Vukovar
Vukovar je grad u Hrvatskoj i administrativno središte Vukovarsko-sremske županije. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živelo 28.016 stanovnika, a u samom naselju je živelo 26.716 stanovnika.
Vukovar, pristanište na ušću reke Vuke u Dunav, 19 km istočno od Vinkovaca, 36 km jugoistočno od Osijeka. Nadmorska visina grada je 108 metara. Nalazi se na magistralnom putu (M7) Osijek-Vukovar-Ilok i železničkoj pruzi Vinkovci-Vukovar.
Istorija
Rana istorija i antika
Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet hiljada godina u kontinuiranom toku putem brojnih arheoloških lokaliteta. Ovde su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolita) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na izgradnji trajnih naseobina. U upotrebi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike. Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoevropskog porekla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakarnog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, sahranjivanja i verovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz bronzanog, starijeg i mlađeg gvozdenog doba, koja svedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lievoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovde bilo i veliko naselje. Rimljani su u osvajačkim pohodima u poslednjim decenijama prije Hrista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema varvarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodio i važan rimski put. Rimska civilizacija u ovim krajevima uticala je na unapređivanje ekonomije, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Naseljavanje Slovena
Propast rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slovenska ekspanzija od šestog veka dalje dovela je do velikih promena. Međuriječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vreme se ovdje naseljavaju Sloveni.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna odbrambena tačka. U prvoj polovini 10. veka zabeleženo je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Levoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju belobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. vek najbolje potvrđuje da je u susedstvu bilo veliko naselje.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. veka kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno Vukovo. Od 14. veka sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vreme Hrvatska je pod vlašću Ugara.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali bankari, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima na tom području Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, postojala su brojna su utvrđenja i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je bila pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuju.
Turska vladavina – 16. i 17. vek
Sto pedeset godina turske vladavine donele su vukovarskom kraju velike promene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vođstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sva utvrđenja uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateški značaj, ali je ostao značajno trgovačko-bankarsko mesto na važnom i prometnom putu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vladavine imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vreme Ilok je značajno tursko upravno i vojno sedište. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je hrišćansko stanovništvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Na opustelo područje kao pomoćne turske čete dolaze Srbi, ali se povlače zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen od Turaka 1687, a Ilok 1688. godine.
Ponovno naseljavanje – 18. i 19. vek
U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosedelačko i novodoseljeno stanovništvo. U neka opustela mesta naseljavaju se pravoslavni Srbi i Šokci. U XVIII i XIX veku naseljava se i znatan broj Nemaca, Mađara, Jevreja, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo područje postaje višenacionalno.
Vukovar je sedište velike Sremske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine
Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen je na železničku prugu. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u ovim krajevima.
Spori razvoj industrije u Vukovaru utiče na mali porast stanovništva grada. Po popisu stanovništva iz 1900. godine u Vukovaru živi 10.400.
20. vek
Juna 1920. godine u Vukovaru je održan Drugi kongres Socijalističke radničke partije (komunista), na kom je ona promenila naziv u Komunistička partija Jugoslavije.
Početkom rata u Hrvatskoj nakon proglašenja nezavisnosti u samom gradu počinju da izbijaju pojedini sukobi i miniranje srpskih lokala. Početkom septembra meseca, srpska vojska počinje napade za oslobođenje grada od pobunjenih separatista. Nakon tri meseca borbe , Vukovar oslobađaju srpske snage 17. novembra. Tokom borbi 90% grada je uništeno. Grad je teritorijalno pripadao SAO Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem sve do mirnog integrisanja erdutskim sporazumom u Republiku Hrvatsku.
Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mesto Vukovar je imalo 44.639 stanovnika, sledećeg nacionalnog sastava:
Risto Mihailović – O prošlosti Vukovara obzirom na tamošnje Srbe
Srpstvo Vukovara kroz vekove
Temelji na svetim lažima
SVEDOCI smo pretvaranja srpskog zapadnog Srema i njegovog glavnog grada Vukovara u iskonski hrvatski grad, u kojem su Srbi dospeli u puki status nacionalne manjine sa oko 33 odsto stanovništva. Osporava im se, međutim, čak i to najavom „izvanrednog“ popisa zbog definitivnog uklanjanja ćirilice iz administrativne i kulturno-prosvetne „uporabe“. Ne treba zaboraviti činjenicu da Vukovar geografski nije više zapadni Srem već je naknadnim hrvatskim geopolitičkim transferom smešten u istočnu Slavoniju.
Valja opet podsetiti da je istorija tzv. hrvatstva nastajala na rimokatoličkim „svetim lažima“, odnosno sistematski konstruisanim istorijskim falsifikatima koji su nastajali u vatikanskim i bečko-zagrebačkim istoriografskim radionicama tokom 19. i 20. veka. Takvi falsifikati nesmanjenim intenzitetom nastavljaju se i danas kleptomanskim potezima prisvajanja tuđe duhovne i kulturne baštine, pre svega srpske, ali i slovenačke, nemačke, mađarske, italijanske i druge.
Prisvojili su čak i srpsku ćirilicu, pod nazivom glagoljica, kojom su, prema njihovom snoviđenju, pisali istarski i kvarnerski Hrvati čakavci (koji su u stvari bili Srbi pravoslavne i rimokatoličke vjere prema austrijskom popisu stanovništva iz 1850. godine). Danas je komično posmatrati Hrvate kako su dospeli u poziciju potpunog kulturno-istorijskog nesklada po pitanju ćirilice, pošto deo „obrazovanijih“ Hrvata (akademika) iz Zagreba prisvajaju srpsku ćirilicu govoreći da je ćirilica sastavni deo hrvatske povijesne baštine. Na tu temu su 26. novembra 2012. organizovali čak i jedan naučni skup pod nazivom „Hrvatska ćirilična baština“, a povodom petstote godišnjice štampanja „Dubrovačkog ćiriličnog molitvenika“ – prve „hrvatske knjige“ na ćirilici.
Ultra nacionalni Hrvati iz Širokog Brijega podigli su čak spomenik ćirilici u formi bogumilskih spomenika. S druge strane, veći deo vukovarskih Hrvata s fanatičnom ostrašćenošću uništavaju tu „hrvatsku baštinu“ uništavanjem dvojezičnih (koje su dvoazbučne ili dvoabecedne, a nikako dvojezične!!) ploča na zgradama Vukovara, ali i „diljem“ Republike Hrvatske, kako bi se očuvao pijetet prema hrvatskom „gradu mučeniku“.
Na pustu slavonsko-sremsku zemlju, posle turskih pustošenja u 16. veku, uz staro autohtono srpsko stanovništvo naseljavao se srpski narod iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Pored ostalog, o tome svedoče srpska prezimena Bošnjak, Bošnjaković, Bosanac, Sarajevac. O brojčanoj dominaciji Srba raznih vera na prostoru Slavonije i Srema svedoče brojna dokumenta i stari spisi i putopisi.
Tako je Aleksa Ivić pisao da se u austrijskim službenim spisima naređivalo da se kapetanima Radoslavu Čelniku i Vukmanoviću, kao i „drugijem Srbima“ koji žive u Sremu, piše na srpskom jeziku („lingua rasciana“). U izvoru iz 1567. navodi se da su u Iloku i Sotinu živeli Srbi i Mađari. Čak je i istoričar hrvatstva prof. dr Ferdo Šišić pisao da je 1572. „Volfgang Lanz“ izdao kartu Ugarske, na kojoj se sav kraj istočno od Valpova i Đakova naziva Srpskom (Srbijom, Rackom, Rasciom).
Opisujući put austrijskog poslanika Davida Ungdada u Carigrad (1572), nepoznati pisac je pominjao Srbe u Vukovaru, a kod Sotina dvorac Athiavar, koji se po srpski zove Otim, i grad „koji se po srpski zove Yllakh (Ilok)“. Vraćajući se iz Carigrada anonimus pominje Osijek, te kaže da je naseljen od Turaka i Srba.
Istoričar ličkog porekla Vasilije Đerić je navodio da je 1573. austrijsko poslanstvo išlo u Carigrad (a vratilo se natrag 1578. godine). U tom poslanstvu je bio i St. Gerlah kao poslanički propovednik. U svom opisu puta Gerlah pominje da kod Mohača počinje Srbija. Potom pominje „Otiavar“, srpski Otin (Sotin), „bieli gradić na Dunavu“. Niže Sotina je „ubava varošica koja se srpski zove Oilak (Ilok)“. Ističe da je Zemun podeljen na dva dela i da u donjem delu „pod brdom stanuju Srbi“. Vraćajući se iz Carigrada, Gerlah je zapisao da Srbi u Iloku „imaju kaluđerski red, a u Zemunu kaluđerički manastir“.
Geograf Petar Matković je smatrao da Gerlah „nije jasno razlikovao pravoslavne od katolika…, jer u Iloku, kao i u Zemunu, bili su fratarski samostani“. Dalje je navodio da Gerlah u Sremu pominje „srpsko selo Zemun“, u kom Srbi imaju crkvicu i selo Prhovo „gde stanuju sami Srbi“. Gerlah je dalje pominjao „selo Gutschi“, „u kojem stanuju sami Srbi“ i Mitrovicu, u kojoj „stanuje malo Kršćana ili Srba“, jer su tu „većinom turski vojnici“. Istakao je i srpsko selo Tovarnik (Donjar).
P. Mihajlović je zapisao da je „neki njemački putnik“ 1608. svedočio da su u Vukovaru, „osim nešto Turaka“, stanovnici Mađari i Srbi.
Što se tiče istočnog Srema, J. Kjaromani je 15. juna 1659. zapisao da su u Slankamenu stanovnici Srbi. Godine 1682. krušedolski kaluđeri su molili ruskog cara za pomoć „iz srpske zemlje Krušedola“.
PRAVA PROSTOM NARODU
Postavljajući Longina Rajića za unijatskog (grkokatoličkog) episkopa u Sremu 30. marta 1688, austrijski car Leopold spominje „prvake i prosti srpski ili vlaški narod koji živi u spomenutom Srijemu“. Potom je car Leopold 20. avgusta 1691. dao veća prava srpskom narodu. U pismu stoji „spomen srpskog naroda (Nationis Rascianorum) pravoslavne vjere“ u Ugarskoj, Slavoniji, Iliriji, Miziji, Albaniji, Grčkoj, Bugarskoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju i Jenopolju „i ostalijem pridružnijem mjestima“. Između ostalih povlastica, Leopold je Srbima dao pravo da mogu postavljati „arhiepiskopa iz srpskog naroda i jezika“, a da u gradovima i selima mogu postavljati srpske sveštenike. U pismu zatim spominje Srbe „u cijeloj Grčkoj, Raškoj, Bugarskoj, Dalmaciji, u Bosni, Jenopolju i u Hercegovini, isto tako u Ugarskoj i Hrvatskoj, u Miziji i Iliriji, gdje zaista žive“.
ANDRIJA Torkvat Brlić u svojoj knjizi 1854. pominje podatak da su „vukovarski Srbi 13. jula 1697. javili vijest da u šabačkoj okolini ima 12.000 Turaka“. Jozef Fidler je isticao da je 26. maja 1699. car Leopold odredio kakva će imati prava sremski unijatski (grkokatolički) vladika Petar Ljubibratić, te je pominjao „vlaški ili srpski narod i to grčkog obreda koji žive u srijemskom kraju i u susjednom dijelu Donje Slavonije (dakle i u vukovarskom regionu).
Černig je zapisao da je 2. juna 1699. car Leopold dao „zaštitno pismo Srbima u srijemskoj županiji“. U vreme cara Leopolda, odnosno u DžVII stoljeću, cela današnja Slavonija zvala se Raškom (Rackom, Srpskom).
Mađar Sent-Ivanji je razmatrao geopolitičko rasprostiranje srpskog naroda u zapadnim srpskim zemljama: „Slavonija (u stvari banska Hrvatska) ima sa sjevera Ugarsku i rijeku Dravu, koja je između njih; sa zapada Štajersku, s juga Hrvatsku (bivšu Vojnu krajinu), od koje je dijeli rijeka Sava; s istoka Rašku (Racku, Srpsku)… Dijeli se na tri županije: križevačku, zagrebačku i varaždinsku.
Raška (Srpska, u stvari današnja Slavonija), koja je kao i Hrvatska odvojena od Slavonije, ima sa zapada Slavoniju (u stvari trožupanijsku Bansku Hrvatsku), sa severa Ugarsku i reku Dravu, s istoka utok Save u Dunav, poveliki deo Ugarske, s juga Bosnu i Srbiju, od kojih je rastavlja reka Sava… Ima isto tako tri županije: požešku, valpovačku i srijemsku“. Poznato je da su Turci Slavoniju sa Sremom i Banatom nazivali „austrijskom Srbijom“.
Na karti Ugarske (Theatrum Europeum iz 1701) zapisani su Racka (Srpska) i Raci (Srbi) između Drave i Save k zapadu od Srema. I na karti Đ. Krekvica upisani su Raci (Srbi, Ratzen) u valpovačkoj županiji duž Save. U DžVI, DžVII i DžVIII veku današnja Slavonija se, dakle, nazivala Rascia, o čemu svedoče brojne geografske karte (na primer Joannesa Janssoniusa, karta „Raške“ iz 1636), dok je Slavonija bila predeo oko Zagreba, a južno od „slavonske Raške“ je Bosna.
Vasilije Đerić je objašnjavao otkud pojedinačni slučajevi naseljavanja Hrvata u Slavoniju, i to iz geografske kajkavske Hrvatske, pa navodi Tadiju Smičiklasa (pounijaćenog Srbina iz Žumberka), koji je krajem 19. veka pristrasno pisao o novoj naciji hrvatstva. Đerić citira Smičiklasov opis Slavonije oko 1700. godine, u kojoj se u nekoliko sela pominju ljudi naseljeni iz Banske Hrvatske, te pominje konkretan slučaj sela Mitrovice, u blizini Požege, u kojem ističe „katoličke Hrvate, došljake iz gornjijeh hrvatskih krajeva“.
U prilog svoje teze da u Slavoniji i Sremu u 17. i 18. veku nije bilo ljudi, koji su se zvali Hrvatima („izuzevši pojedine tamo naseljene ljude ili sela, koja su naseljena iz Hrvatske“), Đerić je naveo primere koji je dokazuju: „Godine 1698, 15. aprila, pišu u Požezi Marin Hunalić i drugi neki fratri đakovskom biskupu protiv popova, koje im šalju iz Zagreba, i kažu: ’svi čvrsto i postojano (i) jednodušno i složno tvrdimo, da nećemo nigda primiti ni onoga, koga će on slučajno poslati, niti ikoga drugoga od Hrvata, pa bio on i svjetovnjak…’.
Oko godine 1700. bili su popisi Slavonije i Srijema i u tijem se popisima nigdje ne spominju Hrvati, izuzevši neka neznatna naselja; 1707. godine moli ’provincijal franjevački fra Marko Bulajić… cara Josifa I, da ih zaštiti od biskupa koji hoće da im oduzmu parohije i dadu ih svjetovnom sveštenstvu iz Hrvatske’, i kaže da (ti biskupi) „uvode arciđakone (prezvitere) Hrvate, koji ovom narodu ni malo nijesu mili niti znaju dobro narodni jezik (jer su govorili slovenačkom kajkavštinom)“.
Đerić je naveo i mišljenje „slavonskog naučnika“ M. P. Katančića, koji je pisao sledeće: „Crta pružena od Drave kroz Moslavinu k izvoru rijeke Cetine u Dalmaciji… U kraju na zapad od ove crte nastaniše se Posavci, u (njemu) žive njihovi potomci Hrvati do danas“. M. P. Katančić je „često spominjao“, kako ističe Đerić, kako se „Hrvati znatno razlikuju od ostalog našeg naroda i to stoga, što je on mislio da su kajkavci pravi Hrvati, (jer je) on dugo živio u Zagrebu te je kajkavački govor dobro poznavao“.
Tako je Katančić, govoreći o Slovencima i njihovu jeziku, isticao „da su nam u više stvari bliži nego Hrvati“. Katančić je zapisao podatak o razlici između Dalmatinaca i Hrvata (kajkavaca) „po otadžbini i po načinu govora“. Katančić se pitao „što je uzrok da Iliri (Srbi) uz Jadransko more, Srbijanci, Bosanci, Srbi (Raci) koji žive u Ugarskoj na jednoj i drugoj obali Dunava (dakle i u Vukovaru), istijem dijalektom govore kojijem i Dalmatinci, a od Hrvata se razlikuju? Svako zna, kolika je daljina između Ilira (Srba) što žive na obalama Dunava i Dubrovčana, a ipak nema druge razlike u govoru nego (što bi bila) da ih je oboje rodila jedna mati“.
Vesti o slavonskim i srijemskim „vukovarskim Srbima“ su dakle brojne i konstantno se pominju i kroz 18. vek. Česte su žalbe upućene austrijskim i ugarskim vlastima, kao što je, na primer, ona iz februara 1778. kada se preko podžupana sremske županije žale carici Mariji Tereziji na „neke nepravde“, te pri tom carici pominju „naš slavenoserbskij i vjerni narod“, i zasluge „našega naroda serbskoga“, kao i „neke stvari“ koje su „svemu našem narodu serbskom na veliku nesreću“. Žale se što su mitropolit i vladike mnoge svetkovine, a „navlastito srbske, u tom kalendaru kasirali“ i tuže se da će im djeca zaboraviti „da smo mi kadgod ot svoga serbskoga roda i koljena, svete imali ljude“.
AUSTRIJSKI statistički podaci o stanovništvu austrijskog jugoistoka Evrope egzaktno potvrđuju, pa i premašuju teze Vuka Karadžića, Kopitara, Dobrovskog, Miklošića i drugih filologa, o opštoj rasprostranjenosti Srba na prostorima nekadašnjeg srpskog „Ilirika“. Teze pomenutih filologa uzimane su od strane predstavnika „kritičke“ istoriografije kao neozbiljne, a podaci iz njihovih knjiga kao istorijski izvor drugog reda. Međutim, to što su zapisali potvrđuju statistički podaci o stanovništvu iz knjige dopisnog člana mađarske akademije nauka Fenješ Eleka „Statistika i geografski opis austrijske imperije“ iz 1857. godine, prema kojoj u austrijskoj carevini ima 1.584.134 Srba pravoslavne i rimokatoličke vere.
Prema podacima iz navedene knjige, koji su u stvari statistika austrijskog popisa stanovništva iz 1846. i 1850, Srbi „uglavnom žive u Krajini, Srpskoj Vojvodini, Dalmaciji, a podeljeni su na različite grane, kao što su Šokci ili Bunjevci, koji su rimokatolici, zatim na Race odnosno Srbe, Crnogorce u Banatu, Morlake u Istri i kvarnerskim otocima i u Dalmaciji, isto u Dubrovniku“.
Brojčano stanje po pokrajinama izgledalo je ovako: u Srpskoj Vojvodini i Banatu živelo je 402.890, u Dalmaciji 395.273, Vojnoj Krajini 339.176, Slavoniji 244.180, Istri i kvarnerskim otocima 134.445, u mađarskoj državi 69.170 duša. Što se tiče religije, prema navedenim statističkim podacima, Srbi su uglavnom bili pravoslavci, ali je mnogo rimokatolika bilo u Dalmaciji i Istri, dok su Šokci u Bačkoj, Slavoniji, Krajini i Mađarskoj svi bili rimokatolici.
U svojoj knjizi F. Elek navodi da Hrvata ukupno ima 1.288.632 i to u Banskoj Hrvatskoj 631.081, Vojnoj krajini 524.048, Mađarskoj 78.179, Donjoj Austriji 6.364, Kranjskoj 17.697, Moravskoj 663. Hrvati su prema Eleku podeljeni na više grana što se tiče dijalekta: „Ovdje možemo računati na uskoke koji žive u Senju koji pripada slunjskom puku. Što se tiče religije ima pravoslavaca (nekoliko hiljada unijata). Inače Hrvati su isključivo rimokatolici“.
U to vreme broj Slovenaca bio je neznatno manji od broja Hrvata (1.153.382), a živeli su u Štajerskoj (362.742), Karantaniji (95.544), Kranjskoj (410.722), Primorju i Istri (185.757), Mađarskoj (49.600)…
U „Istorijsko-etnografsko-geografskoj mapi Srba i srpskih zemalja“, koju je izdao Kosta Atanaskov-Šumenković 1873. godine, istoričar Miloš St. Milojević dao je potpuno podudarnu sliku svekolike srpske rasprostranjenosti sa etnografskom rasprostranjenošću Srba prema austrijskom popisu iz 1850. godine. Zapadna granica srpske etno-geografske rasprostranjenosti prema Milojevićevoj karti išla je linijom Peroj (severna Istra) – Gomirje (Ravna Gora) severni Gorski kotar-Žumberak-Virovitica. Zapadno od te linije živeli su Slovenci, dok su istočno bile oblasti (pokrajine) u kojima su uglavnom živeli Srbi.
Upoređujući podatke Fenješ Eleka sa mišljenjima slovenskih filologa, kartografa, austrijskih hroničara iz HVIII veka i srpskih istoričara o hrvatstvu kao geografskom pojmu, o Banskoj Hrvatskoj i Međimurju kao slovenačkim (slovenskim) zemljama, o „Hrvatima unijatima i neunijatima“, možemo zaključiti da hrvatstva u etnografskom smislu nije bilo, već se javljalo samo nominalno kao geografski pojam.
Prema demografskim statističkim podacima uočljivo je da se hrvatsko ime počelo širiti sa područja geografske Banske Hrvatske na Vojnu krajinu do Senja. Tada su srpski uskoci iz Senja, pošto su ranije prešli na uniju preseljenjem u Žumberak, već prihvatili hrvatsko ime. Treba istaći podatak da se, prema Elekovom popisu, Hrvati uopšte ne pominju u drugim tzv. hrvatskim zemljama, odnosno u Međimurju, Slavoniji, Sremu, Baranji, Dalmaciji i Istri. U Slavoniji su, kako smo već istakli, pored pravoslavnih Srba i stranaca živeli Srbi rimokatolici, odnosno Šokci, u Istri i na Kvarnerskim otocima dominirali su pravoslavni i rimokatolički Srbi (Morlaci) uz brojnije Slovence i romanski (italijanski) narodnosni elemenat.
Statistički podaci iz druge polovine XIX i prve decenije HH veka svedoče u kolikoj se meri, zbog svehrvatske nacionalne unifikacije, smanjio broj stranaca i Srba današnje Republike Hrvatske. Statistički popisi stanovništva austrijske, pa potom mađarske administrativne oblasti Hrvatske i Slavonije (sa Sremom), u razdoblju od 1850. do 1910. godine, daju etničku sliku Hrvatske i Slavonije u kojoj su Hrvati još manjina).
Prvo što upada u oči je činjenica da su mađarske pokrajine Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija u verskom i narodnosnom pogledu bile vrlo heterogene. Pored Srba i srpsko-katoličkog stanovništva (Šokaca, Bunjevaca i skupina koje su počele nositi hrvatsko ime) najbrojniji su bili Nemci. Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1890. godine, nemačkim jezikom govorilo je 117.493 stanovnika; prema popisu iz 1900. godine 134.000, dok je prema popisu iz 1910. nemačkim jezikom govorilo 132.150 stanovnika.
Najveći porast stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji zabeležili su Mađari zahvaljujući, kako ističe hrvatska istoriografija, mađarizaciji hrvatskog, ali mi bismo rekli i srpskog i slovenačkog stanovništva u vreme liberalnog režima Kuena Hedervarija. Prema popisu stanovništva iz 1880. godine, Mađara je bilo 41.417; 1890. – 68.794; 1900. – 90.180; 1910. – 103.405.
U Hrvatskoj i Slavoniji češkim jezikom govorilo je: prema popisu iz 1890. godine 27.521 stanovnik; 1900. – 31.588; 1910. – 31.252 stanovnika. Slovačkim jezikom govorilo je prema popisu iz 1890. godine 13.614, 1900. – 17. 342, 1910. – 21.458 stanovnika.
“SEOBE“
POD MORANjEM SREDINOM HIH veka geografski pojam Hrvata, koji je do tada bio i jedan od naziva za Srbe, počeo se već utemeljivati kao etnografski pojam. Naime, sredinom HIH veka deo Srba rimokatolika sa područja tro(četvoro) županijske geografske Banske Hrvatske (Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i povremeno Severinska županija) i delova Vojne krajine, počeo je da nosi hrvatsko ime, prvo u regionalnom pa potom, s protokom vremena, i u nacionalnom (etnografskom) smislu.
SOKO na “mrtvoj straži“
ŠAROLIKO versko i narodnosno stanje stanovništva dočekalo je formiranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine. U povoljnim versko-nacionalnim uslovima „troplemene“ Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca hrvatstvo se dodatno širilo i utemeljivalo. U klimi „bratskog“ favorizovanja tri „stara naroda“, a u cilju jačanja monarhističkog jugoslovenstva, kralj Aleksandar i vladajuće političke kombinacije su svesno podupirali slavljenje starog mitološkog hrvatstva, koje su u svojim knjigama fabrikovali režimski „projugoslavenski“ zagrebački povesničari i publicisti (Ferdo Šišić, Viktor Novak, Milan Marjanović i drugi), a uz podršku naivnih srpskih istoričara koji su i svesno i nesvesno, prihvatali očigledne istorijske falsifikate hrvatstva.
Separatističku antijugoslovensku ideju propagirali su iz Zagreba velikohrvatski ideolozi preko hrvatskih kulturno-nacionalnih društava, a naročito preko Hrvatskog sokola. Članovi Hrvatskog sokola postali su Ante Pavelić – ustaški poglavnik, ideolog ustaštva Mile Budak, čelnik Hrvatske seljačke stranke Vlatko Maček, kao i drugi istaknuti ideolozi hrvatstva. Hrvatski sokoli su od njih dobijali poverljiv zadatak da postanu „mrtva straža“ u takozvanim rubnim područjima projektovanog hrvatstva.
Posebni zadatak u propagiranju i jačanju hrvatstva dobili su Hrvatski sokoli u Vukovaru i Sremu, kao militantna poluvojna organizacija za telesni odgoj. Njihov zadatak je bio da neutrališu uticaj vukovarskog Jugoslovenskog sokola, koji je početkom dvadesetih godina jedini bio organizovan. Zato je vukovarski frankovački list „Srijemski Hrvat“, u broju od 13. septembra 1924. godine, propagandnim napisom inicirao osnivanje Hrvatskog sokola u Vukovaru, s ciljem provođenja agresivnog kursa prema „jugosokolima“:
„Jugoslavensko sokolstvo pokazalo se uskoro u pravom svjetlu. Hrvati su doskora stekli uvjerenje da jednakosti između braće u tom sokolstvu nema; da ime Hrvat za jugoslavenske Sokole znači provokaciju; da je hrvatska zastava ogavna krpa; da Zagreb, taj centar Hrvata, budi u toj braći-nebraći neprijateljske nagone… Razumljivo je da su Hrvati na ove uvrede reagirali…, i počeše Hrvati ponovo da se konstituišu u svoja stara sokolska društva. Hrvatski soko raširio je ponovo nad Hrvatskom svoja krila i jedno sokolsko gnjezdo za drugim osnovalo se tokom posljednjih godina po svim hrvatskim gradovima i mjestima“.
„Srijemski Hrvat“ je nalagao da u tu „podmlađenu i obnovljenu falangu hrvatskog sokolstva“ što pre stupi i Vukovar, kako bi „tu na Dunavu Hrvatski sokoli čuvali mrtvu stražu u hrvatskim crvenim sokolskim nošnjama“. Akcioni odbor za osnivanje Hrvatskog sokola pozvao je „cjelokupno hrvatsko građanstvo obojega spola“ na konstituirajuću skupštinu Hrvatskog sokola, zakazanu za 14. septembar 1924. godine.
Proslave u čast srpsko-hrvatsko-slovenačkih istorijskih „velikana“ (kneza Kocelja, kralja Tomislava, biskupa Štrosmajera i drugih) su se nadovezivale jedna na drugu. Propagandisti hrvatstva su u svemu tome prednjačili. Vrhunac svehrvatske nacionalno-verske euforije nastao je 1925. godine, u trenutku proslave „Tomislavdana“, odnosno hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Ta godina je prošla u brojnim vjerskim i kulturno-nacionalnim manifestacijama, koje su imale cilj promovisanje „stare“ jugoslavenske nacije Hrvata. U takvom nacionalnom zanosu prošla je i Tomislavljeva godišnjica slavljena u Vukovaru 1925. godine.
Hrvatstvo Vukovara je, dakle, najviše propagirano preko Hrvatskog sokola, i to naročito tokom proslave 1000. godišnjice mitološkog hrvatskog kraljevstva. Te godine, 22. februara, Hrvatski sokol u Vukovaru održao je svoju prvu redovnu glavnu skupštinu. Društvo je bilo zadovoljno, jer je „isprva raspolagalo s velikim brojem vježbača raznih kategorija“, i oduševljeno samom činjenicom što je ponovo osnovan (u aprilu 1924) Hrvatski sokol.
Međutim, to oduševljenje nije dugo potrajalo, jer ga je „zagušila državna vlast zabranivši školskoj i šegrtskoj mladeži polazak vježbi u društvu“. Naime, ministar prosvjete Svetozar Pribićević je dekretom zabranio školskoj mladeži da vežba u „separatističkom“ Hrvatskom sokolu, dozvolivši članstvo samo u Jugoslavenskom sokolskom savezu.
Između ostalih, članovi novog upravnog odbora postali su Marko Matković (starešina), Antun Gelis (zamenik starešine), Stjepan Teš, Stjepan Mecinger, Jure Koh, Stjepan Rap, Đuro Sentđerđi, Rudolf Pifat, August Halas, dr Ivo Eles, Franjo Štetinger i drugi. Skupštini Hrvatskog sokola prisustvovao je i nadžupnik s Duvanjskog polja (na kom je navodno krunisan slavenski knez Tomislav 925. godine), koji je „došao u hrvatski Vukovar da održi u Hrvatskome domu predavanje o Duvanjskome polju“.
Krajem februara 1925. godine radi provođenja sokolske hrvatske propagande osnovana je „društvena fanfara“ sa 12 svirača, koja je već 5. aprila priredila prvi društveni izlet sa fanfarom kao „hodnom vježbom“ u šumi Dubrava u blizini Vukovara.
Hrvatski sokol je odredio za svoj svečani dan 30. mart, kao spomen-dan smrti tobožnjih „hrvatskih velikana“ Petra Zrinskog (mađarski „Zrinji“) i Krste Frankopana (Frankopani su mletačko-italijanski „Franđipani“). Tog jutra su služene svečane zadušnice, a uveče su održavane svečane akademije u sokolanama. Okružnicom Hrvatskog sokolskog saveza iz Zagreba obaveštavana su sva hrvatska sokolska društva da što dostojnije proslave taj „tužni jubilej“ uz društvo muzičara, sokolske „fanfaraše“.
“ČISTI“ HRVATI ČLANOVI
Hrvatskog sokola nisu odustajali, pa su za kratko vreme, 26. decembra 1924, u vukovarskom Hrvatskom domu priredili javnu vježbu, „koja je svojim uspjehom upravo zadivila sve prisutne“. Tom prilikom je jednoglasno izabran novi upravni odbor sastavljen od „čistokrvnih Hrvata“, doduše srpsko-katoličke, nemačke, mađarske, češke, slovačke ili bilo koje „nehrvatske krvi“.
Strah od Srpskog sokola
VUKOVARSKI Hrvatski sokol je priredio svečane zadušnice, sa hrvatskim pjevačkim i glazbenim društvom „Dunav“ i organizovanim predavanjem „o Zrinskom-Frankopanu“. Pozvana su sva hrvatska „i ina društva“ u sadejstvu sa vukovarskim samostanom, kao župnom crkvom. Sam Hrvatski sokol je „neumorno radio“ kako bi se dan „hrvatskih mučenika“ što dostojnije proslavio.
Dan jubileja, 30. april, prema zapisu hroničara, „osvanuo je tmuran, sa kišicom“, kao da je „i samo nebo žalilo tu veliku nepravdu učinjenu Hrvatima“. Posle svečanih zadušnica povorka se uputila u „Hrvatski dom“, u kome je „Dunav“ otpevao pesmu „Domovini“, da bi potom župnik iz Starih Jankovaca, velečasni Šarčević, održao spomen-govor o Zrinskom i Frankopanu.
U nedelju 19. jula 1925, vukovarski Hrvatski sokol održao je svoju prvu javnu vežbu „u Najparovoj bašči“. Novinar je zapisao da je ta vežba „mali slet župe Štrosmajerove, gdje se pokazala manifestacija hrvatske sokolske misli i nepokolebiva hrvatska narodna svijest“. Najbrojniji gosti su „bili iz Iloka i Požege, pa potom iz Osijeka, Dalja, Vinkovaca i Slakovaca“.
Hroničar je istakao da je bila „milina gledati to žurbanje braće sokola i sestara sokolica po našem hrvatskom gradu Vukovaru“:
„Nakon svečanih govora odsvirala je fanfara Hrvatskog sokola iz Požege ’Lijepu našu’, nakon čega je uslijedio razlaz na objed. U 5 sati pred ogromnom masom općinstva započela je javna vježba, koja je u tehničkom pogledu vrlo dobro uspjela, a kojoj je prisustvovalo do 5.000 gledalaca. Poslije javne vježbe, kojom je upravljao vođa Hrvatskog sokola u Vukovaru, br. Majurdžić, razvila se vrlo animirana narodna veselica. Tu je vođa župe vr. Vl. Mrljak čestitao na uspjehu braći iz Vukovara. Zabava i ples uz svirku fanfara potrajala je do kasnu noć, kada je došao čas rastanka sa milim nam gostima… Uspjeh ove javne vježbe bio je silan, pa se je opažala jasno čvrsta sokolska disciplina.“
Za vukovarske Hrvate, „svjesne sokolskog poziva“, najteži momenat je bio „fuzija“ hrvatskih i srpskih Sokolova u Jugosokol, koja je bila pod „jakom presijom“: „Fuzioniralo se pod presijom, a prijetilo se i raspustom Hrvatskog sokola i oduzimanjem teško stečene imovine. Dugo smo težili da se oni rasklimani lanci otrgnu i Jugosokol raspadne, pa smo poduzimali sve kako bi spasili našu imovinu i osnovali Hrvatski sokol, častan i neokaljan političkom prljavštinom. Požrtvovanošću svjesnih Vukovarčana Hrvata Sokola, osnovali smo opet naš mili Hrvatski sokol i dali se na posao punom parom.“
Pod hrvatskim znamenjima Hrvatski sokol je, kako je apologetski izvestio novinar, „osnovao vlastitu fanfaru sa 21 glazbenikom, priredio hodne vježbe, izlete, javne vježbe po hrvatskim selima“, dok je „lovorovim vijencem ovjenčao vanredno uspjelu javnu vježbu“, koja je pokazala što je sve u stanju Hrvatski sokol da stvori, ako se ne vrijeđa njegov sokolski ponos i svjesni hrvatski osjećaj“.
Vukovarski Hrvatski sokol je pod tim imenom delovao do 1929. godine, kada je dekretima Diktature zabranjeno delovanje svih organizacija osnovanih na plemenskoj i verskoj osnovi. Zakonom o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije od 5. decembra 1929. zabranjen je rad društava Hrvatskog sokolskog saveza, malobrojnih Srpskih sokola i Jugoslavenskog sokolskog saveza, a dozvoljeno je osnivanje i rad Sokola Kraljevine Jugoslavije, koji je imao osnovni zadatak sprovođenje ideologije integralnog jugoslovenstva.
Propagandu hrvatstva „Srijemski Hrvat“ je u velikohrvatskom stilu proširio do središnjeg Srema, pa je Sremsku Mitrovicu proglasio starim hrvatskim gradom. U novinskom članku „Slava hrvatske misli u Mitrovici“, „Srijemski Hrvat“ je izvestio o proslavi povodom posvete zastave „Hrvatske omladine“ 7. septembra 1924. godine. Hrvatstvo Mitrovice svojim prisustvom su podupirali pripadnici „Hrvatske narodne omladine“ iz Splita i delegacija đakovačkog biskupa na čelu sa Akšamovićevim zamjenikom dr Vincetićem.
Interesantno je pomenuti da je društvo „Hrvatska omladina“ osnovano u Sremskoj Mitrovici 1916. godine, dakle u punom jeku rata, kao potpora jačanju i učvršćenju hrvatstva, a time i habzburške vlasti i austrofilstva u sremskim krajevima. U „Srijemskom Hrvatu“ o tome je zapisano sledeće: „Društvo Hrvatska omladina osnovano je unatrag kojih osam godina u te svrhe da okuplja hrvatsku mladež obojega pola, pa da uzajamnom vezom i sjedinjenim silama rasplamsava hrvatsko rodoljublje i uzdiže moć kulture i svoju neslomivu hrvatsku svijest. Zadaća i svrha društva Hrvatska omladina u Mitrovici jeste to, da kulturnim sredstvima brani i jača svoje stoljetno hrvatstvo.“
„Hrvatska omladina“ je 7. septembra 1924. posvetila „svoj sveti simbol – hrvatsku trobojku“, kako da „još jače i vidljivije uzmogne zbiti svoje redove, kojima će se na čelu vijati sveta stoljetna hrvatska zastava… „. U tom nastojanju i radu „mitrovački su mladi Hrvati s mnogo požrtvovnosti i samoprijegora žilavo ustrajali, i svoj uspjeh i posvetu svoje zastave dostojno proslavili“.
STVARANjE “ČUDESA“
SA javne vježbe vukovarska hrvatska sokolska župa poslala je brzojav podsekretaru ministarstva prosvjete, g. Pasariću, da se ukine Pribićevićeva naredba, tj. naredba ministra prosvjete, o zabrani polaska školske mladeži u Hrvatski sokol, s obrazloženjem da je Hrvatski sokol „dokazao svjesno da se samo jakom voljom i slobodnim sokolskim duhom mogu stvoriti čudesa“.
Za „Večernje novosti“ Nikola Žutić