Marija Ilić Agapova
(Pađene kod Knina, 14. avgust 1895 — Beograd, SFRJ, 13. mart 1984)
Pravnik, prevodilac, bibliotekarka i prva upravnica Biblioteke grada Beograda.Doktorirala je na Pravnom fakultetu, govorila sedam stranih jezika i borila se za prava žena. Posle Drugog svetskog rata dobila je otkaz, jer tokom okupacije nije prestala da radi.
Kada je pre 14 godina ustanovljena nagrada „Marija Ilić Agapova“, kao priznanje najboljem beogradskom bibliotekaru, nije bio mali broj onih koji su se zapitali – ko se krije iza tog imena. Greška je, čini se, ispravljena upravo „rođenjem“ ove lovorike, s kojom je značaj prve upravnice Biblioteke grada Beograda „oživeo“.
Marijino mesto rođenja je selo Pađene kod Knina, a datum – 14. avgust 1895. Bila je najmlađe od trinaestoro dece Lazara Ilića, vinogradara, i Marije Opačić, domaćice. Pošto je osnovnu školu završila u rodnom mestu, sledila je sudbinu sestara, koje su školovanje nastavile na Ruskom institutu za devojke na Cetinju. Knjiga je bila njen štit, a učenje jezika – neopisivo zadovoljstvo. Na listi onih koje je tokom života savladala bili su – francuski, ruski, engleski, nemački, italijanski, latinski i češki. Bila je ne samo nadarena, nego i vredna i odgovorna, pa je pohađala mnoge kurseve u Rijeci i Zagrebu, kako bi se što bolje pripremila za Državnu realku u Splitu. Tu je 1918. godine i diplomirala, a potom odlučila da snove „dosanja“ u Zagrebu, na Pravnom fakultetu. Marija nije ni u čemu bila prosečna, pa ni u odbrani doktorske disertacije, koja je bila u rangu srednjeevropskog doktorata kakav je, recimo, imao naš Nobelovac Ivo Andrić. Počela je da radi kao pripravnik u struci, a pošto je 1926. položila advokatski ispit, mogla je ozbiljno da se bavi advokaturom. Videla je sebe kao braniteljku pripadnica nežnijeg pola i malo-pomalo postala je jedna od najvećih pobornika ženskih prava, boreći se na svim „frontovima“. Sve što je imala da kaže u njihovu korist, stavljala je u „izlog“ časopisa organa alijanse ženskog pokreta u Jugoslaviji, objavljujući članke. Bila je glasna i strasna u toj borbi. Dame su joj verovale i volele. Ljubomir Durković Jakšić je 1984. u „Godišnjaku grada Beograda“ zabeležio da je Marija posebno volela Beograd.
– A kada je u njemu održala predavanje o problemu žena, zavoleli su je Beograđani i Beograđanke, pa su joj omogućili da i ostane u njemu – naveo je Ljubomir. – Za tu pomoć ona se svome voljenom Beogradu odužila, pored ostalog, velikom naučnom publikacijom o tom gradu. Kada je opština grada Beograda proslavljala 125. godišnjicu od oslobođenja Beograda pod Karađorđem, koja se navršavala 30. novembra 1931. povereno joj je da napiše „Ilustrovanu istoriju Beograda“, u svrhu što boljeg poznavanja slavne velike prošlosti grada i širenja ljubavi prema njemu.
Od 1929. radila je kao bibliotekar, od 1930. kao stalni referent za Biblioteku pri Kulturnom odseku. Dve godine kasnije je postavljena za upravnicu Biblioteke grada Beograda, a kada je 1940. Odeljenje Biblioteke i Muzeja Kulturnog odseka podignuto na stepen Odseka Opštine, postavljena je za njegovog šefa. Bila je aktivna kao članica Beogradske sekcije Društva jugoslovenskih bibliotekara, a struku je branila i na zasedanju Međunarodnog komiteta bibliotekara u Bernu i Tunu. Od 1941. godine njeno zaduženje je Muzej grada kojim rukovodi. Ljubav prema knjizi i potreba da ukaže na značaj čitanja, provejavala je iz svakog njenog dela. U „Javnim bibliotekama“ koje je objavila 1934, piše:
– Iz stare rečenice koja je bila poznata još u srednjem veku: „Nek sramno umre onaj, koji ne voli knjigu“, vidimo da je ljubav prema njoj bila razvijena mnogo pre našeg vremena – navela je Marija, pišući o istoriji prvih biblioteka, njihovom uređenju, štampanju knjiga, potrebi da bibliotekar izađe u susret svakom čitaocu, da ga bodri i nađe mu baš onu knjigu koju želi.
Akcenat je stavljala na potrebu za razvojemi negovanjem čitalačkih navika, pogotovo kod dece, citirajući Šarla Ogistena Sent Beva: „Nemati osećaj za knjigu, znači nemati osećaj za vrlinu, slavu, ljupkost i dobrotu“. Bila je dovoljno uporna da ne posustane u odbrani svojih ideja i ostala je zabeležena kao inicijatorka osnivanja dečjih biblioteka širom Srbije.
– Može se reći da je Marija Ilić Agapova između dva svetska rata ponajviše doprinela razvoju čitalaštva kod omladine. A to je ono što je čini velikom bibliotekarom. Osim toga, ona je i prva dokazala da se biblioteke ne mogu razvijati bez stručnog kadra, pa je zato organizovala i vodila prvi bibliotekarski kurs – piše Ljubomir Durković Jakšić.
Za to što tokom Drugog svetskog rata nije prestala da radi, u miru je bila kažnjena. Dobila je otkaz, a 1947. godine penzionisana. Njen duh, međutim, nije klonuo. Hranila ga je prevodilačkim radom, koji niko nije mogao da joj oduzme.
I tako je bilo gotovo do kraja njenog života koji se ugasio 1984. godine u Beogradu.
ZNANjE JE MOĆ
U knjizi „Javne biblioteke“, Marija piše:
– Naše doba nije potisnulo interes prema knjizi. I intelektualci, i radnik, i žena i dete, seljak, varošanin, danas više nego ikad streme znanju. Svi svesno ili instinktivno osećaju da je znanje glavno oruđe kojim će moći da se pobede savremene nevolje i reše teško razrešivi problemi.
Izvor: Novosti.rs