bihać, dok prvi poznati pisani pomen Moštanice potiče iz 1579. godine, što sve zajedno ne dozvoljava donošenje zaključaka o vjerodostojnosti predanja. Jedan stariji autor, Sl. Vujasinović,tvrdi da je manastir Moštanica osnovan 1526. godine, a da je manastirska crkva podignuta 1538, ne navodeći izvore na osnovu kojih je do ovih datuma došao. Pomen igumana Andrije 1536. godine u Gomionici, ubjedljivo obrazloženo datovanje u kraj 15. ili sam početak 16. vijeka Rmnja – manastira čije ime će se od 16. do 18. vijeka pojavljivati nerazdvojivo vezano za sve važne momente u istoriji Moštanice, kao i krupni politički događaji oko i nakon sloma Jajačke banovine, 1527/28. godine, dopuštaju traganje za osnivanjem, ili vjerovatnije obnovom Moštanice u vremenu omeđenom navedenim godinama – 1526. i 1538.Prvi pisani pomen manastira Moštanice je zapis iz 1579. godine u Otačniku koji se danas nalazi u Hilandaru. U njemu se navodi da je knjiga pisana navedene godine U “hramu svetog arhanđela Mihaila u Manastiru zvanom Moštanica, u vrijeme igumana Grigorija jeromonaha.” Ni u relativno mirnim vremenima druge polovine 16. vijeka moštanički monasi nisu pošteđeni turskog zuluma, o čemu posredno saznajemo iz pisma u kojem se oni 1563. godine obraćaju austrijskom generalu Herberštajnu tražeći zaštitu od turskog nasilja. Ipak i tada oni se bave prepisivanjem i ukrašavanjem knjiga i nabavkom skupocjenih sasuda za svoju obitelj. Tako je 1607. godine monah Teodor prepisao u Moštanici jedno Jevanđelje u vrijeme igumana Serafiona jeromonaha. Do nas se sačuvao samo dio svega što je u Moštanici pisano i što je za nju nabavljano, pa je svakako mnogo danas nesačuvanih rukopisa nastalo između rada „grešnog Teodora“ i truda jeromonaha Gavrila koji je 1635. godine u ovom manastiru prepisao jedan Zlatoust. U zapisu u ovoj knjizi on se žali na nesigurna vremena koja su ga omela da svoj prepisivački rad dovrši. Nevolje koje prepisivač Gavril pominje ipak nisu omele bratstvo u nastojanjima da za svoj manastir nabave 1634/35. godine jedan raskošni srebrni krst, pozlaćen i ukrašen dragim kamenjem, koji je naknadno stigao u manastir Banju kod Priboja, u čijoj je riznici nedavno pronađen. Zapis na krstu kaže da ga je izradio u Somboru Stefan Ivanović Sarajevac, kujundžija koji je šest godina kasnije, 1640, sačinio sličan pozlaćeni filigranski krst i za manastir Gomionicu. Podaci o ovim krstovima nam dočaravaju ne samo sliku relativnog blagostanja naših manastira u tom periodu, već nam potvrđuju pretpostavku o njihovom međusobnom kontaktu i o vezama sa Srbima koji su u to vrijeme živjeli i radili u gradovima preko Save i Dunava, na prostoru Habzburške monarhije. U vrijeme oko 1638. godine Moštanica je vjerovatno stradala, kao i susjedni Rmanj, jer četiri godine kasnije austrijski general Frankopan piše da je “ …u njegov đeneralitet došlo što iz manastira Rmnja što iz manastira Moštanice sto kaluđera…“ koji se nisu kasnije vratili u svoje popaljene manastire, već su se razišli u manastir Marču i osnovali manastir Lepavinu. Moštanički monasi su negđe između 1638. i 1693. godine, zajedno sa sarajevskim mitropolitom, koji je 1687. godine prebjegao na Baniju, osnovali manastir Komogovinu kod Kostajnice, o čemu svjedoči zapis u starom protokolu manastira Komogovine, koji pominje kaluđere Jovu Svilokosa i Silvestra Prodanovića, jeromonahe koji su osnovali ovaj manastir. To se, kako bilježi zapis, desilo kada su izveli narod iz vlasti turskog cara i preveli ga pod vlast „rimskog“, to jest austrijskog cara. Ova dva kaluđera su, kako saopštava prepisivač, došli u Komogovinu iz Moštanice, da novi manastir osnuju i službu u njemu započnu. Svakako da u pomenutom periodu Moštanicu nije napustilo cjelokupno bratstvo, budući da pouzdano znamo da se u manastiru odvijao redovan monaški život nakon njegove treće obnove. Moštanica je stradala u sljedećem austro-turskom ratu, negđe poslije 1716. godine, nakon čega je doživjela svoju četvrtu obnovu. Nije jasno da li se u zapisu koji nosi godinu 1778. u jednoj staroj gomioničkoj štampanoj knjizi govori o obnovi Moštanice ili Gomionice. U ovom gomioničkom Prologu stoji: „.. ova sveta i božanska knjiga koja se zove Prolog je iz Vavedenjskog manastira Gomionice, crkve Rođenja. Godine gospodnje 1778. obnovio je božiji hram hrišćanin (nedostaje ime). Njega, koji se zamonašio i služio u crkvi Svetog arhanđela u manastiru Moštanici, arhijerej i mitropolit dabrobosanski Kiril je potom rukopoložio za sveštenomonaha.“
Zapisivač je griješio pominjući Gomionicu i kao Vavedenjski i kao hram posvećen Rođenju (Bogorodice?) ali je, i pored toga, ovaj zapis značajno svjedočanstvo o vezama među ovdašnjim manastirima, o sveštenicima i monasima koji su u Gomionici primili postrig, da bi potom obnovili Moštanicu, ili obrnuto. Rmanj i Moštanica su gorjeli ponovo 1786. godine, nakon bune u Pounju, koju je iskoristio austrijski general Laudon, prešavši sa svojom vojskom u Bosnu i zauzevši Dubicu, nakon čega je 17 kaluđera i 46 sveštenika sklonio odavde preko Save. Četiri godine kasnije Moštanica je peti put obnavljana, za vrijeme igumana Venijamina Vlajnića, o čemu nas obavještava zapis urezan na južnom stupcu u crkvi. Ne zna se kada i kako je manastir zadesilo sljedeće stradanje, ali natpis iz 1833. godine na južnoj fasadi, kao i grafit ugreban na sjevernom stupcu u priprati, donose vijest o šestoj obnovi, za vrijeme igumana Gerasima Gvojića, a o njoj svjedoči i ferman sultana Mahmud Halida iz iste godine, kojim se obnova dozvoljava. Četvrt vijeka kasnije, 1858. godine, kao odmazdu za knežopoljsku bunu Petra Popovića Pecije, Turci ponovo spališe manastir. Uz manastirsku crkvu i danas stoji bista ovog ustanika. Monah Kirilo Hadžić, koji nam je ostavio zapis o ovom stradanju, obnovio je Moštanicu osmi put. Moštanica je u vremenu od sredine 16. do sredine 20. vijeka obnavljana čak devet puta. Kako je i ona stradala od njemačkih bombi u prošlom svjetskom ratu, to su posljednje obnove izvedene neposredno nakon rata. Crkva ima trikonhosnu osnovu sa jednom kupolom oslonjenom na stupce kvadratnog presjeka. Tambur kupole je osmostran, pjevničke i oltarska konha su iznutra polukružne, a spolja petostrane,presvedene polukalotama. Krakovi upisanog krsta presvedeni su superponiranim lukovima. Nad prostorima u uglovima upisanog krsta u naosu su slijepe kalote. Priprata je odvojena zidom od naosa, presvedena sistemom od dvije slijepe kalote, oslonjene na dva stupca osmougaonog presjeka, kojim je prostor izdijeljen na šest traveja. Četiri ugaona polja su presvedena krstastim svodovima. Lukovi koji povezuju potkupolne stupce u naosu sa zidovima su poluobličasti, dok su svi ostali lukovi u naosu i priprati prelomljeni. Ulazni portal je na južnom zidu priprate, jedna manja vrata su takođe na južnoj fasadi u zoni đakonikona, a unutrašnji portal je na zidu između priprate i naosa.
Na priprati su prozori u osovini bočnih zidova (po jedan na svakoj fasadi), a na naosu u osovinama traveja, po tri na južnoj i sjevernoj fasadi, dok je oltarska apsida bez prozora. Tambur kupole ima osam prozora. Portali i prozori su izrađeni usijecanjem okvira stepenastom profilacijom u zidnu masu. Svi otvori su završeni tročlano profilisanim povrnutim, lukovičastim, takozvanim saracenskim lukovima. Nad lukovima unutrašnjeg i južnog portala načinjena su profilisana pravougaona ukrasna polja. Ova profilacija se na južnom zidu vezuje za kordonski vijenac, koji je na cijeloj građevini postavljen na oko polovini visine južnog portala. Kapiteli stubaca u priprati ukrašeni su takozvanom stalaktitnom ornamentikom. Na zapadnoj fasadi je plitka niša, završena povrnutim lukom uklopljenim u profilisano polje ukrasnog pravougaonika. Prostori proskomidije i đakonikona označeni su polukružnim nišama u istočnom zidu oltara, a dvije niše su usiječene i u istočni zid priprate, sjeverno od unutrašnjeg portala.
Crkva je dimenzija 23,4 H 10,5 m, a visina kupole je 13,5 m. Građena je od pravilnih kamenih tesanika. Krov crkve je od bakra, dvoslivan, a nad kupolom konusan. Stariji istraživači ostavili su podatak o posljednjem tragu moštaničkog živopisa, koji je bio smješten u niši na zapadnoj fasadi – ružičasti balčak mača svetog arhanđela Mihaila, kojem je i posvećena moštanička crkva. Ikonostas kapele u manastirskom konaku Po dimenzijama monumentalno, a po arhitektonskom ukrasu raskošno zdanje moštaničke crkve spada u red najsmjelijih i najljepših sakralnih građevina u srpskom srednjovjekovnom graditeljstvu. Po svojoj najmanje petstogodišnjoj prošlosti i po izuzetno smjeloj, skladnoj i bogatoj arhitekturi crkve manastir Moštanica pripada onom redu spomenika kulture koji obilježavaju najviši nivo stvaralaštva srpskog naroda u okrilju Srpske pravoslavne crkve. Istoriju ovog spomenika prate iste etape koje se uočavaju u istoriji pravoslavnih manastira na ovom području, posebno Rmnja. Položaj na uvijek nemirnoj granici Otomanskog i Austrijskog carstva uslovio je stalna stradanja i česte seobe monaha, nakon kojih su slijedili povraci i obnove. Arhitektonski, moštaničkoj crkvi su, po trikonhalnoj osnovi, srodne crkve manastira Papraće, zatim Krušedola, Rakovca i Petkovice na Fruškoj Gori, Orahovice u Slavoniji ili Temske kod Pirota. Ovaj građevinski sklop oslonjen je na tradiciju moravskearhitekture, kakve su Ravanica, Lazarica ili Kalenić. Po bogatstvu arhitektonskog ukrasa Moštanica se može dovesti u vezu sa crkvom manastira Novog Hopova na Fruškoj Gori ili Svete Trojice pod Ovčarom. Po koncepciji i prostranosti svoje priprate Moštanica ima analogije u svetogorskim crkvama, čije su priprate takođe često presvedene sistemom kalota.
(Manastir Moštanica registrovan je kao spomenik kulture druge kategorije 1951. g. i uživa mjere zaštite propisane Zakonom o zaštiti kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine; Sl. list SR BiH br. 20/85)
(Sl. Vujasinović, Manastir Moštanica, 1933;
V.Petković, Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu srpskog naroda, Beograd 1950, 202;
A. Andrejević, Manastir Moštanica pod Kozarom, Starinar XIII-XIV za 1962-1963. Beograd 1965, 165; Z.
Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1971, 116;
M. Šuput,Spomenici srpskog crkvenog graditeljstva, XVI-XVII vek, Novi Sad – Priština –
Beograd 1991, 157-162)
Dr Ljiljana Ševo
Bosanska vila, 1889.
Bosansko – hercegovački Istočnik, 1890.