Dvije priče o nekažnjenim zločinima nad Srbima…
JOŠANICA – Foča – Nikoljdan 1992.
56 ubijenih,uglavnom masakriranih Srba od 2 godine starosti do 98(najmanje 21 silovanih žena i djevojaka) i Genocid nad Srbima na krsnu slavu sastavni je dio genocida nad Srbima i pravoslavnim narodima u cjelini, a koji vjekovima vrše germani sa Vatikanom za koje u ovom poslednjem ratu veliki dio „prljavog posla“ obavljaju fundamentalisti islamiste Alije Izetbegovića 19. decembra 1992.godine na Nikoljdan,jake muslimanske snage, takozvane „Prve drinske brigade“, pod komandom Zaima Imamovića, prešle su tog Drinu iz pravca Goražda i sklopile obruč oko 18 srpskih sela i zaselaka u okolini Foče. Naredba je glasila „Zarobljenih ne smije biti“. U isto vrijeme, oko 400 naoružanih zločinaca, palilo je redom i ubijalo nejač u Odžićima, Gapićima, Brajkovićima, Medžanovićima, Bogovićima, Skobaljima, Vasadićima, Ostrmćima, Baždarima, Bjelicama… Srpske, seoske straže, slabo naoružane, pružile su otpor nadmoćnijem, mržnjom zadojenom neprijatelju, nekoliko sati.
– U pokušaju da se izvuku iz zapaljenih kuća i okruženja, stradale su čitave porodice Višnjića, Blagojevića, Stevanovića, Stojanovića, Davidovića, Ivanovića, Kulića, Mićevića, Skipina, Ikonića…
-Jošanica je i „svojevrsna optužnica protiv muslimanskih oružanih snaga, koje su sebe nazivale Armijom BiH“.
-Prema svjedočenju jednog od krvnika, Šabana Kurtovića, koje je pretočeno u dokumentarni film o Jošanici, muslimanske jedinice su u Nikoljdanskom pogromu silovali i ubili 18 žena i tri djevojke, a usmrtili su i najstarijeg mještanina – Rada Pljevaljčića – koji je imao 98 godina. Precizirajući da su muslimanskim borbenim grupama komandovali Azem Merkez, Ervin Spahović Čvaka, Jasmin Haznadar, Mehmed Hukara, kao i Medo i Bego Subašić, svi iz Goražda i okolnih goraždanskih sela, Kurtović je detaljno opisao odsijecanje glava i vađenje očiju Srbima, što je urađeno po naređenju Mehmeda Hukare.
– Morali smo da odsiječemo prste i uši na tri žene od po 35 godina u selu Hodžici. Njih smo, najprije, silovali, a potom smo im izvadili oči. To su, po Hukarinom naređenju, uradili još i Vehid i Edin Ferhatović, Rašid Zec, braća Salko i Izet Kurtović – svjedočio je svojevremeno Kurtović.
O stravičnim iživljavanjima muslimana u Jošanici dovoljno govori i crni bilans od čak 37 pobijenih srpskih civila. U suvoparnoj statistici navedeno je da su, između ostalog, tri lica zaklana, dok su tri spaljena. Uprkos tome, zločinci, koji su počinili masakr srpskog civilnog stanovništva u Jošanici i okolnim selima i zaseocima, još nisu kažnjeni.
Haag je ignorisao sve dokaze,tražio dodatne,a sud u Mordoru koji predstavlja fiktivnu zajedničku državu,davno je izrazio „zainteresovanost“. Mada je ovdje sve potpuno jasno. Ako se zna da su ta i ta lica u smislu vojnog ili paravojnog boravka na toj i toj teritoriji boravili u vrijeme kada je nastala nasilna smrt tih i tih osoba,sasvim je dovoljno isčitati imena komandira i komandanata tih formacija. Ako ne znaju ko je povlačio okidač,ko je koristio nož i šta sve ne u ovim masakrima,onda moraju da odgovaraju po komandnoj odgovornosti.Mada znaju i te kako.
Do dana današnjeg nije odgovarao niko za apsolutno dokazive ratne zločine.
-Kako su istakli preživjeli stanovnici Jošanice i okolnih sela i zaselaka, među počiniocima zločina nad Srbima u nikoljdanskom pogromu bile predratne komšije žrtava: Rasim Karović, Rasim Korjenić, Sejo Pašović, Murat Hadžiahmetović Murga, Ramiz Dedović, Muhamed Hadžimusić, Ibro Korjenić, Jusuf Hadžiahmetović, Dževad Karović, Bego i Ferid Subašić, Nedžib i Dževad Dreća, Žiško Reko, Asim Jašarević, Adem Crneta, Rasim Klinac… Stanovnici Foče posebno su istakli neslavnu ulogu bivšeg profesora u fočanskom Srednjoškolskom centru, Azema Merkeza, koji je u jošaničkom zločinu komandovao jednom od muslimanskih borbenih grupa i pucao u svog učenika lično.
Kemo Bradarić iz Goražda je napisao knjigu u kojoj se Jošanički pokolj,koji se može nazvati zločinom genocida,veliča i slavi(poput Beriza Bećirevića-Rize koji je napisao pjesmu Ko na Božić u Kravice dođe). Izjednačava se viteštvo sa krajnjim kukavištvom i najcrnjim u čovjeku što može biti-zločinaštvom. U društvu gdje takvi redovi čine štivo u bilo kom kontekstu konzumirano,mora se shvatiti da je u velikom problemu.
Sem izvršenog zločina i izostanka osude,postoji i sumnja za genocid u namjeri jer je na stotine ljudi čulo komandu da ostati u tim srpskim selima ne smije živo ništa.
-O ovome govori i jedan od počinilaca ovog zločina musliman Asim Hajdarević iz sela Kolovarica, opštine Goražde. On je uhvaćen živ od srpskih boraca i o zločinu i njegovoj pripremi je rekao: „Moj komandir čete je bio Aso Husić iz sela Sadbe, opština Goražde. Dana 17. decembra sreo me je Huso Husić u Sadbi i rekao mi: Asime, sjutra da se javiš pred školu, idemo u jednu akciju. Tako sam 18. decembra oko 18 časova bio pred školom u Sadbi. Vojska se postrojila, a smotru je izvršio Zaim Imamović u prisustvu Hadža Efendića, predsjednika opštine Goražde. Hadžo nam je održao kraći govor u kome je rekao da muslimanski narod vodi sveti rat i da mi, pošto smo na Alahovom putu, najmanje što možemo da uradimo je da damo svoj život na tom putu.
Reko nam je da više ni jedan Srbin za muslimane ne može biti dobar.
Poslije govora Hadža Efendića govorio nam je komandant Imamović koji je rekao da se nas šest stotina sprema da napadne deset sela u Jošanici u kojima su Srbi.
Imamović je rekao da je naš zadatak da sela popalimo, a sve u njima što nađemo da pobijemo, ne smije ostati živa ni mačka.
IC Veritas, 18.12.2018, Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba u Mašićkoj Šagovini (19.12.1991)
-Ujutro rano na Nikoljdan 1991. pripadnici 108. i 121. brigade ZNG-a i specijalci iz grupe “Svileni”, ukupne jačine od 363 vojnika, počeli su pješadjski napad na srpsko selo Mašićka Šagovina kod Novske, smješteno na južnim obroncima Psunja, kojeg su branili pripadnici TO iz ovoga i susjednih srpskih sela sa oko stotinjak dobrovoljaca iz Srbije. U toku borbe za “prokletu utvrdu”, kako su Hrvati, zbog njenog izuzetnog geostrateškog položaja zvali Mašićku Šagovinu, “zenge” su u toku dana ovladali cijelim mjestom, kojom prilikom su likvidirali najmanje 55 ljudi, među kojima 31 civila i pripadnika TO iz Mašićke Šagovine.
-Preživjela mještanka Mara Mioković svjedoči: “Sakrila sam se u podrum Rajka Stojčevića, gdje se okupio veći broj nas Srba… Hrvati su nas pozivali da se predamo a kad to iz straha nismo učinili, u podrum su ubacili više eksplozivnih naprava, kojom prilikom su ubijeni: Milan Stojičević(30), Tihomir Milosavljević (20), Antal Borbelj (53) i njegova supruga Savka (45)… A kad smo počeli izlaziti iz podruma sa podignutim rukama, ubili su i Predraga Cindrića (23), Branka Miletića (33) i još neke pripadnike TO koje nisam poznavala… Dragan Milosavljević (23) je takođe ubijen ispred svoje kuće… Nakon što su po selu pokupili preostale civile, ubili su Gospavu Mandić (40), Milenka Tubića (61) i njegovu suprugu Mlađenku (61), Zorku Bakić (45) i Gligorija Milankovića (59). To veče su ubili i paralizovanu Anku Milanković (87) tako što su joj bombu ubacili u kuću… Isto veče u svojoj kući ubijen je i Jovo Savanović (60)…”
-Po nalogu hrvatske vojske u Mašićkoj Šagovini je pokopano 28 leševa, većina pod imenom, a skupljali su ih i pokapali njihovi rođaci, među kojima i Cvetanka Milosavljević, koja je morala pokopati i svoja dva sina Tihomira i Dragana. Sa ove lokacije do 2013, u pojedinačnim ekshumacijama, ekshumirano je i predato srpskoj strani najmanje 6 posmrtnih ostataka, koji su nakon toga identifikovani i preuzeti od njihovih porodica. U oktobru 2013. sa ove lokacije ekshumirani su posmrtni ostaci 19 žrtava, od kojih je do sada 14 identifikovano.
-Najmanje pet leševa iz ovog događaja hrvatska strana je početkom januara 1992. godine predala pripadnicima JNA, koji su zaprimljeni i obdukovani na VMA. Leševi su toliko bili izmasakrirani (rascopane glave, polomljeni udovi, odsječeni nosevi i jezici, zabijeni klinci pod nokte…) da još nisu identifikovani, već su pod oznakom NN pokopani na groblju Lešće, gdje se i sada nalaze.
-Za ostale žrtve još se ne zna ni mjesto ukopa.
-Za zločin u Mašićkoj Šagovini još niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.
-U Mašićkoj Šagovini je po popisu stanovništva iz 1991. živjelo 209 stanovnika od čega 189 (90%) Srba, 16 Hrvata i 4 Jugoslovena. Dvadeset godina kasnije, po popisu iz 2011., u ovom selu je popisano 7 žitelja, 2 muškarca i pet žena, bez oznake nacionalne pripadnosti.
Zanimljivo je pročitati poneki hrvatski izvor gdje stoje i ovakve stvari:
-Koliko je bitka bila teška, govori i činjenica da se, osim dvojice koji su se sakrili ispod mosta, ni jedan od srpskih boraca nije predao. Svi su poginuli. Neki i pri paničnom bijegu.
Bila je to trka za život. Neprijatelji su bježali i pucali po našim momcima, a ovi su ih pokušavali stići i zarobiti ih.
„SPAŠENI CIVILI“
-Ako me pamćenje dobro služi, tu su poginuli svi neprijatelji dovedeni iz Srbije i Crne Gore, oko 130, mora se priznati, vrsnih specijalaca i boraca.
Odakle su, vidjelo se po njihovim dokumentima. Među mrtvima nije bilo ni jednog domaćeg pravoslavca. U mjestu je bilo tek nekoliko civila: uglavnom nemoćnih starica i staraca, jedna ranjena žena i djevojka. Starce smo zbrinuli, kao i ranjenu ženu u Novoj Gradiškoj.
A djevojka je ispričala strahotnu priču. Srpski vojnici su je nekoliko mjeseci, svaki dan, silovali.
I ona je bila zbrinjena u Novoj Gradiškoj. Poslije je došao njen brat i odveo je, tko zna kamo.
Nezaustavljivi lažovi. Dučić pisao i najbolje opisao. Upravo da nisu stradali civili vojnička pobjeda ili poraz ne bi bili dovođeni u pitanje,kao ni u selima Jošanice. Ali navklo se,kad se nema slaviti ništa afirmativno,onda se slavi zlo. Tužne su priče ustaške.