Istorija srpskog naroda bilježi, da su se u nepovoljnim prilikama, ne imajući adekvatnog hrama za bogosluženja, vjernici okupljali i pod vedrim nebom. Ipak, tražeći neku vrstu zaklona, redovito bi odabirali stablo, najčešće hrast ili lipu, koje je bogatom krošnjom i jakim granama svjedočilo o svojoj starini, proicirajući pri toj radnji zasigurno još uvijek snažne ostatke slavenske mitologije.
Čitava južnoslavenska kultura, od prapostojbine, vezana je za kulturu drveta, a slavenski panteon posebno uz kult Hrasta, posvećenog mjesta prebivanja bogova, vrhovnog gromovnika Peruna u njegovim krošnjama i Velesa, kao boga podžemlja, u njegovom korijenju. Drvo se posvećivalo urezivanjem krsta, a do skora je ostao običaj podizanja pravoslavnih bogomolja u neposrednoj blizini moćnog i dugovječnog stabla. Poseban fenomen sakralne arhitekture predstavljaju upravo malobrojni primjeri narodnog, tzv. tradicijskog graditeljstva, koje upotrebom drveta kao arhetipskog izvora građe, do danas asocira i na našu, ne tako davnu mitološku prošlost.Kako ovo nije bilo područje ktitorskih zadužbina, a samo iznimno bilježimo donacije lokalnih, individualnih veličina, gradilo se gotovo isključivo trudom i nastojanjem naroda i sveštenstva, koji su kuću božju podizali po uzoru na vlastite, skromne, graničarske kuće, samo nešto većom i bogatije dekoriranom. U konstantno nesklonim i nesigurnim historijskim prilikama, prisiljeni na česte seobe, izloženi pritiscima turske sile s jedne i inovjerne sredine s druge strane, prve bogomolje podizane su redovito od priručnog materijala. Bile su to manastirske i parohijalne crkve brvnare i polubrvnare, zidnih stijenki od pletera, dasaka i planki na području Korduna i Banije, ili pak crkve mazanice kanatnih konstrukcija, koje su prevladavale u ravničarskom prostoru Slavonije i Bilogore, u dugom periodu od XVI do sredine XIX vijeka.Sve do ratnih zbivanja 1991/5, kada su u potpunosti uništene, opstajale su crkve podizane kanatnom gradnjom u Rastovcu i Donjoj Rašenici, sjajni primjeri vernakularne arhitekture, iz perioda neposredno nakon Velike seobe (1683-1699). U Drugom svjetskom ratu i periodu nakon rata, stradala je i crkva sv. Ilije u Jasenašu, na koju danas sjeća tek crkveno zvono podignuto na crkvištu. Očuvani pak hramovi iz prve polovine XVIII vijeka, crkve u Donjoj Kovačici-posvećena Mariji Magdaleni, i Malim Zdencima-posvećena Rođenju Presvete Bogorodice (Mala Gospojina), uz sve preinake koje su pretrpjele, svjedoče nam o vijekovima ukorijenjenom, općeprihvaćenom i proživljenom narodnom graditeljstvu, kako pravoslavnih tako i rimokatolika na ovim prostorima. Promatrajući njihovu arhitektonsku artikulaciju, ne možemo govoriti o primjeni nekih stilskih elementa, što je i razumljivo imajući u vidu da se radi o seoskim crkvama na samoj periferiji umjetničkih i kulturnih strujanja iz tadašnjih centara u Vojvodini i Srijemu, kao i onih sa zapadnih strana. To su manji, jednobrodni objekti, polukružno ili poligonalno oblikovanog svetišta u širini naosa, sa često skulptorski profiliranim zvonicima od šindre, upuštenim u krovište iznad priprate. Izvorni drveni stropovi najčešće su u kasnijim rekonstrukcijama zamijenjeni bačvastim svodovima ili pak posebnom stropnom konstrukcijom-tabulatom. Karakteristično za ove crkve, kao i one na širem području Pokuplja, Turopolja, Vukomeričkih Gorica, Banije i Korduna, jest bogata dekoracija gornjih zona interijera, florealnim, vrpčastim i geometrijskim oblicima, gđe je folklorno šarenilo, pod utjecajem razigranosti rokokoa došlo do punog izražaja.Ravničarske crkve mazanke koristile su za temelje masivna, duga brvna, dok se zidni plašt formirao principom kanatne (bondručne) gradnje, drvenim gredama koje su činile kostur konstrukcije, ispunjen najčešće isprepletenim prućem, zemljom ili opekom i potom omazan ilovačom i pljevom. Čitav objekt, sa vanjske i unutrašnje strane redovito se bijelio vapnom, imitirajući zidane građevine. Dosta visoka i fino oblikovana krovišta, široko prepuštenih streha, prekrivala su se šindrom (šimla, klis). Šindra se koristila i na vitkim, skladnim zvonicima, najčešće naknadno dograđivanim i lukovičasto završenim, već pod utjecajem oficijelne barokne stilistike.Za razliku od ovih krajeva, crkve Gornje Krajine (Banija, Kordun), građene su u cijelosti od drvene građe. Do Drugog svjetskog rata na tom području sačuvano je njih preko dvadeset (Hajtić, Gornji Budački, Pješčanica, Veliki Šušnjar, Gradusa, Čemernica, Kirin, Slavsko polje, Stipan…), a do 1995. jedna od najreprezentativnijih i najizvornijih pravoslavnih drvenih crkava, ona sv. Ilije u Buzeti.Do današnjih dana preživjela su samo dva objekta, poludrvena crkva posvećena Vaskrsenju Gospodnjem u Majskim Poljanama (1820?) i kapela sv. Arhanđela Mihaila u Donjem Selištu (1720?). Drvene crkve u ovim krajevima imaju dugu tradiciju. Javljaju se od XVI vijeka u nešto jednostavnijim, rustičnije izvedenim oblicima, da bi usavršavanjem tesarske prakse u narednim periodima, zadržale se sve do prve polovine XIX vijeka, kada nastojanjem vojnih vlasti već uveliko niču tipske, krajiške zidane crkve. Jedan od razloga dugog trajanja ovih izvornih, drvenih gradnji, svakako leži i u činjenici da se radilo o siromašnim krajevima, ali bogatim drvenom građom, a time vjerojatno i razvijenim tesarskim (cimermanskim) obrtom. Osim crkava, od drveta je podizan i najveći broj ostalih vojnih i civilnih objekata, za što su bile potrebne dozvole tadašnjih krajiških vlasti.Crkve brvnare i polubrvnare ovoga kraja, po svojim formalnim karakteristikama gradnje, srodne su onima u Bosni i širem području Grubišnog Polja. Isprva su bile vjerojatno jednostavnije tlocrtne dispozicije, rustičnije obrađenih greda (planki), spajanih pomoću drvenih klinova (mozgovi, moždanici) i građenih na tzv. proste sjekovove (hrvatski sjek ili vugel). Tokom XVIII vijeka, kada u gradnji crkava suđeluju izučeni tesari i prodiru jači stilski utjecaji, usložnjava se prostorni plan, sa jasno izdvojenom pripratom, naosom i apsidalnim dijelom svetišta, kao i sam način gradnje. Duge kalane grede sada se spajaju finijom obradom na tzv. nemški sjek ili vez, dok se poligonalne apside lome na bridovima tzv. lastavičjim repom. Kraće grede umetale bi se između okomitih stupaca (uklopnjak, poberu[h]v), koji sežu od grede na kojima počiva sam objekt (podsek, pocek) do grede ispod krovišta (vjenčanica). Temelji su rađeni uglavnom od drvenih greda, rjeđe kamena ili opeke, a često bi se drvo naknadno učvršćivalo slojem žbuke. Krovišta i zvonici prekrivani su šindrom, kasnijim intervencijama zamijenjenom običnim crijepom ili limom. Stropne i svodne konstrukcije uglavnom su bile kasetirane i bogato oslikane vegetabilnom ornamentikom, koje danas više nemamo sačuvane u izvornom obliku. Posebnu pažnju zaslužuju interijeri i oprema preostalih crkava, koja se svojom izradom skladno uklapala u ove plemenite građevine, no nažalost, do nas stigla u fragmentarnom i okrnjenom izdanju.
Crkve brvnare koje su se održale do XX vijeka:
* Jasenaš, sv. Ilija (djelomično stradala u II svj. ratu i nije obnavljana)
* Rastovac, sv. Dimitrije (uništena ’91/5)
* Donja Rašenica, Uspenja Presvete Bogorodice (uništena 91/5)
* Sjeničak, sv. Petka (do 1934. drvena crkva)
* Buzeta, sv Ilija (uništena ’95)
* Javnica, sv. Ilija (uništena ’95)
* Glavičani, sv. Arhanđela Mihaila (uništena pedesetih god. 20.st)
* Ljeskovac, hram Vaznesenja Gospodnjeg (propadao do osamdesetih godina 20.st)
Lokaliteti drvenih crkava uništenih u II svjetskom ratu:
* Hajtić, Gornji Budački, Donji Budački, Pješčanica, Veliki Šušnjar, Čemernica, Gradusa, Kirin, Kinjačka, Panjani, Rausovac, Slavsko Polje, Stipan, Sjeničak, Šušnjar, Trepča, Timarci, Široka Rijeka.
Od 26 gore navedenih lokaliteta, danas su preostala samo četiri!