Srbi su se na teritorije koje su ušle u sastav Republike Hrvatske posle Drugog svetskog rata, naselili i mnogo pre seobe pod vođstvom Arsenija Čarnojevića 1690. godine. Dr Velimir Branković pominje da su Južni Sloveni, odnosno Srbi i Hrvati svoje prve države dobili u Panoniji pod Vojimirom i Ljudevitom Posavskim oko 796. godine, odnosno Srbi i pod Višeslavom i Radoslavom 800. godine.
Nakon održanih višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj 22. aprila 1990. godine u Hrvatskoj je pobedila stranka HDZ koja je u svom političkom programu jasno isticala želju za nezavisnosti tj. odvajanje SR Hrvatske od SFRJ. U celoj SR Hrvatskoj vladala je velika euforija zbog pobede HDZ na izborima, a nakon toga sve češće su se mogle javno videti slike ustaških zločinaca (Ante Pavelića, Alojzije Stepinac, Maks Luburić …), ustaški pozdravi i čuti ustaške pesme. Srbima u SR Hrvatskoj je to budilo avetna sećanja na progone i genocid iz vremena NDH.
Sukobi Hrvata i Srba u Hrvatskoj simbolički su počeli na fudbalskoj utakmici između beogradske „Crvene zvezde“ i zagrebačkog „Dinama“ 13. maja 1990. na kojoj je došlo do masovne tuče navijača. Sukobi su se povećavali formiranjem nove hrvatske vlade koja je ubrzo izmenila državne simbole i najavila donošenje novog Ustava u kojem bi Srbi izgubili status konstitutivnog naroda. Odgovor Srba, na ove pretnje, bio je formiranje Srpskog nacionalnog veća, organizovanje referenduma o autonomiji i blokiranjem drumskog i železničkog saobraćaja u okolini Knina — tzv „Balvan revolucija“. Time je presečen put između Zagreba i Splita.[11]
Vlast SR Hrvatske u Zagrebu, koju su maja 1990. godine formirali HDZ i Franjo Tuđman je tokom leta donela odluku da formira sebi i oružane snage. Već u proleće su preuzeli kontrolu nad policijom, medijima, Tužilaštvom i državnom upravom. Tako je oktobra i novembra 1990. godine u SR Hrvatsku ilegalno uvezena velika količina naoružanja za potrebe rezervnog sastava policije, članova HDZ i HOS. Tu akciju su vodili Martin Špegelj i Josip Boljkovac, ministri u tadašnjoj vladi Hrvatske. KOS JNA je snimio film o ovom zločinačkom poduhvatu, a 27. januara 1991. to i objavio na TV Beograd.
Od maja 1990. do septembra 1991. godine situacija se iz dana u dan pogoršavala i Srbi u Hrvatskoj su bili strahovito uplašeni za svoju ličnu sigurnost i svoje imovine. Redovno su se mogli videti i ustaški grafiti, a veliki broj Srba je preko telefona dobijao pretnje da moraju da se isele iz svojih kuća i odu u SR Srbiju. Dobijali su čak i preteća pisma u kojima je stajao potpis „HDZ“. Srbi u Hrvatskoj su dobijali otkaze na poslu, a čak su im i deca u školama psiho-fizički maltretirana. U stambenim zgradama postojali su određni članovi HDZ koji su imali zadatak da paze na kretanje svojih komšija Srba.
Još krajem 1990. godine pooštravanjem tenzija u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i otcjepljenjem Slovenije, hrvatska vlast započinje sa naoružavanjem i stvaranjem paravojnih formacija. Ustav i zakoni SFR Jugoslavije su predviđali prisustvo samo jedne vojne formacije, tj. Jugoslovenske narodne armije (JNA). Specijalni odredi hrvatske policije su raspoređivani na teritorijama sa većinskim srpskim stanovništvom.
Evropska zajednica je priznala Hrvatsku 15. januara 1992. Nakon ovog priznanja JNA se po sporazumu postepeno povlačila iz Hrvatske.
To su bili prvi koraci ka stvaranju državnosti Republike Srpske Krajine koja je započeta u Kninu, a kasnije je proširena na šire prostore na kojima je srpsko stanovništvo predstavljalo većinu.
Tokom pritiska na Srbe hrvatska Vlada je izbacila većinu Srba iz republičkog MUP-a te iz stanica MUP-a u opštinama gde su Hrvati činili većinu. Pokušavajući da urade isto i da uvedu nove simbole na uniforme milicije u opštinama sa srpskom većinom naišli su na otpor Srba, pripadnika MUP-a. Od tog trenutka sekretarijati milicije prekinuli su sve veze sa ministarstvom u Zagrebu i formirali su Miliciju Krajine na čelu sa Milanom Martićem. 4. januara 1991. godine je bio stvoren Sekretarijat unutrašnjih poslova u Kninu. Milicija Krajine je u više navrata učestvovala u borbama, uprkos činjenici da nije imala teško naoružanje, koje su imali pripadnici MUP-a Hrvatske i Zenge. Prema zapadnim izvorima u julu 1991. godine ona je imala oko 7.000 pripadnika sa rezervom oko 20.000. Prema srpskim autorima 9. oktobra 1991. godine Milicija SAO Krajine imala je 1.200 redovnih pripadnika u sekretarijatama, 500 pripadnika specijalnih jedinica i 1.200 rezervista. Tada je postojalo sedam sekretarijata unutrašnjih poslova: u Kninu, Korenici, Petrinji, Vojniću, Okučanima, Belom Manastiru i Vukovaru….
U periodu svoga trajanja, Republika Srpska Krajina je imala tri predsjednika. Po odvajanju od Republike Hrvatske prvi predsednik bio je dr Milan Babić, koji je živio u Kninu i bio jedan od glavnih zagovornika za odvajanje Krajine od Republike Hrvatske u spornim periodima. Nakon njega vlast preuzima Goran Hadžić iz Istočne Slavonije. Posljednji predsjednik izabran na demokratskim izborima 1994. godine bio je Milan Martić, koji je obavljao svoju dužnost sve do pada Krajine u avgustu 1995. godine.
Operacija Oluja je bila vojna akcija Republike Hrvatske u avgustu 1995. godine. Cilj ove operacije je bio zauzimanje najvećeg dela teritorije Republike Srpske Krajine. Operacija je zvanično trajala 4 dana i završila se padom Republike Srpske Krajine.
Tokom operacije, ubijeno je oko 2.650 civila, a preko 340.000 je izbeglo. Srpsko stanovništvo je ubijano sistematski, njihovi domovi su pljačkani a zatim paljeni, kako bi se izbrisao trag o njihovom postojanju na ovim prostorima.
Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela ali mi smo procjenili da samo tako možemo ostvariti samostalnost.
Franjo Tuđman, predsednik Hrvatske na trgu Bana Jelačića, u obraćanju hrvatskom narodu, 24. marta 1992.