Petar Rađenović
(Krnjeuša,1885. – Šabac,1942.)
Sveštenik Srpske pravoslavne crkve i izdanak Bosanske Krajine, predstavlja svetlo i veliko ime u srpskoj nauci. Za njega je rad na etnografskom polju bio stvar nacionalnog dostojanstva i beskompromisne društvene angažovanosti.
Služenje bližnjem, koje je ispunjavao kao sveštenik, i njegov parohijski rad na terenu išli su uporedo sa prikupljanjem podataka od stanovništva i beleženjem žive narodne tradicije. Etnografski opus Petra Rađenovića važan je danas, jer se odnosi na klasične srpske etnografske krajeve koji su u XX veku imali tešku političku sudbinu. Zahvaljujući Petru Rađenoviću dobro su izučeni prostori bosansko-petrovačkog i drvarsko-unačkog kraja. Danas, naročito nakon tragike 1941–1945. i 1991–1995. godine, nemerljivo značenje imaju njegovi istraživački radovi: Sela parohije Krnjeuše (kod Petrovca), Bjelajsko polje i Bravsko, kao i Unac – antropogeografska ispitivanja. I manji radovi ovog autora stoje kao svedočanstva srpskog etnosa, narodnog duha i običaja Krajine.
Rađenović se ubraja među najbolje saradnike Jovana Cvijića na polju proučavanja antropogeografije srpskih zemalja. Njegova su zapažanja pronicljiva, tačna i dragocena, a izraz u saopštavanju dostignuća neposredan. Kroz pregoran terenski rad prikupljao je podatke o poreklu stanovništva, o narodnim običajima, zatim o istoriji seoba i crkvenoj prošlosti. O njegovom radu nije napisano puno, ali su se njegovom faktografijom koristili mnogi. Istaknuto je kako je u periodu između dva svetska rata, zajedno sa Milenkom S. Filipovićem i Milanom Karanovićem, Petar Rađenović bio vodeći proučavalac na bosanskohercegovačkom etnološkom polju. Na ovom nevelikom prostoru pokušaćemo da damo jedan prilog biografiji Petra Rađenovića, uglavnom sa zvaničnog aspekta njegove crkvene službe. Ovaj rad je urađen na osnovu službenog dosijea koji se čuva u Arhivu Sinoda SPC (ASin 1960, f. VI – prvi deo). Iz službene građe izdvajamo najvažnije momente njegovog cursus honorum-a, uspone u crkvenoj karijeri, od rukopoloženja 1907. pa sve do nasilne smrti u Šapcu 1942. od strane nemačke kaznene ekspedicije.
Oskudne podatke o njegovoj biografiji saznajemo iz Spomenice žrtava fašističkog terora, ali ti podaci moraju biti korigovani i značajno dopunjeni. Prema domovnom protokolu Parohije trubarsko-osredačke, rođen je u Bosanskim Osredcima 8. februara 1885. godine od oca Nikole i majke Marije. Osnovnu školu je završio u Trubaru, šestorazrednu gimnaziju u Sarajevu 1903, a Reljevsku bogosloviju 1907. godine. U sarajevskoj Velikoj gimnaziji od zvučnih imena njegovih profesora izdvaja se dr Tugomir Alaupović (1870–1958), koji mu je predavao bosanski jezik, i Vladislav Skarić (1869–1943), koji mu je predavao zemljopis i povijest. Od sedamnaest predmeta koje je slušao u Reljevskoj bogosloviji, odličan uspeh je imao iz svih, a samo je iz crkvene istorije i patrologije ocenjen sa “vrlo dobar“. U blagoslovenom braku sa suprugom Danicom Medić podizao je četvoro dece: Vojina, Ljubicu, Svetozara i Slavku, rođene 1909, 1911, 1920 i 1922. godine. Ženik i nevesta, u dobi od 22 i 16 godina, venčali su se u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Doljanima Ličkim. Mlada beše iz doma uglednog i porodice veoma znatne, kći Davidova i Savina. Kum je mladom bogoslovu bio Todor Srdić, čuveni sveštenik bastaški i nacionalni tribun drvarskog kraja. Stari svat je bio David Medić, dok je obred venčanja obavio mesni paroh Petar Majstorović.
Tek nakon ženidbe kod kandidata Petra Rađenovića stekli su se uslovi za sticanje svešteničkog zvanja. Mitropolit banjalučko-bihaćki Evgenije Letica ga je 20. novembra/3. decembra 1907. rukopoložio u čin đakona, a za sveštenika odmah sutradan. Zbog zanimljivosti ističemo činjenicu da je imenjak Petra Rađenovića služio u Parohiji osredačkoj (Osredci, Begluci i Bučjak) 1882/1883. godine. U kakvom su stepenu srodstva bili nismo mogli da ustanovimo. Zbog uzornog obavljanja svojih svešteničkih dužnosti Petar Rađenović je odlikovan crvenim pojasom od strane mitropolita Vasilija Popovića 26. maja/8. juna 1922. godine, naprsnim krstom 1936, a u čin protojereja je proizveden 1937. godine. Sveštenik Petar Rađenović je od 5. decembra 1907. do 1. juna 1928. godine bez prekida na parohijskoj službi, a od 1. juna 1928. do 5. aprila 1932. nalazio se na mestu veroučitelja u Realnoj gimnaziji u Banjoj Luci. Od 1926. godine član je Eparhijskog saveta, počasne službe koju su dobijali samo pouzdani i besprekorni sveštenoslužitelji.
Parohijsku službu je obavljao u selima Bosanski Osredci, Trubar, Veliki Radić, Krnjeuša i Čađavica. Poslednje navedeno mesto je ono kod Bosanskog Novog, a ne u južnom podnožju Manjače. Kao paroh čađavički opsluživao je tri hrama – glavni, posvećen pokrovu presvete Bogorodice, i dva filijalna, sv. proroka Ilije u Vedovici i sv. Kirila i Metodija u Kršljama. Pastva mu je živela u naseljima Čađavica, Klade, Adrapovci, Gornji i Donji Rakani, Vedovica, Agići i Azići. Rađenović, marljiv, radin i pronicljiv, samo je kvalitetom svoje službe, najpre kao sveštenik, zatim i profesor gimnazije, a neprestano se baveći naučnim radom, dospeo u priliku da se kandiduje za mesto službenika u Crkvenom sudu Eparhije banjalučke.
Petar Rađenović je postavljen za člana Crkvenog suda Eparhije banjalučke 5. aprila/23. marta sa platom činovnika VI položajne grupe. Vrlo brzo je napredovao premeštanjem u V položajnu grupu, što je pospraćeno i povišicom. Uoči rata je imao platu IV položajne grupe, prema starešinskim izveštajima o radu u službi koji su sačuvani za 1934–1940. godinu. U izveštaju za 1940. čitamo da je “stručna sposobnost“ protojereja Petra Raёenovića, člana Crkvenog suda, “potpuno zadovoljavajuća“, njegovo “vladanje u službi i van nje – primjerno“, da je njegova “marljivost i pouzdanost u službi: stalna“, odnosno da je uvek dobijao opštu ocenu “odličan“. Opis dužnosti i radnih zadataka kao crkvenog sudije bio je sledeći: on obavlja “poslove vjeronaučne nastave, izvještaji arhijerejskih namjesništava o godišnjem pregledu parohija i crkvenih opština, izrada odluka Sudskog vijeća i presuda po bračnim sporovima; sprovođenje pravnih lijekova Velikom crkvenom sudu“. Petar Rađenović je želeo da pređe iz prosvete na poslove crkvene administracije. Tako je u svojoj molbi pisao mitropolitu banjalučkom:
Vaše Visokopreosveštenstvo kao revan i brižljiv arhipastir budnim okom prati rad područnog mu klira te bez svake sumnje ima već prečišćen i utvrđen sud o meni, mom dasadašnjem radu, vladanju i ispoljenim osobinama. Otuda Vašem Visokopreosveštenstvu neće biti teško presuditi da li po svemu tome imam potrebne preduvjete i sposobnosti za položaj redovnog člana crkvenog suda. Direktor Državne realne gimnazije u Banjoj Luci dr Vaso Glušac (1879–1955), poznati istoričar, napisao je preporuku za svog odlazećeg službenika, iz koje se očituje jedan topao odnos, ali i sagledavaju sve strane Rađenovićevog nacionalnog rada:
Gospodin Rađenović Petar, sveštenik i katiheta u Državnoj realnoj gimnaziji u Banjoj Luci, služi u ovome zavodu od 1. juna 1928. Za čitavo to vreme vršio je svoju dužnost najsavesnije i uvek pokazivao veliku volju i marljivost za svoj poziv. Osim tih vrlina pokazivao je još i odlične sposobnosti u svome zvanju, tako da se može ubrojati među naše najbolje sveštenike. I izvan škole bio je u svemu uzoran i marljivo sarađivao u kulturnim društvima, naročito u ‘Prosvjeti’. Katiheta Petar Rađenović je direktoru Gimnazije Vasi Glušcu zahvalio:
Poštovani gospodine, zahvaljujem Vam najljubaznije na brzom odgovoru i na povoljnim vijestima. A i što je Sveti sinod postao sklon da me postavi za crkvenog sudiju, i za to – vjerujem – velik dio zasluge pripada Vama, jer nikoga nije bilo tamo da bi mogao što progovoriti u moju korist – osim Vas. Na samom početku nove službe Rađenović nije mogao biti zadovoljan platom. On se na to i žali nadležnom arhijereju:
Samo s privolom i preporukom Vašega Visokopreosveštenstva mogao sam da dođem na položaj u kome se još nalazim. Sada kad mi zbog ovako neugodnog sticaja prilika nije više moguće dugo ostati na ovoj dužnosti, prinuđen sam staviti se na raspoloženje Vašem Visokopreosveštenstvu da bi me blagoizvoleo uposliti u kojoj drugoj grani crkvene službe, gdje priznanju parohiskih godina i određenju pripadajuće položajne grupe ne bi bilo tolikih smetnji kao u prosvjetnoj struci. Mitropolit Vasilije je u jednom aktu upućenom Ministarstvu pravde istakao značaj angažmana Petra Rađenovića u eparhijskom Crkvenom sudu:
Pošto sada ni jednoga člana Crkvenog suda nemamo, te su svi zvanični poslovi Eparhije u velikom zastoju, a naročito sada pri uvođenju u život novog Crkvenog ustava, to smo slobodni zamoliti, da se naš predlog od 7/20. oktobra 1931. Mbr. 494 iz 1931. hitno prihvati i sveštenik Petar Rađenović vjeroučitelj ovdašnje Velike gimnazije za člana ovdašnjeg Crkvenog suda postavi.
Najviša crkvena vlast je postavila Petra Rađenovića na mesto člana Crkvenog suda Eparhije banjalučke 5. marta 1932. godine. Međutim, trajala je procedura oko prebacivanja i načina finansiranja iz budžeta Ministarstva pravde. Mitropolit Vasilije je predlagao da na Rađenovićevo mesto u Realnoj gimnaziji dođe Veljko Vasić, činovnički “pripravnik Crkvenog suda u Beogradu“. Mitropolit banjalučki Vasilije Popović je još jednom istakao interese Eparhije: Slobodan sam javiti Svetom arhijerejskom sinodu, da se Crkveni sud, ovde, još nije obrazovao sa razloga, što postavljeni član Crkvenog suda Petar Rađenović, nije mogao doći na dužnost, jer ovdašnja Gimnazija i Banska uprava ne dozvoljavaju mu odlazak sa Gimnazije dok o tome ne dobiju akt od Ministarstva prosvete.
Obratio sam se za to Ministarstvu prosvete brzojavno, a pored toga i novog vjeroučitelja predložio na mesto Rađenovića, pa još nikakvoga rešenja o tome nema.
Ministar prosvete B. Maksimović je konačno 16. novembra 1931. godine dao saglasnost da Petar Rađenović može preći “u resor Ministarstva pravde“.
Sveti arhijerejski sinod je zahtevao da po postavljenju Petar Rađenović položi stručan ispit: Da bi se za jereja Petra Rađenovića, koji je odlukom Sin. br. 1174/Zap. 514 iz 1932. postavljen za člana Crkvenog suda Eparhije banjalučke, moglo doneti rešenje o njegovom postanovljenju za člana Crkvenog suda i uredila njegova činovnička prava po zakonu o činovnicima, potrebno je da ispuni još jedan uslov a to je da položi ispit koji se predviđa zakonom o činovnicima pri stupanju na ovu službu, shodno čl. 12 u vezi čl. 55 činovničkog zakona.
Novi službenik Crkvenog suda je smatrao da je zahtev za polaganjem ispita suvišan i da vreёa njegovo dotadašnje iskustvo: Prema mojim ličnim i domaćim prilikama u mogućnosti sam pristupiti ispitu u vremenu od 20/7. jula o. g. pa unaprijed. Kada bih imao prava da u tom pogledu izrazim svoju želju, molio bih se da mi se ispit zakaže odmah ubrzo iza 20/7. jula.
Rađenović je ipak položio stručni ispit pred ispitnom komisijom, kojom je predsedavao episkop gornjokarlovački Maksimilijan Hajdin, 23/10. avgusta 1932. godine sa ocenom “dobar“.
Petar Rađenović je 12. decembra/29. novembra 1932. godine od nadležnog arhijereja tražio premeštaj iz VI u V položajnu grupu za šta je ispunjavao sve zakonske uslove. Isti je 15/2. januara 1935. godine ponovio molbu za unapređenjem u V položajnu grupu, pa i “dalje od V“ jer prethodna “molba nije naišla na povoljan prihvat kod Svetog arhijerejskog sinoda“. Dana 11. aprila/28. marta 1935. Rađenović je definitivno unapreёen u V položajnu grupu, a 28/15. novembra 1938. godine pisao je Svetom arhijerejskom Sinodu moleći da ga premeste u IV položajnu grupu. Napredovanje kroz položajne grupe zavisilo je ponajviše od staža, stručne spreme, ali i marljivosti na poslu. Uoči početka Drugog svetskog rata u Evropi, Petru Rađenoviću je 27/14. decembra 1938. godine određena povišica: Rešavamo da se protojereju Petru Rađenoviću, članu Crkvenog suda Eparhije banjalučke IV grupe 1 stepena sa 2. novembrom 1938. godine dodeli 1 periodska povišica IV grupe 1 stepena sa platom od 2.550. – mesečno. Izbegavši pogubljenje od zlikovačke ustaške ruke, koja je usmrtila veliki broj sveštenika Srpske pravoslavne crkve na teritoriji NDH (1941–1945), Petar Rađenović je uspeo da se dokopa Srbije pod nemačkom okupacijom. Međutim, mučeništvo mu je bilo suđeno.
Stradao je u Šapcu 24/11. septembra 1941. godine od nemačke kaznene ekspedicije (Izvod umrlih crkve šabačke, pod br. 851 od 21. oktobra 1941. godine).
Izvor: „Glasnika arhivskih radnika Republike Srpske
Šta sve kazuju predanja
Narodna predanja su usmena, živa istorija narodne prošlosti. Ono što su za starije doba narodne pjesme to su za novije doba predanja. Ima, istina, predanja koja se zalijeću i u ono ranije doba, ali to su već više izuzeci. Narodna predanja obično pamte događaje za kojih 200—250 godina unazad. Nađe se pogdjekoji da prebaci i preko te granice, ali takva su predanja i suviše rijetka. Tako se to može da tvrdi bar za porodična predanja u Bos. Krajini. I u pogledu sadržine ima velike sličnosti između narodnih predanja i narodnih pjesama. I pjesme i predanja su proizvod i mješavina s jedne strane istoriskih činjenica, s druge tvorevina pjesničkog dara i poleta našega naroda. No u pjesmama je znatno više tih pjesničkih primjesa i umjetničke kićenosti negoli u predanjima. To je i razumlјivo, kada se zna da su pjesme svojina šireg prostora i većeg kruga lјudi, te i prelaze preko više usta, a predanja žive u užoj i skrovitijoj porodičnoj sredini. Kada se kaže da su predanja istorija narodna, onda valјa spomenuti i njihove istoriske nedostatke. Najveće mane predanja s istoriskog gledišta jesu dosta česte netačnosti u pogledu mjesta i vremena, u koja ona uklapaju katkada istoriska lica i događaje. Tako npr. i u Bos. Krajini imamo gradinu s nazivom Kula, Vojvode Momčila (Preodac, sr. Glamoč), imamo Skokove Relјe Krilatice (Mliništa, Glamoč), imamo grad Sjenicu Steve Vasojevića (Cvjetnić, Grahovo). No to su sve ličnosti iz narodnih pjesama, pa su i predanja o njima otuda pozajmlјena i samo presađena i prikalemlјena na ove ovamo krajeve. U porodičnim predanjima nema toga tolikog udalјavanja od istoriske tačnosti. Netačnosti te vrste u predanjima znatno su manjih razmjera. Predanja, kao predmet pamćenja, pate najviše od onoga od čega uopšte pati lјudsko pamćenje. Čovjek u svome vijeku upamti mnogo raznih događaja i ličnih doživlјaja i kadar ih je i u dubokoj starosti dosta tačno i živo opisati. Ali treba li da pobliže odredi vrijeme kada se je koji od tih događaja zbio, ili koji prije a koji poslije, tada, već gubi mnogo od one svoje pripovjedačke sigurnosti i treba mu dužeg premišlјanja i prisjećanja dok bar približno utvrdi to vrijeme. Uostalom omaške u pogledu starosti događaja, prikazanih u predanjima, dadu se dosta dobro ispraviti računanjem „na kolјena“. Ako porodični pametar zna čitav niz svojih predanja unazad, a zna i za kojega se je njegova pretka neki događaj dogodio, onda se tu bez po muke može da iznađe traženo vrijeme. Svako se kolјeno uzme kao trideset godina i umnožak toga broja s brojem kolјena pokazuje nam s vrlo približnom tačnošću koliko je godina proteklo od događaja koji nas zanima. Pored ove svoje slabe, upravo najslabije strane, predanja još imaju sklonosti da poprilično ulјepšavaju, uveličavaju i pretjeruju u opisivanju i isticanju pojedinih pojava. A kada predanja malo otrijebimo od toga korova, onda ostaje u njima čisto zrno. Onda nam ona mogu da posluže kao posve pouzdan izvor za ono o čemu govore. Štaviše, predanja, iznoseći prošlost, ne spominju samo one neke krupnije i rjeđe događaje: ratove, bune, seobe, bježanije, kao što to čine mnoge i mnoge istorije, nego obuhvataju umnogome i čitav narodni život, sve njegove strane i odnošaje. Tako ona daju o izvjesnim dobima naše narodne prošlosti dosta jasnu i preglednu sliku, potpuniju nego gdjekoja istorija, pisana samo na osnovu mršavih pisanih izvora. Zatim još nešto. U predanjima se ne nalaze samo podaci istoriske prirode. Ima tu dosta i takvog gradiva koje zasijeca u oblast narodnih vjerovanja, običaja, morala, shvatanja i ubjeđenja o svemu što čovjeka zanima i što ga tare i muči. Ima tu vijesti i potvrda i o glavnim osobinama narodnim, dobrim i zlim, osobito o onima koje su pod teškim žrvnjem, okrutne i nenaklonjene prošlosti došle i morale da dođu do jačeg i vidnijeg izražaja. Tako nam ta predanja pružaju ne samo sliku spolјašnjeg života narodnog nego u dobroj mjeri i sliku narodne duše. Pa kada to pređašnje stanje usporedimo sa sadašnjim, postaje nam znano i očigledno koje su osnovne, bitne i iskonske naše duševne osobine, a šta je opet nanos i dometak vremena i spolјašnjih prilika. Može se po tim podacima pratiti i to kako pojedina različita vremena i različiti životni odnosi otvaraju i namiču uslove sad ovoj sad onoj važnoj i korjenitoj narodnoj osobini da se ispolјi u najskrajnjoj svojoj sili. Poslije ove ovakve ocjene i tvrdnje o značaju i vrijednosti narodnih predanja trebalo bi iznijeti mnoštvo primjera koji bi sve to i potvrdili. Ali ovoga puta odustajemo od toga, jer bi to bilo previše za obim i prostor koji je ovome napisu ovdje određen. Umjesto toga zadovolјićemo se time da iz obilјa porodičnih predanja, zabilјeženih na području Bos. Krajine, iznesemo tek sasvim mali broj predanja, i to takvih iz kojih izbijaju na vidjelo neke izrazitije i malo neobičnije pojave narodne prošlosti. To činimo samo primjera radi da se pokaže sva raznovrsnost i zanimlјivost gradiva na koje se u ovim predanjima nailazi. Ima predanja koja se uspinju čak u oblast bajki. Vile u Dragotinji (Prijedor) znaju da pričaju kako je njihov daleki predak iznenadio vilu na kupanju u jezeru i ugrabio joj čelenku, krila i okrilјe, što ih je bila ostavila na obali. On joj ne htjede dati ove vilinske opreme, te ona ne mogne odletjeti u visine, nego je on odvede kući i uzme je za ženu. Izrode lijep porod. Kada su ženili prvog sina, ona ga okrene moliti na sve ruke da joj dade krila i okrilјe i čelenku, pa da poigra na svadbi sinovskoj, kako ona zna i umije. On se prevari dade joj to. Ona uzme igrati, kakve igre niko dotle nije ni vidio. Najednom se digne i zamakne u oblake. Otuda njima prezime Vila. Narodna vjerovanja su obična pojava u predanjima. Tako Grahovci doselivši iz Grahova u Rastoku (Unac), naprave kuću na mravinjaku, vjerujući da je to najsretnije mjesto za kuću. — Šukundjedu Kolundžija, nekada u Hašanima (Sanski Most), nije se nikako dalo u djecu. Načuje on od svijeta da bi dobro bilo da promijeni kućište«. To i učini i otseli u Vodičevo (B. Novi). Tu mu se rodi devet sinova. O mučnom životu, zlopaćenju, oskudijevanju i nevolјničkom potucanju govore bezbrojna predanja, kada pričaju o seobama zbog gladi i nerodice ili zbog nasilјa i zlostavlјanja ili opet zbog globa i ucjena. Silnu bijedu i oskudicu nekih porodica dokazuju i one dosta česte promjene krsne slave iz čiste nužde. Na zlim i nerodnim godinama nestane mnogome hrane još od pola zime. Kako će onda takav čovjek da slavi slavu u prolјeće! To je natjeralo priličan broj porodica koje su slavile Đurđevdan (u aprilu) da ga ostave i uzmu Đurđic (u novembru). S druge strane česta su kazivanja i o „zgodi“ (bogatstvu) i velikoj lјudskoj snazi ponekih zadruga. Mnogo je bilo zgodnih porodica koje su „hilјadile“ ovce, pa odbrajale ono što je preko hilјade i odbijale u šumu. Veliku snagu u čelјadima imali su npr. Mirkovići (Kotunić, Bos. Petrovac). Dok su još živjeli u Grahovu, izlazilo im po trideset kosaca iz kuće. Kad su jednom kosili, napane na njih trideset hajduka i zametne se boj. U tome okršaju izginuše svi kosci osim kozbaše i svi hajduci osim harambaše. Porodica Majkića (Japra, S. Most), dok je bila još na Zmijanju u zajednici s Mudrinićima i Marjanovićima, imala je 94 čelјadi. Kada su jeli, sjedala im čelјad za sedam stolica. Izlazilo im na livadu iz kuće po trideset kosaca i imala po trideset žena. Držali po 1500 ovaca. Osim glavnog starješine imali još i posebnog starješinu nad ovcama, posebnog nad janjcnma i jaradi, posebnog nad lјetinom. Jednom starješina zakolјe čelјadima vola i čuje poslije da se je jedna žena potužila da nije ni okusila mesa. To ga ražlјuti te ih podijeli na troje. Bogatstvo se je ogledalo dosta i na odjeći, ukućana. Kazuje se tako da je iz kuće Radića u Pištalinama (B. Krupa) išlo na zbor crkvi po devet skupocjenih divankabanica. O bogatstvu nekih porodica govore i prezimena koja su im negda izdjevena, kao: Kralј, Pašić, Begović. Prvome reklo: „Zgodan i odjeven kao kralј“, drugome i trećem : „Jaši konja i drži se kao paša, kao beg!“ Težačka glad za zemlјom postojala je i u ono doba kada su kuće bile posve narijetko, kao što postoji i danas. To je lijepo pretstavlјeno u pričanju o susjedima Vidu i Mrđi. Vid živio u Vidovu Selu (Glamoč), a Mrđa odmah u prvom selu do njega, Mrđama. Po njima su ta sela tako i prozvala. U oba sela nije bilo nikoga više osim njih dvojice. Dođu Vidu putnici na konak, pa ga u razgovoru zapitaju kako mu je tu živjeti. On im na to : „Dobro, da me nije podbočio odonuda onaj Mrđa, ubila ga rđa !“ Jagmu za zemlјom i izvanrednu prepredenost u dokazivanju prava na zemlјu pokazuje i slučaj Štrbaca i Agića u selu Štrpcima (Glamoč). Kad su Agići izišli na Polјice, ovo je bilo sve pod šumom, samo nešto malo bilo krčevine. Agići uzmu „podbjelјivati“ goru da se suši, pa je poslije paliti i krčiti. Kad su sasjekli goru, poizbijaju iverje iz panjeva, potrpaju ga u lonce i zakopaju pored panjeva. Onda počeše da oru tu krčevinu. Štrpci se pokajaše što, kao stariji doselјenici, pustiše Agićima da oni pritisnu onu onako lijepu zemlјu i dođoše da ih istjeraju iz one krčevine. Reku im : „To je naša krčevina od starine, smičite se odatle !“ Agići na to otkopaju lonce, povade iverje i metnu ga u panjeve, odakle je bilo i isječeno. Tako dokažu da su oni tu zemlјu prvi zaposjeli i obilјežili je kao svoju. Kneževići na M. Cvjetniću (B. Grahovo) bili sprva sami u selu. Teška im bila ta samoća, pa pozovu Grbića iz Dalmacije da se naseli pokraj njih. Ovi dođu i udare krčiti šumu, pa preteku Kneževiće sa zemlјom. Kneževići se tada pokajaše što su ih doveli i podmitiše bega te ih digne odanle. Kako se lјudi znaju u dobru posiliti pokazuju primjeri gdje su neke bogate kuće ostavlјale jednu slavu i uzimale drugu. To su učinili Bašići u Ravnicama (B. Novi). Nјihova starinska slava bila je Đurđic. Vremenom oni jako obogate pa reknu : „Šta će nam ova mala slava, ajmo otsele da slavimo Đurđevdan!“ Tako promijene slavu. Isto tako i Grabi, dok su bili u Bjelajskom Polјu, a „nadula ih bila zgoda“, reknu: „Šta da slavimo u postu, kad smo kadri i na mrsu ?“ Tako ostave staru slavu Sv. Nikolu, i uzmu Sv. Stevana. Iz postupka nekog Popovića u Bijakovcu (B. Dubica) provijava unekoliko i osionost i odvažnost, a zatim i veliki prezir prema trenutnoj stvarnosti kao i čvrsto pouzdanje u preokret nabolјe. Bilo to na početku krajiške bune 1875 godine. Pukne kroz narod glas da dolaze „Turci“ da robe i pale. Svijet prsnuo iz kuća i umakao u planine. Popović ostavio kuću punu svega i hambar pun punan žita. Nije htio ići u planinu, nego se sklonio u šumarak nedaleko od kuće da vidi šta će biti. Dođu dubički muslimani, naoružani, i uđu u kuću da premeću i traže što je za njih. On se prikrade u grah, trklјanac, odmah blizu kuće, pa otuda povikne onima u kući : „Čujte, Turci, i počujte ! Eto vam ambara, eto kantara! Ne prosiplјite žita i pravo ga mjerite, a dobro rabošite, da ne dolazimo do riječi, kada budete vraćali što ste odnijeli!“ U svađama i razmiricama i prije su naši lјudi kao i danas olako prekoračivali i preko najskrajnje granice. Zapodjeli jedanput svađu Gvozdeni i Vurune, pa će Vurune onima između ostaloga prezrivo i pakosno reći i ovo: „Vi slavite slugu (Đurđic) našega sveca (Sv. Đurđa)!“ To Gvozdene toliko uzdrma da uzmu i oni Sv. Đurđa, a ostave Đurđic. Ali ih se poslije toga nadoveze šteta i nije ih se manula punih dvadeset godina, dok se opet nijesu povratili na staro i počeli ponovo slaviti Đurđic. Tako se je dogodilo i Ježima, kad su zbog siromaštva bili ostavili Sv. Stevana, na mrsu, i prihvatili se Sv. Ignjatija, u postu. Bilo je u svako doba šalјivdžija i podruglјivaca, a i razmetlјivaca. No dogodi se da se neka šala na zlo okrene i skupo čovjeka stane. Tako nekada Damjan Srdić iz Bastaha (B. Grahovo) pola šalјivo pola razmetlјivo reče svome begu, Kulenu: „Znaš ti, beže, da je moja pojata veća i punija od tvoje!“ Pri tome je mislio na prostrani i izdašni pašnjak, Šatornicu, kuda mu blago pase cijelog lјeta, pa i zimi kad bura smete snijeg. Begu ta šala ne bila u volјi, pa oglobi Damjana sa sto dukata. I Damjana to ozlijedi te se digne i otseli negdje oko Korjenice. Teško je naći predanјe koje govori o preselјavanju iz jednog kraja u drugi, a da ne govori ujedno i o nekom ubistvu, zbog koga je porodica morala da bježi iz dotadašnje postojbine i da traži drugu. Koliko li je tako pobijeno aga i begova, subaša i bulјubaša! Ali nikako iz obijesti i krvoločnosti, nego samo iz osvete za prekomjerne zulume il’ za uvrede kojih čovjek ne može i ne smije da oprosti. U tome ubijanju nasilnika i bježanju iz jednoga mjesta u drugo kao da nosi barjak pred svima porodicama krajiških porodica Đenadija u Čitluku (B. Novi). Njihovo predanje kazuje da su prije kojih 200 godina živjeli na Zmijanju. Ubiju svoga spahiju, pa prebjegnu u Oštru Luku. Prožive ovdje nekoliko vremena, pa i ovdje biju spahiju. Uteku u Brezičane i opet i tu učine to isto. Maknu u Pobrđane pa ih i tu zadesi ista sreća. Najzad dođu u Čitluk i tu obastanu. Predanja dosta govore i o hajducima. Spomenućemo ovdje samo nešto o hajduku Jovici Basraku iz Vitasovaca (Bos. Novi). Prigodilo se jednom Jovici da dijeli megdan s ,,Turčinom“. Posluži se varkom. Navuče puna usta dima duvanskog, pa dune njime niz cijev puščanu. Turčin pomisli da mu je slagala puška, pa poleti na konju da ga posiječe. Kada se baš najbolјe namakao, Jovica opali, pa posred srca. Pored predanja koja govore o krvi i osveti ima ih i koja govore o pažnji i milošti između aga i kmetova. Vrlo su rijetka predanja, ali ipak ima ih. Bilo je aga i begova koji su štitili i čuvali svoje kmetove od raznih zulumćara i nazlija, pa čak i od zakonskih progona u slučaju kakve krivice. Po jednome predanju spahija je zbacio kmeta s kućišta što je opsovao volu uho. Za drugoga se priča da je protjerao kmeta stoga što je opsovao krst. Priča se i o jednoj vrlo smiješnoj zgodi između kmeta i bega. Glišo Plavšić prije 90 g. doseli iz Dalmacije u Agiće (B. Novi). Ne znajući još u čemu je sve razlika između muslimana i pravoslavnih on će jednog dana svoga bega dobrodušno upitati : „Čiča bego, koje ti krsno ime služiš ?“ Beg se dosjeti da to Dajman iz neznanja tako pita, pa se udobrovolјi i zapita Damjana : „A koje ti?“ Damjan će mu nato: „Ja Svetog Đurđa.“ Bego odvrati: ,,Vira je, i ja“ Damjanu to bi jako drago, pa uzvikne : „E, dobro je, onda smo rođaci.“ Izvanrednu i rijetku plemenitost pokazao je nekada beg porodice Popadića u Vođenici (B. Petrovac). Popadići bili tu čardaklije uz begov čardak. Udari kuga i pomori im svu čelјad, samo ostane jedno muško dijete. Beg uzme dijete sebi u kuću i pothrani ga, svejedno kao da ga je rodio. Ostane ono tu sve do momačkog uzrasta. Ne zna se dokle bi ga beg tako držao da ga ne uzeše drugi begovi prekoravati kako može da drži „Vlaha“ u kući, među čelјadima (ženskinjem). Tada ga otstrani od sebe. Ali mu napravi kuću, dadne zemlјu i oženi ga. Ovo ovoliko biće dosta za ovaj kratki pregled porodičnih predanja.
Autor.Petar Rađenović
Izvor: Infobiro