(Odžak, 4. mart 1878 — Tešanj, 6. april 1915)
Književnik, jedan od muslimana koji su se osjećali kao Srbi.
U rodnom mjestu pohađao je mekteb i osnovnu školu. Poslije očeve smrti majka mu se preudala u Tešanj, gdje Ćazim uči brijački zanat kod očuha i pohađa tešanjsku medresu. Bio je darovit učenik i već u medresi dobro naučio arapski, turski i persijski jezik. Kad je trebalo da bude regrutovan (1898.), bježi u Tursku.
Tu, u liceju Sultanija, upoznaje Osmana Đikića i Avdu Karabegovića, ali ga materijalne neprilike gone da se vrati u Tešanj. Uzet je u vojsku i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti.
Godine 1902, na nagovor muftije Mesuda Smailbegovića, ponovno otišao u Carigrad i neko vrijeme slušao predavanja u Mektebi Numunci Terreke, ali – nezadovoljan načinom obuke polaže diferencijalni ispit iz opšteobrazovnih predmeta i završio četvrti razred gimnazije. Uz pomoć Adem-age Mešića pohađao je u Sarajevu šerijatsku sudačku školu, ali ga pri kraju školovanja izbacuju iz škole, završni peti razred polagao je privatno, a diplomski ispit tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade, uz pismenu obavezu da se neće koristiti diplomom koju mu daju.
Godine 1902, na nagovor muftije Mesuda Smailbegovića, ponovno otišao u Carigrad i neko vrijeme slušao predavanja u Mektebi Numunci Terreke, ali – nezadovoljan načinom obuke polaže diferencijalni ispit iz opšteobrazovnih predmeta i završio četvrti razred gimnazije. Uz pomoć Adem-age Mešića pohađao je u Sarajevu šerijatsku sudačku školu, ali ga pri kraju školovanja izbacuju iz škole, završni peti razred polagao je privatno, a diplomski ispit tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade, uz pismenu obavezu da se neće koristiti diplomom koju mu daju.
Godinu 1909. i 1910. proveo je u Zagrebu kao student prava. Ni jedan ispit nije položio. Tu se kretao u Matoševom pjesničkom krugu i pekao zanat: književni i boemski. Ipak, prilike su ga natjerale da se vrati u Tešanj gdje se zaposlio u banci, odakle je brzo otpušten zbog neurednog života. Ni u Bijeljini, gdje je obavljao pisarske poslove u gruntovnici nije dugo ostao; ponovno je otišao u Zagreb na studije i ponovo su ga prilike otjerale u Tešanj. To je bila 1912, radi u tešanjskoj banci, pomišlja na samoubistvo i stvara svoje najbolje pjesme. Muhamed Bekir Kalajdžić ga je 1912. odveo u Mostar, povjerioa mu uredništvo Bisera i tjera ga na prevođenja za Muslimansku biblioteku. Tokom godinu i pola dana prevede i napiše 12 knjiga, ali dolazi rat, mobilizacija, služba u Tuzli i Erkenu u Mađarskoj, pijančenje, tuberkuloza, otpuštanje iz vojske i smrt u ratno proljeće 1915. (Prema Abdurahmanu Nametku. 1968). Najveći pjesnički talenat među bosanskohercegovačkim književnicima do Maka Dizdara, te prvi pjesnik-modernist bosankohercegovačke književnosti.
Na njegovom mezaru (grobu) u Tešnju stoji isklesano:
Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.
