Vapaj Vijetnamke Kim
Poslije uvodne besjede Grka Dimitrisa i kraće pauze, za mermerni postament, u pratnji gospođe Lore, izašla je Vijetnamka Kim. Njeno obraćenje bilo je puno sjete, tuge, ali i opominjućih poruka:
Dragi prijatelji… ovog divnog majskog dana ja ću govoriti, mada vas ne vidim. Govoriću, a da, kao vi, ne mogu da se divim ni plavetnilu Egejskog mora koje nas okružuje, niti čarobnostima nebeskog svoda koji nas promatra… Ne znam ni kako izgleda ovaj akustični amfiteatar u kojem besjedim, niti kako izgledaju obližnji čempresi, ali, srećom, bar osjećam njihov opijajući miris, kao što čujem i blagi šum morskih talasa.
Pogled iz duše
Dakle, govoriću, gledajući vas iz duše, mada nikada nisam vidjela ni plavetnilo, ni zelenilo, ni sunce, koje nas obasjava svojom toplinom… jer mi duša nekada daje obasjaje i u tmini, kao što bezdušnicima oduzima svjetlost razuma i pri vidu.
Moje stradanje počelo je, ma koliko to zvučalo nestvarno, još u majčinoj utrobi. Ali ne krivicom moje dobre majke, već američkih vojnih zloduha, koji su godinama moju domovinu zasipali narandžastim agensom. I, umjesto da budućim mamama šalju vitaminske koktele, slali su koktele herbicida sa plavim, bijelim, zelenim, narandžastim i purpurnim agensom, zaprašujući šume, obale rijeka, a posebno obradive površine, kako bi nam uništili i zatrovali svu obradivu zemlju. Najpogubniji je bio narandžasti agens koji je sadržao dioksen, 500 puta otrovniji od strihina.
Samo od 1961. do 1972. rasuto je iz aviona, helikoptera ili ručno iz kanistera, nošenih na leđima, od 72 do 90 miliona litara apokaliptičnih hemikalija i to na oko 20 procenata južnovijetnamske teritorije.
Moja majka bila je u blagoslovenom stanju 1969. i nosila je dvojke. A na svijet me, zajedno sa pola sata mlađim bratom, donijela 10. oktobra.
Kao i mnoga druga nesretna vijetnamska djeca, tako smo i mi zauvijek obilježeni. Meni je bilo suđeno da nikada ne ugledam svjetlost dana, a bratu da u četvrtoj godini umre od leukemije. Ista sudbina zadesila je i majku, samo godinu dana kasnije.
I kako da ja sada volim Ameriku, koja je unesrećila na milione Vijetnamaca: oko tri miliona poslala u smrt, a znatno više zauvijek obogaljila, kao i mene i moju porodicu? I kako da do kraja života oprostim taj strašni grijeh?
Kako da sve to zaboravim, kada je ta ista zemlja nastavila sa ubijanjem nedužnih civila i u mnogim drugim sukobima poslije Vijetnamskog rata, a bezdušno se ponijela čak i prema vlastitim vojnicima, koji su „samo“ dopremali narandžasti agens. Jer mnogi su kasnije i sami oboljeli od raka testisa, leukemije i disajnih organa, a počela su im se rađati i deformisana djeca. Tek tada su mnogi od tih američkih veterana počeli saosjećati i sa nama, nesretnim Vijetnamcima, koji smo bili u samom grotlu te otrovne „lave“. Ali, tada je već bilo prekasno.
Obnovili su i međunarodno udruženje žrtava narandžastog agensa. Uslijedile su i tužbe. Ali, Vašington je i tada pokazao svoje pravo janusovsko lice.
Cinični sudija iz Bruklina
Sjećam se… Marta 2005. u Njujorku je bila otvorena rasprava povodom tužbe više od sto Vijetnamaca protiv 37 američkih firmi, koje su proizvodile fatalni agens. Ti nesretni ljudi tražili su bar kakvo-takvo obeštećenje, u ime nas, četiri miliona Vijetnamaca, koji su prošli taj pakao.
Na kraju je cinični sudija Džek Vajnštajn iz Bruklina odbio tužbu, uz obrazloženje da nema „pravne osnove, ni u domaćem ni u međunarodnom pravu, da bi se herbicid mogao smatrati otrovom zabranjenim u ratovanju, iako je možda imao sličan uticaj na ljude i okoliš kao bojni otrov“!
Uz sve to, naveo je i da „vijetnamske žrtve nisu uspjele dokazati da je njihove bolesti uzrokovao baš narandžasti agens (Agens Orange)“!
Da apsurd bude veći, oni koji su prenosili i raspršivali taj agens, dobili su, nakon nagodbe sa proizvođačima agensa, odštetu od 180 miliona dolara, što samo govori koliko je američko pravosuđe „nezavisno i objektivno“. A uz sve to, američka vlada je za 10.000 veterana odobrila zdravstveno osiguranje, uz stalnu medicinsku brigu.
Prema nama, zlosretnim Vijetnamcima, Amerika se ponijela kao da nas bog nije ni dao. Kao što će se ponijeti i kasnije, u drugim dijelovima svijeta, zajedno sa svojim bezdušnim saveznicima, i kada je u pitanju bio osiromašeni uranijum.
Amerika i Britanija, prije svega, smatraju da im je sve dozvoljeno. Navešću i jedan primjer. Mada je biološko oružje bilo zabranjeno Ženevskom konvencijom još 1925, britanska vlada odobrila je tokom Drugog svjetskog rata tajni eksperiment sa antraksom, a testovi su vršeni na škotskom ostrvu Gruinar i u „bazi X“.
Dragi prijatelji…
Mogla bih da pričam danima i mjesecima o nepravdama i zlodjelima koje su Amerikanci nanijeli mom narodu, ali ću besjedu privesti kraju sa dvije storije. Prvo, slučajem moje poznate imenakinje Kim Fuk. To je ona, nekada nesretna mlada Vijetnamka, čiji je fotos iz 1972, kako opečena napalmom trči naga i izbezumljena, obišao svijet. Za taj fotos je Nik Ut dobio i Pulicerovu nagradu.
Tada šesnaestogodišnja Fuk danima je lebdjela između života i smrti, jer joj je bilo spaljeno više od 60 posto tijela. Ipak, priča je na kraju imala sretan završetak. Blagodareći dobrim ljudima, prvo je prebačena u sajgonsku bolnicu, gdje je nad njom izvršeno 17 operacija. Potom je jedan plemeniti novinar „Šterna“ 1984. odveo u Berlin, odakle je otišla prvo na Kubu, a zatim u Moskvu, da bi se na kraju skrasila u Kanadi. Ima dva sina i dobila je posao u Unesku.
Drago mi je što je Kim Fuk uspjela da koliko-toliko izliječi svoje ratne strahote. Nažalost, sama nisam bila te sreće i „američki zlokobni žig“ nosiću cijelog života.
Grešni Džon Dejn
Druga priča govori o jednom apsurdu. Da vidim, ne znam kako bih podnijela česta pojavljivanja u javnosti američkih nosilaca ordena časti i drugih znamenja za zasluge u Vijetnamskom ratu! Zamislite, zasluge u Vijetnamskom ratu! Da li možda i za zasluge što su ubijali i unesrećiji jedan narod!
Stoga, Ameriko, „svaka ti čast“! Pa ti nagrađuješ i one koji ubijaju nedužne žene i nevinu djecu! Ili ih pomiluješ, kao što se to desilo poručniku Polu Dejvidu Medlou, koji je ubio 47 Vijetnamaca? Prvobitno je bio osuđen na doživotnu robiju, ali ga je predsjednik Ričard Nikson velikodušno pomilovao i, umjesto doživotnog sužanjstva, određen mu je trogodišnji kućni pritvor!
Ti zaboravljaš i sve one užase, od Mi Laja 1968, kada od masakra 257 mojih zemljaka nisu bila pošteđena ni djeca, pa do logora na „ostrvu smrti“ Kon Son, gdje su postojale i takozvane „tigrovske ćelije“ ili kavezi, nepojmljive za svaku civilizaciju. Jer tu su nesretni zatočenici smještani u male ćelije, pune blata i đubreta, gdje su mogli samo da čuče, provodeći dane i dane bez vode i hrane, a kada bi „obroci“ i stigli to su bile pokvarene ribe i trulo voće.
Kao što, Ameriko, zaboravljaš i sve one stravične ispovijesti američkih plaćenika, poput one Džona Dejna 1972, u malezijskom listu „Sandej mejl“, kada se monstruozno hvalio kako je ubijao nesretne Vijetnamce, koje je on nazivao „smrdljivcima“!
Zaboravljaš da si pružila utočište mnogim ratnim zločincima, kako svojim tako i izdajničkog sajgonskog režima. Poput zloglasnog bivšeg šefa policije Nugujen Ngok Laona, čiji je fotos, kako hladnokrvno ubija mladog Vijetnamaca, obišao svijet, a kasnije se skrasio u „oazi mira“ na periferiji Vašingtona, gdje je otvorio restoran, nudeći „vijetnamske specijalitete“.
Da mogu i sada bih, u očaju, skočila u plavo more koje ne vidim, kao što je nekada skočio i nesretni Egej… ali me želja da i dalje prenosim istinu o američkim zločinima odagnava od toga…
. . .
Poslije ove potresne besjede, prvo se čuo aplauz, a zatim je nastupila duga, gotovo iskonska tišina, praćena samo zvucima talasa, sve dok bivša Amerikanka Lora nije prišla Kim i istinski je zagrlila. Vijetnamka je skinule tamne naučale, da bi obrisala suze…a zatim rekla: „Ovog trenutka osjećam i vidim svojom dušom i ljudsku dobrotu. Hvala vam svima …“
I mene je duboko dirnula Vijetnamkina besjeda. Golgotu vijatnamskog naroda počeo sam da pratim još kao gimnazijalac, kada su američki bombarderi prvi put počeli da zasipaju Sjeverni Vijetnam svojim smrtonosnim „darovima“, da bi, kasnije, kao student Pravnog fakulteta tom nesretnom narodu, kao i isto tako zlosrećnim Palestincima posvetio i besjedu „Od Mekonga do svete rijeke Jordan“, s kojom ću se 1971. u Skoplju vinuti i do studentskog besjedničkog trona.
Kasnije ću, kao novinar, objaviti brojne storije o Vijetnamu, a i jedno poglavlje u knjizi „Besjede mrtvih“ posvetiću upravo tragičnim zbivanjima na Indokineskom poluostrvu.
Klinton u Hanoju
Sve što je bilo vezano za Vijetnam, pratio sam i kasnije. Bil Klinton bio je prvi američki predsjednik koji je posjetio Hanoj, i to novembra 2000. On je, inače, bio protiv Vijetnamskog rata i želio je da izbjegne mobilizaciju, ali se na kraju ipak morao odazvati. Spasila ga je, međutim, zaista luda sreća, jer je na lutriji izvukao broj koji ga je poštedio regrutovanja! Dakle, sve može u Americi… Ali Klintonove sreće nije bio Kasijus Klej, kasniji Muhamed Ali.
Svojom posjetom Hanoju 2000, Klinton je otvorio novo poglavlje odnosa između dvije zemlje, koje je Barak Obama, tokom majskih susreta 2016. sa vijetnamskim zvaničnicima, još unaprijedio. A Donald Tramp, novembarskom posjetom 2017. još poboljšao.
Zanimljivo je da se od 2001. Muzej zločina američkog rata, u Ho Ši Minu, više ne zove tako. Ne znam da li to zna Kim i da li bi to ikada oprostila? Kao što nisam znao ni da li je ikada saznala da je posljednji premijer marionetske vlade u Sajgonu, Ngujen Cao Ki, zvani „Kauboj“, koji je 1975. izbjegao u Kaliforniju, januara 2004, makar i kao izdajnik, posjetio bivšu zemlju. Nisam želio da raspitivanjem raspirujem nezarasle rane. Niti da pominjem sve one američke grešnike, od šefa vojne misije u Sajgonu, generala Smita, do šefa sajgonskog ureda CIA Polgara, pa sve do tadašnjeg američkog ambasadora Martinija, koji su pokorno izvršavali naređenja i do posljednjeg trena vjerovali u pobjedu proameričkog sajgonskog režima!
Najzad, nisam želio da simpatičnoj Kim zadajem i dodatni psihičku bol i da joj saopštavam kako je početkom marta 2008. uz vijetnamsku obalu pristao prvi američki nosač aviona „Karl Vinson“, te kako su marinci obišli i centar gdje se već više od četiri decenije oporavljaju nesretne žrtve „narandžastog agensa“, kao što je i ona. A da sve bude još ironičnije, na kraju je bend marinaca priredio i koncert za te nesretnike, kojima su upravo Amerikanci zauvijek uništili život. Da je svjetske pravde, nijedno američko plovilo više nikada ne bi smjelo ni da se približi vijetnamskoj obali, a kamoli da pristane. Jer vijetnamskom paklu direktno je prethodila upravo jedna izmišljena američka „igra“, koja se odigrala upravo nadomak te obale.
Lažni tonkinški incident
U stvari, sve je počelo još maja 1961, kada je u posjetu Sajgonu prvo stigao tadašnji američki potpredsjednik Lindon Džonson, a već 14. decembra i predsjednik Džon Kenedi, koji objelodanjuje i program pomoći Južnom Vijetnamu. Uz paket pomoći, Kenedi velikodušno odobrava i program pod šifrom „Prašnjavi trag“ za „neposlušne“, dakle za ustanike Fronta nacionalnog oslobođenja, koji je sadržavao razne smrtonosne koktele herbicida.
Ipak, direktni povod za otpočinjanje najkrvavijeg rata poslije Drugog svjetskog rata, bio je lažni incident u Tonkinškom zalivu, 4. avgusta 1964. Mada u noći, u kojoj je bjesnila bura, u blizini američkih minolovaca „Medoks“ i „Tarner Džoj“ nije bilo nikakvih sjevernovijetnamskih patrolnih čamaca, američki navigatori su pogrešno procijenili zvuk bočnih talasa koji su zapljuskivali bokove minolovaca, kao zvuk torpeda. I dva broda su otvorila vatru na zamišljeni brod sa kojeg je, navodno, poslat torpedo. O svemu je kablogramom obaviješten i Vašington, i mada je ministar odbrane Maknamara tražio dodatnu potvrdu, predsjednik Nikson je već obavijestio Kongres o svojoj namjeri da bombarduje Sjeverni Vijetnam „zbog neizazovnog napada na američke brodove“!
Tako je Niksonovo žrtvovanje istine bilo uvod i u jedan od najstrašnijih ratova u istoriji.Tonkinški incident bio je, istina, samo kapisla, a već februara 1965. uslijedila su bombardovanja u talasima, koja će Sjeverni Vijetnam pretvoriti u „sprženu zemlju“i višemilionsku grobnicu nevinih.
Američki Diogen
Uzaludno je ne samo gotovo cijeli svijet bio protiv američke invazije i tog rata, već i milioni Amerikanaca. Malobrojniji podanici bezdušnog boga rata Aresa bili su moćniji od pacifista. A među protivnicim rata ostao mi je u sjećanju i originalni Mak Igtir.
On je, oponašajući slavnog Diogena, koji je svijećom tražio čovjeka, fenjerom tražio mir u Vijetnamu. Skoro dva mjeseca davne 1972, on je, pred zgradom federalne vlade u San Francisku, bdio nad stolom, na kojem je svjetlucao fenjer, moleći se za mir i da prestane američko bombardovanje Vijetnama. Nažalost, u najužem američkom vrhu, nije tada „našao čovjeka“. Uglavnom je bilo više bezdušnika, kao i u mnogim kasnijim američkim atacima, koje su Amerikanci, kršeći sve međunarodne ljudske norme, izvodili sa odanim saveznicima, pozivajući se pri tome, da apsurd bude veći, na svoju humanu misiju.
A od Vijetnamskog rata do danas žrtve te „misije“ bile su višemilionske.
Izsječak iz knjige „Janus sa tri lica“ u izdanju Art Rabica