Petar Jagodić Kuridža
(Bilišani kod Obrovca, oko 1666 — Zadar, 9. IV 1749)
Narodni sveštenik Petrove crkve iz Biovičina Sela, rodom iz Bilišana. Godine 1704. u martu – ispred Petrove crkve, počela je Bukovička buna, koju generalni providur u Dalmaciji, Marin Zane, karakteriše kao ‘revoluciju Morlaka Zadarskog kraja’.
Mnogo je vremena od tada prošlo, pa je mnogo onih koji o buni ne znaju ništa, ili znaju vrlo malo. To i ne čudi jer je o njoj vrlo malo pisano, očito sa tendencijom da se smjesti u istorijsku arhivu, te da se tamo čuva pod brojem i datumom, a sve sa namjerom da ne uđe u svijest pokoljenja koja dolaze; da li zato što je njen vođa bio srpski pravoslavni sveštenik, ili je nešto drugo u pitanju?
Doseljenici iz Turske Carevine na tle Mletačke Republike su vojevali i neštedimice ginuli(mahom Srbi) za slavu mletačkog dužda punih 70 godina, i to od početka kandijskog rata pa do požarevačkog mira, nadajući se boljim i pravednijim odnosima kod principa hrišćanske države, a za razliku od Turaka, zajedničkog neprijatelja. Providur Đakomo Foskarini piše vladi(1572) da su Srbi stasiti i lijepi izgledom, ne žele drugo osim da vide stalnu hrišćansku zastavu na ratištu na koju bi se mogli osloniti. Podigli bi oružje i osvetili se za mnoga nasilja koja su nad njima učinjena. Dok bi rat trajao, narod bi plaćao manji kuluk, ali je zato danak u ratu plaćao kroz svoje najbolje sinove. Kad bi došao mir, vođe bi od Republike dobile odlikovanja, kolajne, povišice plaća, imanje i zemlju, a narod bi plaćao ‘decimu’. Za vrijeme ratova, narod je imao relativnu slobodu, a u miru, zemlja izvojevana u ratu mišicama i oružjem, postala bi državna, a posjednici zemlje, od 1690. godine plaćali bi ‘decime'(desetak), u početku samo sa oranica, a poslije i u bijelom mrsu, vinu, maslinama i novcu. Licitacija za zakup decima za 1703. godinu u Bukovici i Kotarima je pripala zadarskom vlastelinu Šimunu Fonfonji i dostigla nečuvenu sumu od 7800 reala. Da bi dobio uloženi novac, on je preko svojih subaša i desetara bezobzirno počeo sakupljati ne samo od bijele hrane, već i od sijena, vina, maslina, pa čak i od mlinskih ujmova. Sa druge strane, pukovnik Kantageti je poslao serdara Gvozdena Ivandasovića da od Bukovčana skupi decimu u vrijednosti od 200 cekina. Serdar se vratio neobavljena posla, jer je u Bukovici naišao na otpor. Pošto je tih dana zapovjednik Obrovca zatvorio dvojicu Bukovčana-Srba iz Žegara-Srbi predvođeni svojim starješinom Ilijom Nanićem su došli u Obrovac, oslobodili dvojicu drugova, a usput i otjerali i stoku koja je bila oduzeta od naroda na račun onih 200 cekina.
Radi ovog događaja, a i nameta koji se više nisu mogli podnositi, narodne starješine iz Bukovice se sastaju na dogovor i sazivaju veliki narodni zbor, a na čelo mu se stavi pop Petar Jagodić-Kuridža, paroh Petrove crkve u Biovičinu Selu. Sa narodnog zbora ispred Petrove crkve, u kojoj je Kuridža službovao, razaslata su pisma na sve još nepobunjene kotarske glavare, i na nardoe u kninskom, drniškom, šibenskom i skradinskom kraju, da se pridruže, prijeteći im, inače, groznom osvetom. Bukovčani i Kotarani su se mahom odazvali, dok je narod preko Krke zatajio, jer je taj kraj bio pod franjevačkim uticajem, a franjevci ne bi dozvolili svojoj pastvi da se priključi pokretu niklu u Bukovici i to pod vođstvom pravoslavnog sveštenika – pokretu koji je još uperen protiv katoličke države.
Generalni providur Marin Zane, zbog lične sigurnosti, se sklonio iz Zadra u Split. Zane je naredio svom zamjeniku, zadarskom kapetanu, da prijetnjom najstrožije kazne pozove narod da odustane od nasilja i da svoje tegobe izloži vlasti. Narod, njih 7000 sa 70 seoskih glavara i trojicom vođa – a to su bili: Petar Jagodić Kuridža, Ilija Nanić, serdar iz Žegara i Matija Žabetić, glavar iz Biograda na moru – dođu po Zadar, u mjesto Crno. Tu počnu pregovori sa knezom posedarskim, serdarima Ivandasovićem, Smiljanićem i Spirangolom. Nanić i Žabetić su isticali narodne žalbe, tačku po tačku, koje je napisao sveštenik Jagodić, obraćajući se poslije svake tačke narodu, koji je to oduševljeno pozdravljao. Pukovnik je sve to saslušao i u duhu primjenjene taktike(‘Latini su stare varalice’) pozvao ustanike da pismeno izraze svoje žalbe. Kuridža je to i uradio, ali je sad počelo vodanje narodnih predstavnika od providura do pukovnika i obratno. U jednom trenutku Kuridžu izda strpljenje i napusti pregovore. Znao je Zane da nije lako ugušiti toliku masu i počeo je u Split zvati jednog po jednog narodnog predstavnika, ali ne više u skupu, već pojedinačno, same, odvojene od naroda i sredine iz koje su crpili snagu, motajući ih i lomeći sve dotle dok mu ne dadu vjeru da će odustati od pokreta, a olakšanje narodnih nevolja tražiti ne silom i oružjem, već molbom na milost duždevu. Priča odiskona o ‘razvezanom pruću’ se ponovila. Na kraju nesalomivi i dosljedni ostadoše samo vođe bune, koji pobjegoše u Liku, bojeći se za život. Generalni providur, Marin Zane, u decembru 1704. izda terminaciju kojom se trojica vođa proglašavaju državnim neprijateljima – izdajnicima. Ko ih uhvati ili ubije u inostranstvu dobija 1000 lira, a 600 lira ko ih uhvati ili ubije na mletačkoj teritoriji. Sva njihova imanja se konfiskuju, a kuće se imaju spaliti i sa zemljom sravniti. Pozvani su i osuđeni Petar Jagodić Kuridža, Ilija Nanić i Matija Žabetić da se iskrve između sebe; onaj koji bi donio glavu svoga druga, bio bi, bez ikakvih drugih uslova, oslobođen svake krivice.
‘Odgovarajući na ovu ciničnu poruku, Petar Jagodić se predao mletačkim vlastima, i umjesto glave svojih drugova, Ilije Nanića i Matije Žabetića, ponudio da sam na vješalima, ispred Zadra, svjedoči o nemoći poduhvata koji je učinjen.(…) Ponudivši svoju glavu, Jagodić je prezreo izdajstvo kao nečastan i ponižavajući čin i time dokazao da su mu preci junaci i vitezovi.’ (Marko Jačov)
Pred ovako odvažnim postupkom mletački vlastodršci su se trgli, bojeći se narodne uznemirenosti kad na vješalima, ispred kapije Zadra vide hrabrog ustanika. Kad je kobni providur Zane, u ljeto 1705. napustio upravu Dalmacije, Kuridža se molbom, iz progonstva, ponovo obratio novom providuru Đustinu da Riva, da prima i sasluša izgnanike. Za njih se kod providura zauzeo isti onaj Fonfonja, ćiji je zakup bio neposredni povod buni. Da Riva je primio svu trojicu, gdje je Kuridža uspio opravdati postupak buntovnika, pa im je providur izdao slobodni list, te ih za trajanje njegova providurstva, vlast nije nikako uznemiravala. To vrijeme je Kuridža proveo u Bilišanima ili u Biovičinom Selu na parohiji. Ali ne zadugo. Dolaskom novog providura, Vinćenca Vendramina, Vrhovni sud u Veneciji je 9. jula 1706. godine izrekao presudu, kojom se Petar Jagodić, zvani Kuridža, srpski pravoslavni sveštenik iz sela Bilišana, osuđuje na 40 godina ‘u mraku’. Prvo je odveden u kninsku tvrđavu, gdje je zloglasni pukovnik Kanageti, preko jednog poručnika, poručio Kuridži da će biti oslobođen ako mu plati 300 cekina plaćenih alajbegu. Kuridža, ili što nijem imao, ili ne vjerujući u oybiljnost ponude, odgovori da mu on ništa ne duguje, već ako kakva potraživanja ima da ih potraži od naroda. Kazne nije bio oslobođen. Izdržao je kaznu u Veneciji, u najstrožijem zatvoru, u ćelijama zvanim ‘poce’, koje su pune mraka, vlage, memle, sa daskama za spavanje, a ostalo sve kamen, bez dodira sa vanjskim svijetom, jedino rupa na vratima. Grobnica za žive.
Iz molbe, koju je Kuridža mnogo godina docnije upravio državnim inkvizitorima, doznajemo da su Nanić i Žabetić 1715. bili pomilovani i vraćeni svojim kućama. Račun za bunu je podmirio na kraju sam Kuridža.
‘Ja sam’ – kaže on u toj molbi, ‘iz Knina sproveden u Mletke na jednoj galiji. Ovdje sam bio zatvoren u najstrahotnije tamnice, zvane poci i proveo u njima 10 mjeseci, a otuda sam premješten u druge, ali jednako mračne tamnice, u kojima se nalazim već 40 godina, plačući moju nesreću i nemilost mog poštenog vladara, kome o poslušnost, vjernost i ljubav ne znam da sam se ikad ogriješio. Duševne patnje, bijeda i dugo proteklo vrijeme oduzeli su mi očinji vid, oslabili sluh i toliko izlomili tijelo, da ne mogu da maknem nego – od stolice do kreveta. Živim, jer tako hoće Bog, ali su mi osamdesetgodišnja starost i bolesti oduzele sve životne snage, a ostavivši mi duh samo za to da osjetim svoju bijedu i nesreću(…).’
U takvim uslovima je Kuridža, bez ijednog dana pomilovanja, izdržao četrdeset godina tamnovanja. U izuzetnim prilikama, i to poslije trideset godina tamnovanja, dozvoljeno mu je da pred svjetlošću fenjera, napiše poneko pismo, ali i tada pod strogom kontrolom. Na osnovu jednog takvog pisma svome rođaku Mihailu, parohu u Bilišanima, može se zaključiti da mu je do tada bila zabranjena svaka veza sa rodbinom. O svojoj kćeri-jedinici Magdalini(Mandi), koja je sama živjela u Bilišanima, nije znao ništa, a o smrti rođenog mu brata bio je docnije obaviješten. Izgubio je vid i sluh pa je pušten 9. jula 1746. godine na slobodu, ali nikao onemoćalom, slijepom i gluhom starcu nije mu dozvoljeno da se vrati u rodno selo Bilišane. Za cijelo vrijeme posjećivao ga je Grk Petar Špiro, što je rijedak primjer ljudskog milosrđa.
U jednoj staroj matici crkve Sv. Ilije u Zadru, na grčkom jeziku stoji da je 9. aprila 1749. godine ‘umro u Zadru bogobojažljivi jerej Petar Jagodić iz zadarske okolice, po narodnosti Srbin.’
benkovac.rs