Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović
(1870 — 1918)
Velika porodica Skopljaka, po riječima Omer-begovim, vodi porijeklo od bosanskog vlastelina Mihaila, gospodara Vesele Straže kod Bugojna. Ova oblast u srednjem vijeku bila je poznata pod imenom Uskoplje, od kojeg i potiče docniji naziv Skoplje (koga nazivamo i Bosansko Skoplje da bismo ga lakše razlikovali od Skoplja u Makedoniji). Mihailo, koga Omer-beg, naziva i despotom, je po pokorenju Bosne primio islam dobivši ime Ali-paša.
Od Mihailovih potomaka po lošem je bio najpoznatiji Sulejman-paša Skopljak. Nakon poraza na Mišaru 1806, Sulejman-paša se na koljenima zakleo Karađorđu da više nikada neće ratovati protiv Srbije. Riječ nije održao pa je 1809. poražen od vojvode Miloša Obrenovića. Ipak, uspio je da porazi Karađorđevu vojsku 1813, dok Sulejman-pašina zlodjela nakon Hadži Prodanove bune (1814), Ljuba Nenadović ovako opisuje u „Prilozima za srbsku istoriju“:
„Beograd, bedna i tužna varoš, posle propasti Srbije, bio je tada ljudska kasapnica, gnezdo užasa i strahota. Gubilište nije bilo stalno određeno, ono je bilo svud, u gradu i izvan varoši pa i na ćoškovima čaršije. Sa zidova gradskih i karaula varoških strčale su motke i kočevi s odsečenim glavama oko kojih se gavranovi vitlaju; odmah izvan varoši, naročito pored glavnog puta od Stambol-kapije ka Terazijama, i od Batal-džamije ka Tašmajdanu nepokopane i onakažene lešine oko kojih se psi otimaju ili još živi mučenici na kolju, koji se po dva tri dana bore s dušom i razgovaraju sa srodnicima“.
Sulejmanov sin Osman-paša Skopljak ratovao je protiv Crne Gore. Želio je da uništi ovu srpsku zemljicu. Njegoš ga je u prepisci podsjećao da su i Crnogorci i Bošnjaci – Srbi:“Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli… Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi“.
1870. rodio se pjesnik Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak, koji je svom rodnom imenu i prezimenu dopisivao i – Despotović, čukununuk Sulejman-paše Skopljaka. Ovo je njegova rodoljubiva poezija koju sa zadovoljstvom objavljujemo 16. novembra 2002. na sajtu Srpska zemlja Crna Gora kao zadocnjeli odgovor Njegošu.
Literatura
„Pobratimstvo“, pjesme Omer-bega Sulejman Pašića-Skopljaka, Osmana A. Đikića i S.A. Karabegovića, Beograd 1900.
Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović, Srpstvu, Beograd 2001; predgovor napisao Jovo Bajić
Aleksandar Raković
nastavak
nastavak
„Golub“ 1899.
„Bosanska vila“ 1897, 6r. 5, str. 67.
„Bosanska vila“ 1900. br. 3, str. 37.
„Bosanska vila“ 1897, br. 7, str. 103.
SRPSTVU
Iz mog srca, iz plamenih grudi,
iz uzdaha, iz duše i snova,
tebi, Srpstvo, moja srećo draga,
leti evo, laka pjesma ova.
Ti si nebo pred kojijem padam
i čijem se veličanstvu divim;
tebi srce, krv, misli i duša
otimlju se s ushićenjem živim.
Ti mi daješ krila sokolova,
ti me dižeš gori pod oblake,
s te visine gledam prošlost tvoju,
gledam slavu i tvoje junake;
Gledam dive pod kalpakom sjajnim,
na kalpaku perjanice vite.
Po plećima smjelih barjaktara
udaraju one zlatne kite.
Gledam, gledam, pa im letim živo,
braću ljubim u junačka čela,
a iz oka od sreće i milja
otimlje se jedna suza vrela.
Suza čista, suza nade moje,
suza jasna u sred mračne tmuše,
suza vjerna ljubavi i krvi
tebi, Srpstvo, dušo moje duše!
Zora, 1897, br. 2, str. 1.
„CARIGRADSKOM GLASNIKU“
Tamo, tamo, na Bosforu zlatnom,
gdje ‘no Stambol zapljuskuju vali,
gdje na moru komeša se barka,
da odoli nenasitoj hali,
Tamo ti si razavio krila,
pod okriljem moćnoga Sultana,
i viteškim poletio letom –
gdje god Srpstvo očekuje dana.
Tvoje r’ječi, tvoje želje čiste,
srpskom duhu otvoriše vrata,
a braća te sa ponosom grle,
širom Srpstva tako razgranata.
O, pa leti širom srpskih gora,
sa Bosfora sa ubavog mora
i pričaj nam umiljate glase,
kako Stambol odbija talase…
Pobratimstvo, 1900, str. 18.
USTAJTE. BRAĆO!
Ustajte, braćo, na noge lahke,
jer ropstvu zadnji došo je čas!
Ustajte, braćo, branite pravo,
u ljutoj borbi Srbu je spas!
Čujete l’ zveku handžara zlatnog,
sa zvekom kako poziva nas.
Ustajte, braćo, na borbu svetu,
u borbi znajte Srbu je spas!
Eno nas zove jatagan ljuti,
on nam je osto amanet svet,
slušajmo, braćo, amanet djeda,
jera nas može nekada klet.
Ustajmo, braćo, branimo svoje,
ne dajmo da nas dušmanin tre!
Nek handžar zveči, nek puška ječi,
neka nam dušman od straha mre!
Teška je muka robovat, braćo,
na licu ropski nositi sram.
Ustajmo, braćo, na borbu svetu,
Dušanov treba ponovit hram.
O, Srbe, brate, pruži mi ruku,
priznaj mi, dragi, da sam ti brat!
Zajedno ko dva hajdemo lava
prot’ crnog vraga voditi rat!
Ustajmo, braćo, ne ža’lmo krvi,
spasimo rod nam i mili dom,
Ustajmo, braćo, prot’ crnog vraga,
sa silom našom i snagom svom!
Čujete l’ kako djeca nam pište,
kako ih pati nevolja, glad?
Vidite l’ kako narod nam plače,
kako ga taru zulum i jad?
Spasite djecu, spasite narod,
daće vam pomoć i dragi Bog!
Jer Allah dragi uvijek čuva,
i štiti roba pravoga svog!
Pobratimstvo, 1900, str. 19-20.