„Krv stiska, a voda deli“, govorili su profesoru Risti Kovačeviću stanovnici devet naselja na jugu Italije, gde se još početkom veka, na Danteovom jeziku moglo čuti ponešto o Kraljeviću Marku – taman dovoljno da se postavi teza o tome da je Al Kapone starinom Srbin.
„La cara Serbia, antica nostra patria“: srpska naselja na jugu Italije
SKAVUNI I NJIHOVE IZVORSKE VILE
Piše: Miodrag Mihajlović
Rečeno – umalo dogođeno: „Drumovi će poželjet Turaka, al’ Turaka više biti neće!“
Da nije bilo Turaka ne bi bilo ni Srba na jugu Italije.
Po najslobodnijim zaključivanjima (kada se čovek zablene u pučinu, nebo i u tepsiju kao Aganlija i kompanija, pa pohvata nekoliko zvezda u onu tepsiju) moglo bi se reći da u tom slučaju ne bi bilo ni Al Kaponea, jer je morao neki srpski gen, od naših naočitih predaka, da zaluta u siromašnu familiju Korleone i izluči takvog raskošnog tipa. Po najstarijim zapisima, Srbi iz Crne Gore, srpske Dalmacije i ostalih srpskih zemalja, su posle Kosovske bitke u DžIV veku, pobegli su sa nešto Arbanasa, predvođeni Skenderbegom i naselili se u pokrajinu Molize, u Južnoj Italiji, tačno naspram, kako piše u starim knjigama, „našeg srpskog Dubrovnika“.
Imali su postojbinu, srpske zemlje, koje su za vedrih noći gledali preko mora i imali su domovinu Italiju, kojoj su služili zalažući i glavu za njenu slobodu, ali kao Srbi.
I ne samo da su oni sami sebe zvali Srbima, već su ih i Italijani prihvatili i zapisali kao Srbe.
Devet naselja gde se seče badnjak
U pokrajini Molize, u DžIV veku bilo je devet srpskih naselja. Do DžIDž veka tri naselja su uspela da savladaju sve izazove i prepreke vremena, da zadrže svest da su Srbi, da sačuvaju svoje poreklo samim tim da sačuvaju srpski jezik i običaje od kojih istraživači kao najau-tentičniji ističu „nalaganje božijeg badnjaka kao zavjet“. Ostalih šest naselja su izgubili jezik, zaboravili srpski, savladali jezik svoje nove domovine Italije, ali i bez obzira na to imali u glavi istetovirano svoje poreklo – Srbi.
Naseljavali su Cerifelo (njega već nije bilo u DžIDž veku), Palatu, Tavenu, Akvavivu, San Feliče, Montemiro, San Đakomo, Ripaldu i San Bjaze. Srpski jezik se, po podacima iz 1885. godine, sačuvao samo u Akvaviva Kolekroće, u San Feliće i u Montemiro.
Broj stanovnika se kretao od 3000 do 5000, zavisno od istraživača.
Ovim Srbima su se bavili nemački, italijanski i normalno i jedan naš istraživač. Najpreciznije su ih obradili ita-lijanski lingvista i državni savetnik kraljevine Italije, gospodin Askoli, zatim pisac Tomaso Vitale i naš energični i uporni i temeljni profesor Rista Kovačić, koji je od 1884. godine boravio u Molizu i svoje izveštaje o Srbima u Južnoj Italiji objavio 1885. godine u „Glasniku Srpskoga učenog društva“ (knjiga 62; štampanog u Beogradu u štampariji Srbije a prodavanog u knjižnici V. Va-ložića).
Državni savetnik Kraljevine Italije i lingvista gospodin Askoli je pisao: u „Politecnico di Milano“ februara 1867. godine:
„Slovenski jezik moliških kolonija srpski je, tj. onaj što se govori s malijem varijacijama u Dalmaciji, Crnoj Gori, Srbiji itd.
Srpske kolonije u Molizu živo ljube svoj srpski jezik i svoju srpsku narodnost, ali u isto doba ljube također i otaybinu italjansku. I među mučenicima za slobodu Italije živom se svjetlošću blista jedan Srbin iz Acljuaviva Collecroce; a to je: Nikola Neri, koji je umro godine 1799. na gubilištu, zajedno sa Paganom, Karafom, Karaćolom i dosta ih je još slavnih italijanskih patriota. A taj je slavni italo-srbin (Nikola Neri) imao običaj, opraštajući se sa svojim mještanima koje je često pohodio, preporučivati: „Nemojte ‘zgubit naš jezik“! I kad sam ja pohodio Akvavivu (oktobra 1864.) živjela je još onda Nikolina udovica i dočekala me je na vratima svoje kuće načinom i riječima tako, da me je zanijela u srpsku legendu.
Ovim Srbima u Molizu Italija bi se mogla koristovati da joj pomognu sklopiti novih saveza, civilnih i političkih sa Srbima što su s druge strane Jadranskog mora.“
Ovo dopunjuje monsinjor Tria koji kaže da je utvrđeno srpsko poreklo Palate, a u San Đakomu se još i u DžIDž veku slavio dolazak Srba u to mesto. Spominje se da je kolonija San Bjaze srpskog porekla (knjiga: Bullettino delle Sentenze broj 3, 1810. god. str. 46-47.) i da je prvi poziv i dolazak, valjda da bi se osvežila krv, usledio 1509. godine od vlastelina Đirolama Karafe koji se onda lako za preseljenje dogovorio sa srpskim kolonijama.
U kolonijama je Italija dala Srbima, po tome se vidi da im je bilo važno da zadrže Srbe, ustupak da 50 godina budu oslobođeni svakog nameta.
U italijanskoj pokrajini Molize, u četrnaestom veku bilo je devet srpskih naselja: Cerifelo, Palata, Tavena, Akvaviva, San Feliče, Montemiro, San Đakomo, Ripalda i San Bjaze. Srpski jezik sačuvao se, prema podacima s kraja prošlog veka u tri naselja: Akvaviva, San Feliče i Montemiro. San Đakomo je slavio dan dolaska Srba u ove krajeve. A zapisano je da su San Bjaze preplavili srpski kolonisti, koje su naselili obećanjima da će pedeset godina biti oslobođeni poreza. Osim u provinciji Molize, Srbi su živeli u Abrucu, Avelinu, Pulji, Kalabriji. U Kijeti jedno veliko mesto zvalo se po Srbima Schiavi d’ Abruzzo (Abručki Srbi). Mesto Polkarino bilo je čisto srpsko, po popisima iz 1591. A u crkvi u Baočju bio je srmom ukrašen oltar – dar srpskog kralja Milutina
Na mamuzi italijanske čizme
Kraljević Marko na Danteovom jeziku
Putokaz za našeg istraživača g. Ristu Kovačića, Srba u Južnoj Italiji, bio je dubrovački plemić Medo Pucić koji je 1856. godine u listu L’ Osservatore dalmata, koji je izlazio u Zadru, izdao svoju prepisku sa Srbinom iz Moliza Ivanom de Rubetisom, u Italiji zvanim Đovani de Rubetis.
De Rubetis je bio ključni čovek za održavanje i davanje transfuzije srpstvu u Južnoj Italiji. Lingvista i senator Askoli ga opisuje kao čoveka velikog znanja, pametnog, domišljatog, rodom iz Akvaviva Kolekroće koji je pisao pesme („pjeva jezikom Danteovim u jeziku Kraljevića Marka“). Na italijanski je preveo, kako g. Kovačić piše, „Pošto je bio veliki prijatelj s našim neza-boravnim pjesnikom iz srpskog Dubrovnika, Medom Pucićem, lijepu kitu njegovih pjesama“. Izašla su dva izdanja. U listu Campobasso, 1863. godine, štampana je de Rubetisova pesma „Imarturi di Montelfalcone e Caccavone“. Povučen svim što je pročitao i predanjem o Srbima u Južnoj Italiji, profesor Rista Kovačić je, da bi se i uverio, a i nošen onim zanosom otkrića svojih u stranom svetu, uradio najjednostavniji potez, otputovao je u Pokrajinu Molize.
„La cara Serbia, antica nostra patria!“ (draga Srbija, naša praotaybina) – rekao je u Larinu advokat Anđeo Veta (i na italijanskom i na srpskom) i, normalno, srpski običaj, dohvatio i izljubio profesora Kova-čića. Bitno je da je stara poro-dica Veta, iako aktivna u javnom životu, sačuvala i jezik i srpske običaje. Ćerka Anđela Vete se zvala Natalija iz odanosti prema „prekrasnoj kraljici Srbije – graziosissima Regina di Serbia“. U Larinu su kraljevi do kraljeva, na zidu, slike Veli-čanstva Kralja i Kraljice Italije i Veličanstva kralja Milana i kraljice Natalije.
Oduševljenju profesora Kovačića nije bilo kraja, tako da je porodica Veta morala da delegira svaki čas novoga člana da bi nekako ukrotili i umorili oduševljenje i euforiju gosta iz praotaybine. Sledeći na redu je bio brat Anđela Veta, Eriko, „inyinir“ po čijem nacrtu se gradila palata u Larinu.
Pošto je Larin očigledno bilo malo mesto, Vete su preuzele akciju da istraživača, neumornog, oduševljenog i dobrodušnog Kovačića izmore putem konjem do Akvavive. Jahao je jedno tri sata. U Akvavivi su ga ugostile Vete koje su se sada potpuno pomirile sa sudbinom i primile na sebe obavezu gošćenja neumornog i, naravno, oduševljenog zemljaka. Inače, iz kuće Veta bio je jedan veoma učen biskup ili vladika, to Kovačić nije uspeo tačno da odgonetne. Ostavio im je veliku biblioteku, a u salonu, normalno, uz slike kralja Umberta i kraljice Margarite i kralja Milana i kraljice Natalije.
Čuveni pesnik, prevodilac i čovek čija je životna misija bila podsećanje zemljaka na prapostojbinu Srbiju i ugrađivanje srpskih reči i predanja u njihove italijanske rečenice Ivan (Đovani de Rubetis) u godinama ali krepak, pokazao je profesoru Risti Kovačiću jednu fotografiju. Naime, on je pobožno čuvao malu fotografiju kralja Milana koju mu je poslao Medo Pucić, plemić iz „srpskog Dubrovnika“; iz „Biograda, kad je bio u gradu kao nastavnik dok je njegovo veličanstvo učilo.“
Starica Antonija, 87. godina, ne vidi, čuje svaku drugu reč ali bistrog uma porazgovarala je sa Kovačićem.
– Bog pomagaj dobra starice!
– Segdar ti pomoga’, sunce moje!
– Kako si?
– Dušo moja, kako Bog hoć’.
– Je li ti drago što dođoh da se porazgovorimo?
– Krv stiska, voda dili.
– Lijepo li je starice što ste sačuvali svoj jezik?
– Grijeh je, sunce moje, ‘zgubit naš jezik; mamo ga zabit
amo kad umrem!
– Pjevate li kad je svadba?
– Ja ne pivam viš’ ka sam stara; mladi pivaju.
– Pjevala si kad si bila mlada.
– I pivala i igrala!
– Kaži mi koju od pjesama što si pjevala.
– Sunce moje! Ostarila, zabila.
– Nijesi, starice zabila sve, vidim ja, molim kaži!
– Blaženica ti dala lipo zdravlje! Evo:
Srce mi uze,
Ne gledaš suze,
Hoćeš da umrem!
Zdol zemlje biću,
Donićeš sviću;
Što mi to oće?
Za sviću ‘nada
Daj oko sada
Dok svitlo
st viđu!
Kovačić posle pesama i druženja sa narodom ponovo prelazi u nadležnost Veta i višeg društvenog sloja, tako da upoznaje gospodina doktora Kjavara, unuka po majci slavnog naučnika, junaka, Srbina i italijanskog patriote Nikole Nerija. O Neriju, koji je završio na gubilištu, pisao je Anđelo Veto, 1866. godine. Napisao je Nerijevu biografiju na italijanskom jeziku koja je štampana (između ostalih biografija u „krasnovijencu vrlo patriotski napisanih biografija“) u tri velike knjige: Biografie e ritratti degli uomini illustri della provincia di Molise, Campobasso, 1866.
Profesor medicine u Napulju
Nikola Neri je predavao medicinu na Napuljskom univerzitetu. Svojoj braći je neprestano poručivao:
„Nemojte ‘zgubit naš jezik!“
U čuvenoj Koletinoj istoriji je među najslavnijim mučenicima za slobodu Italije.
Put se nastavljao dalje. Opet obilazak naroda i karakteri-stična srpska scena u južnoj Italiji. Naime, vodič Kovačićev je rekao da kaže jednoj starici pjesme skavune jer zna i italijanskih. Kovačić je odmah reagovao.
– Zašto rekoste skavune?
– Obično su nas Italijani zvali Schiavoni, Skavuni pa je prešlo u običaj i u dijelu naših da se tako zovu.
– A bi li starica razumjela bila, da ste rekli Slave mjesto Skavune?
– Bi, jer svi znamo da nijesmo Skavuni, Skhiavoni nego Slavi.
– Dobro ali koji Sloveni? Sloveni Rusi ili Sloveni Poljaci, Sloveni Česi, Sloveni Srbi, Sloveni Hrvati, Sloveni Slovenci, Sloveni Bugari?
– Sloveni Srbi (Slavi Serbi) Mi smo Srbi!.
– Ali vas gospodin
Miklošić u prvome dijelu svoje gramatike (Beč 1879.) zove Hrvatima: „Zu diesen (Chorvaten) kommen auch die Chorvaten Unter italiens“.
– Po čemu – upita me i vidjeh, e mu nikako nije bilo po ćudi jer mu se patriotska duša sjeća koliko je zla po Italiji učinjeno pod imenom hrvatskim.
– Čast gospodinu Miklošiću ali mi smo Srbi!
– I nikako drugo nego Srbi, jer se osjećate tima, jer predanja dokazuju da ste to, i istorija, a imamo dokumenta, e su vam se i stari zvali Srbi.
Vete su zadovoljne razboritošću Kovačića, bile ekspeditivne i odmah su ga poslale na put u Palatu.
– I mi Palaćani smo srpskoga porekla – Anche noi siamo, di origine Slava. I moje je prezime srpsko – rekao je Kovačiću grado-načelnik Palate, Angelo Michele Berchicci. Prezime je izvedeno od Brkić.
Onda je društvo „odličnijih građana“ pozvalo Kovačića u čitaonicu Casino d „Unione“ di Palata, gde je bilo nekoliko zdra-vica, dosta oduševljenja, među-sobnog i ljubljenja.
Na zdravicu „plemenitoj Sr-biji“ Kovačić je odgovorio zdra-vicom:
– Vječnoj bratskoj ljubavi dvaju naroda koji grle Jadransko more, italijanskog i srpskog.“
Onda su se grlili.
Onda je Kovačić, verovatno sutradan, dao da se naštampa 500 slika Vuka Karayića i 500 slika Branka Radičevića i poslao porodicama da zakucaju na zidiće. To je primljeno sa radošću, a još srećniji je bio Kovačić:
„Te sam tako eto krasno srpske kuće u Molizu okitio i sa ta dva srpska velikana o kojima sam do sada pisao.“
U Ankoni se opet bavio slikama, samo sada kralja Milana i kraljice Natalije, i to poslao u Molize.
Šetalište kraljice Natalije
Zahvalili su mu se.
A priča sa slikama, nije kolekcionarska, već mnogo ozbiljnija.
I onaj deo Srba koji je izgubio (zauvek) fonetsku kopču sa svojim zavičajem, kao slamku hvatao se za likovni dokaz, ne samo porekla već više svesti o svom poreklu. Tako da su na zidovima pored slika talijanskih veličanstava kralja Umberta i kraljice Margarite držali i slike kralja Milana i kraljice Natalije, a između, a možda i na drugim zidovima slike duhovne zrelosti srpskog naroda oličene u NJegošu, Vuku Karayiću, i Branku Radi-čeviću.
Gospodin Kovačić, izveštač iz 1885. godine piše, kako su mu meštani rekli da će u Akvavivi da bude napravljeno šetalište koje bi se zvalo imenom srpske kraljice Natalije, kojoj su mnogi zahvalni pošto je pomogla mnoge postradale italijanske porodice na Iskiji.
Od pesama koje su stari ljudi pamtili i tako prenosili s kolena na koleno, i svojim potomcima koji su već bili počeli da se poitalijanjuju, ubacivali barem poneki stih ili reč ili melodiju ili okrajak običaja, jednog naroda, i jezika koji je u tom kraju polako bivao na samrti. Kovačić je zabeležio, a postoji predanje da je usmeno predanje jače od pisane reči i da znači vitalnost i budućnost, zabeležio je nekoliko različitih narodnih pesama. Antonija Matasa, osamdeset i sedam godina stara, mu je otpevala:
Draga drugo, homo u ružic.
Draga drugo ne moremo doć…
‘Nako da bi sušilo se src’
Na onom Ivanu junać’
Kako suši stina na mormor’…
Sedam godišt kako se ne znad’
Ne – u život’, ne – ne u život’…
Čula Mara zvonice konjić’,
Pita brižno: što su na konjić’?
No su konjić’ Ivana junać’.
Antonija Matasa je Kovačiću, uprkos svojim godinama, jer nije uspela ni ona da se reši njegove upornosti, rekla i pastirsku pesmu:
Gredahu sam po put’ –
Ljeljuljkaj!
Vidahu nu divojk’ –
Ljeljujkaj!
Kud greš, lipa divojk’? –
Ljeljujkaj!
Ni rič ta re n’ umaš’-
Ljeljujkaj!
Sa j’ moja, riči čudo! –
Ljeljujkaj!
A onda su i Antonija Matasa (87) i Konćeta (Veta) Silvestri (82) udruženim snagama rekle:
Zašto je srce tvoje
Tvrđe do vile s brda,
Kakno ti stina tvrda?
Zašto ni kako moje?
Biću zdol’ zemlje crne,
Ti š do me plaka’ nada;
Sada se smiluj, sada,
D’ onuda nišć’ ne vrne.
Paka toga – reče pop –
Šonole! šonole!
Lipu divojk’ zagračen –
Šonole! Šonole!
SRPSKA SMRT ZA ITALIJANSKU OTADŽBINU
Sudbina Srbina, poreklom, Nikole Nerija je tesno povezana sa talentom vojevanja Napoleona Bonaparte i njegovim temeljnim i pedantnim komadanjem Italije. Bonaparta 26. marta 1796. godine (tri godine pre pogubljenja Nikole Nerija) ulazi u Nicu a zatim vodi svoju politiku organizovanja okupiranja Italije, tako da joj otcepljuje deo po deo. Sa Austrijom komada 1798. godine, izgleda sa velikim zadovoljstvom, staru Republiku Veneciju. Rim se predaje 10. februara 1798. godine.
Rimska republika se proglašava 15. februara, stvaraju je francuski komesari Donu i Monž. Papa Pije VI biva odveden u Francusku, gde 1799. godine i umire, u Valansu. Rimljanima kontrola Francuza postaje sve teža i dočekuju sa radošću napolitanske trupe. Napolitanci ne uspevaju da razbiju Francuze, ali Rim ponovo postaje francuski, od 13. decembra 1798. godine. Francuzi gone Napolitance do Napulja, a Ferdinanda IV primoravaju da se, 23. decembra, povuče na Siciliju. Napulj kapitulira 10. januara 1799. godine. Potom je pod zaštitom Francuza. Napolitanske patriote, u koje spada i naš Nikola Neri, kao i njegov prijatelj koji je uspeo da pobegne sa gubilišta, Amodi Rićardo obrazuju Partenopensku Republiku. U tom galijamatijsu cepanja Italije italijanski patrioti kojima se, eto, priključuje i naš čovek, pokušavaju da organizuju neku vrstu pokreta otpora. Ovaj sled događaja je i uzrok smrti Nikole Nerija, Srbina, profesora medicine na Napuljskom univerzitetu.
Kad vilje tuču z repom
Od narodnih predanja zapam-ćene su, normalno vile, kako ih zovu vilje. I starica Antonija priča:
– Kad vilje tuču s glavom, umreš; kad tuču z repom, ne umreš. Kad tuču z repom boli – ruke, noge leđa.
– A jesu li kad tebe tukle vilje?
– Jesu. Jeno vod sa pola na vod. Bihu mala, pa nisam rekla: hvala Bog! Sam htila napunit vode, smutila sam fundić. Bila za po naguvno, nisam mogla. Ma dola vaze moja sestra u naruča. Pa je dole Ćirka e me dala mazat – ka bile vili – e mi prol.
Osim u Molizu Srba je bilo i drugim krajevima Južne Italije: u Abrucu, oblast Kijtska (Abruzzo citeriore, provincia di Chieti); u Terra di Levoro oblast Avelinska; u Puljama; u Bazilikati, i u Kalabrijama.
U Kijetskoj oblasti je bilo veliko mesto po imenu Schiavi d Abruzzo (Abručki Srbi). Kovačić piše da je to zabeleženo u službenom imeniku Italije i na velikoj vojničkoj karti. Abruc je bilo mesto po predanju srpsko i govorilo se da ima dosta sačuvanih srpskih osobina. Kovačić je pronašao da je „zvanični broj duša te naseo-bine bio 3845.“
Po knjizi „Storia della regia citta di Ariano e sua diocesi, opera di Tomaso Vitale patrizio di detta citta e giureconsulto… Roma MDCCDžCIV, nella stamperia Salomoni“, pisca Tomasa Vitalea, Srbi su živeli i u mestu Polcarino de Schiavoni, (1884. se zvalo Villanova).Vitali pominje da je Polkarino bio čisto srpski 1584. i 1591. godine i zapisuje bitan događaj iz 1584, kada je umro dotadašnji paroh koji je bio Srbin. Biskup u Arijanu, Diomede Karafa, imenuje za novog paroha Italijana, iz Napulja, Balsama. Polkarinjani te 1584. godine nisu hteli za svog paroha Italijana nego sveštenika narodnošću Srbina ili Dalma-tinca (ecclesiastico di nazione Schiavone o Dalmatino) „kako su ga imali od starog doba“ (siccome trovavasene in antico possesso). Ovo je zabeleženo i čuva se u biskupovoj arhivi. Posredo-vanjem barona, grada Arijana, Pavla Malćerbe, 1596. godine Pol-karinjani su dobili paroha kakvog su i tražili po imenu Giovanni Bigotta.O Pulju (Puglie), se jasno saznaje kada se otputuje u Bari u crkvu sv. Nikole gde je bio srebrni oltar koji je darovao srpski kralj Uroš. O tom oltaru je pisano 1525. godine u knjizi Descrittione di tutta Italia di F. Landro Alberti. Kralj Uroš je još priložio i ikonu na kojoj je slika sveca, zatim Uroševa i kraljice Jelene.
Fratar R. P. F. Girolamo Marafioti je u svojim beleškama sačuvao da su naseo-bine bile „vjere pravoslavne. Služe ili čate u crkvi na svome jeziku, koji je mnogo drukčiji od latinskog i grčkog.“
Kovačić pretpostavlja da je to bio srpski ili staroslovenski jezik.
„Ovim svršujem izvještaj našem Učenom Društvu o srpskim naseobinama u Molizu u Južnoj Italiji. (…) A hoću li biti srećan, da mi društvo pomože obići i druge strane Južne Italije, po kojima je bilo i po kojima valjda još ima naseobina srpskih, da i o njima jedan izvještaj pošljem? Nadam se da hoće.“
Vapaj za dnevnicama.
Pitanje je da li je Kovačić 1885. godine dobio dnevnice i novi putni nalog za nastavak istraživanja ili jednostavno ostao u Molizu u porodici svojih pratioca Veta.
Izvor: srpsko nasledje
DVA SPIRIDONA GOPČEVIĆA, DVIJE TRAGIČNE SUDBINE
„Sušačka revija“ – Igor Žic
Carica Marija Terezija dopustila je 1751. godine u Trstu slobodno vjersko iskazivanje “grko-istočnim nesjedinjenim kršćanima”, što je pomoglo doseljavanju srpskih trgovaca iz Herceg-Novog, Trebinja i Sarajeva. Godine 1781. pravoslavna tršćanska općina podijelila se u grčku i “ilirsku”, nakon što je car Josip II. donio važnu odluku o ravnopravnosti protestanata, židova i grko-istočnih s katolicima u Habsburškoj Monarhiji. U tom trenutku tršćanska “ilirska” općina brojila je oko 150 pravoslavnih Slavena.
Najistaknutiji članovi oko 1750. bili su venecijanski grof Giovanni Vojnović, Jovo Kurtović i Florio Jovanović, a potom se ističe trgovačka kuća Theodora Mekše i Jovana Ćirkovića, dvojice trgovaca iz Sarajeva. Oko 1780. ta firma posluje intenzivno sa Smirnom (Izmirom, turskom lukom na Egejskom moru u kojoj su dominirali grčki trgovci, pa su tako Mekša i Ćirković poslovali preko Demetrija Manzuka.), Bečom, Italijom i Njemačkom, a u Hrvatskoj djeluju drugi članovi obitelji Ćirković u Rijeci i Karlovcu. Trgovali su pretežno žitom, duhanom i drvom.
Riječka pravoslavna zajednica utemeljuje se 1768. dolaskom 82 trgovačke obitelji iz Sarajeva, vrlo velikog grada sa 60.000 stanovnika, što je bilo neusporedivo više od tadašnjih Beograda, Zagreba (2.815), Rijeke (5.956), pa čak i Trsta (20.000). Dvanaest pravoslavnih trgovaca traži 23. listopada 1775. dopuštenje za podizanje hrama. Crkva svetog Nikole započeta je po projektu Ignazija Henckea 1788., a dovršena je 1790. godine.
O važnosti Trsta za srpsku pravoslavnu zajednicu govori podatak i da je Dositej Obradović 1802. godine šest mjeseci boravio u tom gradu pokušavajući, neuspješno, pokrenuti tiskaru za ćirilične knjige.
Početkom XIX. stoljeća Krsto Gopčević, trgovac-brodovlasnik porijeklom iz Krivošija u zaleđu Boke kotorske, borio se protiv Napoleonovih snaga u Dalmaciji. Svojom korvetom Amorevole isticao se 1806.-1807. u Boki kotorskoj kao saveznik Rusa i Crnogoraca. Nakon konačnog poraza Napoleona 1815. godine prebacuje poslovanje u Odesu na Crnom moru, a potom u Smirnu, trgujući u prvom redu žitom. Sa sinom Spiridonom, rođenim 1807. u Boki, prelazi u Trst 1828., jer su u toj brzorastućoj luci već djelovali neki članovi obitelji.
Vrlo brzo Spiridon Gopčević uspostavlja čvrste veze s Riječaninom Gašparom Matkovićem (1797.-1881.), trgovcem i brodovlasnikom koji je od 1829. prodavao svoje jelove i bukove bačve u Trstu, bio agent tršćanske firme “Hans & Smart” te surađivao s tršćanskim poduzetnikom Carlom Fontanom. Fontanu je nagovorio da 1841. godine podigne veliki industrijski mlin na Rječini, na njegovom terenu u Žaklju, ispod Orehovice. U tom mlinu mljelo se žito koje se dovozilo iz Rusije i Mađarske, da bi se potom brašno izvozilo u Francusku i Englesku.
Proširujući poslove s Rijekom, u kojoj je Gašpar Matković bio siva eminencija svih poduhvata, Gopčević je 1841. dao sagraditi brigantin Car Lazar u Martinšćici.
Brodogradilište u Martinšćici utemeljio je još 1830. Korčulanin Ivan Foretić (1785.-1869.), no ubrzo je u njemu značajan udio imao Andrea Zanon (1784.-1876.) iz Chiogge, koji je samostalno vodio veliko brodogradilište na Pećinama. Andrea Zanon bio je najvažniji i najproduktivniji riječki brodograditelj sagradivši 80 od 582 jedrenjaka koliko je porinuto u more u gradu i najbližoj okolici od 1833. do 1869. godine.
Jedrenjak Car Lazar prodan je za 200.000 franaka argentinskoj ratnoj mornarici koja se tada formirala. U argentinskoj službi preimenovan je u General Belgrano, naoružan s 24 topa i promoviran u admiralski brod. Zanon je potom 1844. u Martinšćici sagradio i brigantin Restaurador Rosas. Brod je imao 332 tone nosivosti, a ime je dobio po argentinskom političaru.
Restaurador Rosas, pod kapetanom Spiridonom Vukasovićem, isplovio je iz Rijeke prema Trstu s teretom drvene građe 19. siječnja 1844. Cilj plovidbe bio je pregled od
strane vlasnika i nadopuna tereta. U Trstu su ga razgledali pomorci i trgovci, što je bilo uobičajeno kod prvog uplovljavanja. U studenom 1844. uplovio je u Buenos Aires gdje je ušao u službu argentinske ratne mornarice, zamijenivši tijekom službe onesposobljeni General Belgrano. Pod imenom San Martin, naoružan je s 22 topa i preuzeo je admiralsku funkciju.
Godine 1846. brodogradilišta u Rijeci, koja je Gopčević narudžbama pokrenuo, izrađuju za njega 4 brigantina od 361 tone nosivosti: Implacabile (Nepomirljivi), Infaticabile (Neumorni), Insuperabile (Nenadmašan) i Conte Condenhoven. Sljedeće godine riječka brodogradilišta isporučuju mu tri nova broda: brigantnin Ingegnoso od 361 tone (stradao 1855. u Crnom moru), navu Istvan Fö Herzeg od 566 tona i bark Sir Robert Peel od 395 tona.
Godine 1848. u sastav njegove flote ulazi brigantin Armelin od 361 tone, a 1849. brik Dobri car i nava Ida Kiss. Potonji brod dobio je ime po prelijepoj ženi riječkog guvernera Pala Kissa, koji je tu službovao od 1837. do 1848. godine. “Lijepa Ida”, kako su je zvali, donijela je Rijeci dah Beča i očarala je sve stanovnike grada svojim raskošnim prijemima za više stotina uzvanika.
Iste godine iz Blackwalla u Engleskoj Gopčević nabavlja dva mala parobroda od 67 tona i daje im imena Principe Stirbey i Principe Karagiorgevich (srpski knez koji je vladao od 1842. do 1858.). Cijena im je bila preko 1000 zlatnih funti po brodu. Bili su namijenjeni plovidbi po Dunavu, a Gopčević je osobno nadgledao njihovu izradu.
Zahvaljujući njegovom poduzetnom duhu i političkim sklonostima u Rijeku je počelo dolaziti njegovim brodovima oko 5.000 tona ruskog žita godišnje, koje se potom tu prerađivalo. Treba napomenuti da je Gopčević četrdesetih godina dijelio besplatno žito stanovništvu u Boki kotorskoj i Crnoj Gori. Svake godine poklanjao je i 50.000 forinti za održavanje rada srpskih osnovnih škola u tada turskoj Hercegovini. Omogućio je i tiskanje prvog izdanja Gorskog vijenca Petra II. Petrovića Njegoša 1847. godine.
Uz niz brodova u samostalnom vlasništvu posjedovao je i četiri jedrenjaka u suvlasništvu: brigantin Cernogorac od 325 tona, sagrađen u Trstu 1827. (sa Stojkovićem i Kamilićem), bark Conte Szechenyi od 388 tona, sagrađen u Rijeci 1846. (sa Scarpom i Metickeom), bark Conte Apponyi od 268 tona, sagrađen u Rijeci 1847. (s Metickeom) i pelig Ufanije od 89 tona, sagrađen u Milni na Braču 1847. godine (s Kamenarovićem). Iz imena brodova nazire se prilično jasno njegova politička orijentacija, koja je uoči 1848.-1849. postajala sve više promađarska.
Godine 1848. prodao je jedrenjak Implacabile Mađarima, koji su mu dali 40.000 forinti kapare. Njihova revolucionarna vlada željela je jedrenjak dovesti u Rijeku i pretvoriti ga u ratni brod, što je trebao biti osnutak mađarske ratne mornarice na Jadranu. Posrednik u cijelom poslu bio je Gašpar Matković, koji je za Franju Kossutha, tadašnjeg predsjednika, posredovao u tom rizičnom poslu. Kako je hrvatska vojska, na čelu s Josipom Bunjevcem, zauzela grad 31. kolovoza 1848., primopredaja je obavljena u Londonu, gdje su brod preuzeli Vicenzo de Domini, ranije profesor Nautičke škole u Rijeci i Gašpar Matković. Gopčevićev opunomoćenik bio je kapetan Petar Đurković iz Risna.
Uoči dolaska Josipa Bunjevca, kao zastupnika bana Josipa Jelačića u Rijeci, Gopčević je bio umiješan u veliki financijski skandal. Upravitelj grada carski potkapetan Giuseppe Tosoni podigao je dio komunalnog novca s obrazloženjem da je to za plaćanje drvene građe koju je isporučio Gopčević. Problem je bio u tome što je to drvo već bilo plaćeno! Ipak, Bunjevac nije uspio razriješiti očitu prijevaru ni do ožujka 1849., a nije uspio promijeniti ni odnos malobrojne, no vrlo utjecajne promađarske elite prema Hrvatskoj.
Kako se situacija na bojišnici zakomplicirala nizom Jelačićevih pobjeda i prodiranjem ruskih carskih snaga, mađarska vlada nije isplatila cijelu vrijednost broda Implacabile. Jedrenjak, natovaren oružjem, doplovio je do Trsta. Budući da je za cijeli poduhvat saznala austrijska vlada, brod je zaplijenjen, a de Domini i Matković bili su uhićeni i bačeni u tamnicu u kaštelu San Giusto, gdje su ostali do konačnog Jelačićevog gušenja revolucije 1849. godine.
Gopčević je bio pozvan da vrati kaparu pod prijetnjom Ratnog suda, no nagao napustio Trst. Brod Implacabile prodan je na javnoj dražbi za svega 6.495 forinti i 45 krajcera. Iz te svote nisu se mogli pokriti ni sudski troškovi. Spor se odugovlačio sve do Gopčevićeve smrti 1861. godine, kad je napokon zaključen.
Krajem 1849. Gopčević je poslao iz Londona u Trst, preko Andrije Stojkovića, streljivo za Crnu Goru. Jedan bokeljski jedrenjak dovezao ga je do Kotora, a potom ga je prebacio u Crnu Goru trgovac Stefan Bjeladinović.
Nakon smirivanja političke situacije i stabilizacije Habsburške Monarhije s mladim carem Fanjom Josipom (vladao od 1848. do 1916.), Gopčević gradi 1850. godine u Rijeci jedan brik od 381 tone.
Iste godine pregovarao je o prodaji jednog od svojih malih parobroda (Principe Stirbey i Principe Karagiorgevich) Ministarstvu financija Kneževine Srbije po cijeni od 12.000 zlatnih dukata. U dokumentima se navodi da imaju motore od 60 konja, da su naoružani s četiri topa, te da “120 osoba može na njima ručati”. Bilo je planirano da vuku i šlepove. Oba broda doplovila su do Carigrada, a prema dokumentu od 19. prosinca 1850. vidi se da rade u luci, te da se “ponašaju bolje od svih koje ima Tršćanski Lloyd”. Ipak Srbija nije kupila ove brodove, iako je bio prijatelj s ministrom unutarnjih, a potom i vanjskih poslova, Ilijom Garašaninom, tvorcem koncepta Velike Srbije 1844. godine. Tih godina Beograd je imao 15.000 stanovnika.
Godine 1850. vrijednost Gopčevićeve imovine procijenjena je na 12,5 milijuna srebrnih forinti, pa ne iznenađuje da kreće u gradnju impresivne, četverokatne, neorenesansne palače na obali tršćanskog Canala Grande, na trgu Ponte Rosso, u tada najživljem lučkom dijelu grada. Projektiranje palače povjerio je uglednom Giovanniju Barlamu. Po njegovoj izričitoj želji u nišama na prvom katu postavljeni su kipovi vezani uz kosovski mit. Istovremeno je sagradio još jednu zgradu u Trstu.
Trst je tada imao već 80.000 stanovnika i ubrzano se razvijao u treći grad cijele Habsburške Monarhije, iako daleko iza Beča i Budimpešte.
Kako je Gopčević od 1847. do 1851., te ponovno 1854., bio predsjednik srpske pravoslavne općine, razumljivo je da je za lokaciju sjedišta svoje kompanije odabrao mjesto u neposrednoj blizini stare pravoslavne crkve. Smatrajući da ta skromna građevina ne odražava ekonomsku moć srpskih trgovaca, uložio je veliki napor i dosta vremena u pripremanju izgradnje nove, raskošne crkve svetog Spiridona.
U travnju (aprilu) 1851. Gopčević je poslao za Crnu Goru sanduke streljiva, 1600 topovskih granata, te salitru, uz obećanje da će ostalo stići ubrzo. Bio je u dobrim vezama sa knezom Danilom, pa se navodi da je posredovao u njegovom vjenčanju s kćerkom tršćanskog kapetana Marka Kvekića. Knez Danilo ga je i posjetio 1852. kad je išao za Petrograd preko Trsta (što je bio uobičajen put za srpske i crnogorske političare tog vremena) radi priznanja svog položaja od strane Rusije.
Tih godina Gopčević nabavlja još jedrenjaka, i to: 1853. gradi u Malom Lošinju bark Pace (Mir) od 487 tona, a kupuje drugi bark Resolution građen u Engleskoj od 366 tona, dvije nave Impareggiabile (Nesuporediv) od 632 tone i Villutu od 462 tone, obje građene u Sjedinjenim Državama, te brigantin Elleno građen u Grčkoj (256 tona).
Iste godine stradao mu je brik Sir Robert Peel kod otoka Jurapolo. Zajedno s barkom Indifferente (Ravnodušan) od 316 tona, sagrađenim 1825. u Bostonu, Gopčevićeva flota jedrenjaka 1853. godine ima 21 brod s ukupno 8.341 tonom. U suvlasništvu ima brigantin Milost od 398 tona, građen 1850. u Trstu (s obitelji Radoičić); brik Uredan (356 tona, Rijeka, 1850., suvlasnici Radoičić, Tomić i Matović); brigantin Re Davide (192 tone, Rijeka, 1852.) sa Sbutegom, brik-škunu Dispaccio (Vijest) od 183 tone, građenu u Engleskoj 1820. (sa Sbutegom) i brigantin Zvonimir od 186 tona građen u Americi (sa Fatuttom), tako da njegova cjelokupna flota broji tridesetak brodova, od kojih je desetak, s više od 4.000 registarskih tona, sagrađeno u Rijeci.
Kao brodovlasnik na vrhuncu je ekonomske moći, tako da u ukupnom brodarstvu Trsta sudjeluje s impresivnih 10% . Ustvari, najvažniji je brodar u gradu vezan uz jedrenjake, i to u konkurenciji velikih Morpurga, Minerbija, Rallija, Strudthoffa i Reyera. No, nova konkurencija je Tršćanski Lloyd koji se ubrzano diže sa svojim parobrodima, navještajući novo doba i nove odnose snaga u pomorskoj trgovini. Ipak, Gopčević stiže iznijeti i prijedlog uređenja sasvim nove tršćanske luke, što dovoljno govori o njegovom položaju u gradu, neovisno od toga što je sve ostalo samo na papiru.
U pismu od 23. lipnja 1853. knez Danilo mu zahvaljuje na velikoj pomoći koju je dao tijekom rata s Turcima 1852.-1853., “kad je na vazi visila propast ili oslobođenje Crne Gore”. No njihovi srdačni odnosi ubrzo su bili narušeni, a počeli su i njegovi ozbiljni ekonomski problemi. Za oboje je krivo izbijanje Krimskog rata 1853. godine. Rusi su zauzeli Moldaviju i Vlašku, što je isprovociralo reakciju Turaka i Engleza, kojima su se priključili i Francuzi. Englezi su odlučili iskoristiti priliku kako bi uništili rusku mornaricu u njenoj glavnoj luci i počeli su s opsadom Sevastopolja u listopadu 1854., a zauzeli su ga u rujnu 1855. godine.
Gopčević je nudio knezu Danilu 3 milijuna forinti da napadne Tursku kako bi olakšao ruski položaj, no knez je bio svjestan svoje slabosti i nevažnosti Crne Gore u sukobu imperija i nije ništa poduzeo.
Iako je rat već bio stvarnost, Gopčević je zakupio u Rusiji velike količine žita. S eskalacijom sukoba žito je ostalo u skladištima luka Crnog mora, a nad njegove poslove, kreditirane od strane Bečke banke, nadvili su se prijeteći oblaci. Na iznenađenje poslovnih ljudi u Trstu, Gopčević je pao u stečaj s dugom od 15 milijuna franaka, a austrijska vlada tada je odredila četiri brodovlasnika koji su trebali upravljati njegovim imetkom.
Gopčević je pokušao sam riješiti sve probleme pa se zaputio u Petrograd, ruskom caru Aleksandru II. Car ga je primio uz odgovarajuće počasti, ponavljajući: “Sve što tražite bit će Vam ispunjeno”. A on je tražio privilegij da mu brodovi budu oslobođeni karantene kako bi dobio 15 dana prednosti u odnosu na konkurenciju. Potom je isplovio iz Trsta u Rusiju, uzevši sa sobom najsposobnije kapetane, pa je u Azovskom i Crnom moru počeo s ukrcajem žita. Ipak njegove kombinacije nisu se ostvarile zbog uništenih skladišta i šlepova. Tako su njegovi brodovi, koji su prvi uplovili u više različitih luka, među zadnjima napustili sidrišta. Osim toga zarada od prodanog žita u Francuskoj i Engleskoj, iako velika, nije bila dovoljna za saniranje ogromnih gubitaka.
U konfuznim vremenima ekonomskog rasapa žena Louise Ehmann rađa mu sina Spiridona u Trstu 9. svibnja 1855.
Iste te godine četiri njegova jedrenjaka plijene različite firme, da bi drugih 11 palo pod sekvestar upravitelja njegovom imovinom. Zadnji, posve očajnički pokušaj, uslijedio je nabavkom barka Osvetitelj iz Sjedinjenih Država 1856., no osveta je izostala, jer je i on zaplijenjen 1857. godine. Ironijom povijesnih okolnosti te godine Trst je bio spojen željezničkom prugom s Bečom, što je strahovito ubrzalo razvoj lučkog prometa.
Shrvan nedaćama i neuspjesima Gopčević je doživio slom živaca 1858. i bio prevezen u duševnu bolnicu u Beču. U svibnju 1861. ubio se u Trstu, posve psihički rastrojen. Iste godine započela je gradnja nove crkve svetog Spiridona, po projektu milanskog arhitekta Carla Maciachinija. Ta građevina, njegov dugogodišnji san, ostaje kao spomenik za sve njegove uspješne i neuspješne borbe.
Supruga Louise sa sinom i kćerkom vraća se u Beč i preudaje se za navodnog natporučnika Prixa. Mali Spiridon upisuje se kao katolik u isusovačku školu svete Ane. Kao desetogodišnjak s odličnim ocjenama pohađao je četiri razreda gimnazije u Melku do 1869., kad je napustio redovito obrazovanje.
Majka mu je umrla 1872., a 1874. upisao se na konzervatorij u Beču (pjevanje i glasovir), no izdržao je samo godinu dana, do pobune u Hercegovini 1875. Naglo je otišao prema jugu, sve do Cetinja, gdje se upoznao s dvorskim slikarom Quiquerezom iz Zagreba.
Istaknuti hrvatski slikar Ferdo Quiquerez (Kikerec) došao je u Crnu Goru u kolovozu 1875. s namjerom da nađe likovnu podlogu za ilustraciju Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Zadržao se tamo do rujna 1876., djelujući kao portretist i ratni slikar za vrijeme borbi u Hercegovini. Izradio je i ilustracije za Njegošev Gorski vijenac. S njim je na Cetinju cijelo vrijeme bio i Ivan Rendić, najznačajniji hrvatski kipar XIX. stoljeća, koji je tražio inspiraciju i romantičarsko nadahnuće u crnogorskim borbama s Turcima.
Spiridon Gopčević mlađi dopisivao se s Giuseppeom Garibaldijem, ujediniteljem Italije, koji je trebao pomoći Crnogorcima koji su dizali “hercegovačku” bunu. U Cetinje je došao Garibaldijev izaslanik Pasqua Vivaldi, i pokušao formirati jedinicu od 500 do 1000 dragovoljaca. U loše organiziranoj vojsci Gopčević se pokušao nametnuti kao zapovjednik, no to mu nije uspjelo. Knez Nikola poslao ga je u London kako bi pokušao isposlovati engleski ratni zajam. S novim neuspjehom prestao je biti zanimljiv Crnogorcima.
Gopčević se vratio u Beč, gdje mu je Quiquerez savjetovao da se pridružio Hubmeyeru ako se zaista želi boriti.
Krajem 1876. Gopčević je dovršio svoju prvu knjigu Crna Gora i Crnogorci. Tiskao ju je na njemačkom, kao i sve svoje brojne publikacije, jer je to bio jezik koji je najbolje poznavao. Crnogorski je govorio vrlo loše, s posve krivim naglaskom, pa je izazivao podsmjeh. To ruganje u gudurama podno Lovćena nije zaboravio, pa je u knjizi prikazao Crnogorce kao priglupe operetne junake. Očekivano, knezu Nikoli se to nije dopalo, no ugledni engleski političar William Gladstone (premijer 1876.-1886.) bio je oduševljen. Od tada počinje njihova neobična veza, zahvaljujući kojoj je Gopčević imao prilike dobro upoznati London u kolovozu 1879. godine.
Tada se zbližava i s arheologom amaterom Arturom Johnom Evansom (1851.-1941.), najpoznatijem po kasnijim iskapanjima na Kreti, no u tom trenutku tek po mrzovoljnoj knjizi Ilirska pisma. U njoj je sabrao svoje, ne odviše objektivne, novinske dopise iz 1877. godine. Na Gladstonov poticaj Gopčević je pokušao stupiti 1880. u osobni kontakt s njemačkim kancelarom Bismarckom, no njegova molba za audijenciju bila je odbijena.
Godine 1878. boravio je mjesec dana u Carigradu i intenzivno se družio s mađarskim emigrantom György Klapkom (1820.-1892.), pobjednikom u nizi bitaka protiv
austrijske vojske 1848.-1849. godine.
U Deutsche Revue opisao je jedan razgovor s Leonom Gambettom (1838.-1887., francuski ministar rata, a kasnije, 1881.-1882., i premijer).
Godine 1879. tiskao je u Beču, u tri knjige, Tursko-crnogorski rat 1876.-1878. Wiener Allgemeine Zeitung šalje ga 1880. u Albaniju (Albanska liga) kao posebnog dopisnika. U Skadru se ponovno susreo s Arthurom Johnom Evansom, dopisnikom Manchester Guardiana. Obojica su bili uhićeni te pušteni tek poslije dva mjeseca. Iste godine prešao je na pravoslavlje, iako je u osnovi bio izrazito antiklerikalno raspoložen.
Gopčević je već u ranim danima razvoja torpeda u Rijeci uočio važnost novog oružja i napisao je mogući scenarij budućeg pomorskog rata. Zamislio je sukob između Engleske i Francuske i smjestio ga u blisku 1888. godinu. U maštovitom tekstu engleska mornarica bila je potučena zahvaljujući francuskim torpedima. Publikacija je imala velikog odjeka u engleskom admiralitetu.
Slične vojno-tehničke radove objavio je 1886., kao srpski ataše u Berlinu, što je pobudilo sumnjičavost raznih vojnih službi.
Godine 1886. u Beču oženio se s dvadesetšestogodišnjom Franciskom Praskowitz iz Moravske, kćerkom apotekara Eduarda Praskowitza. Kao godinu vjenčanja kasnije je navodio 1882., kako bi pokrio datum rođenja predbračnog sina Spiridona 1883. godine. Bio je i ataše Kraljevine Srbije u Beču (1887.-1890.).
U srpskoj službi piše Srbija i Srbi (Leipzig, 1888.). Slijede Makedonija i Stara Srbija i Istina o Makedoniji (obje publikacije Beč, 1889., na srpskom tiskane u Beogradu već 1890.). Propagira personalnu uniju Srbije i Bugarske na čelu sa srpskim kraljem Milanom Obrenovićem.
Godine 1887. djeluje u Berlinu sa zadaćom popularizacije politike Jovana Ristića, ministra vanjskih poslova i potom predsjednika Srbije. Godine 1888. rodila mu se kćer Draga Danica, koja će kasnije postati slikarica i udati se za tvorničara u Pforzheimu. U Beču 1890. osniva antisemitske dnevne novine Wiener Tagespost s protupruskim i proaustrijskim stavom, no završava ubrzo u velikim gubicima. Izdavao je i dnevnik Die Welt.
Pokušao se ozbiljnije umiješati u srpsku politiku kao austrijski agent, no nakon neuspjeha u Beogradu i Berlinu otišao je s obitelji u Celje i tamo ostao dvije godine. U idili provincije pisao je igrokaze i neočekivano razvio interes za astronomiju i rasizam.
Opisao je svoj put u Portugal i primanje na razini vladarskog, no ispostavilo se da je sve potpuna izmišljotina.
Kao Leo Brenner (drugi pseudonim bio mu je Triestinski) zagovarao je uništenje crnaca u Americi. Pod tim pseudonimom, te bezrazložnim dodavanjem prof. dr., uz podjednako bezrazložnu plemićku titulu, objavio je i svoja amaterska promatranja s privatne zvjezdarnice u Malom Lošinju.
Zvjezdarnicu je utemeljio 1893., kao prvu u Hrvatskoj, a nosila je ime Manora. Izdavao je i časopis Astronomische Rundschau (Astronomske vijesti) od 1899. sve do zatvaranja zvjezdarnice 1908. godine. Ta publikacija probudila je zanimanje u raznim zemljama, no ozbiljni astronomi shvatili su da su mu podaci jednim dijelom proizvoljni.
Promatrao je Mjesec, Sunce, zodijakalnu svjetlost, planete Veneru, Mars, Jupiter, pojedine zvijezde, dvojne zvijezde i zvjezdana jata. Na Mjesecu je uočio krater Triesnecker. Na temelju promatranja izradio je kartu Marsa, a istražujući tzv. kanale na Marsu novookrivenom je kanalu ( koji su 1910. vidjeli on i O. Kučera ) dao ime Ister. Istraživao je i Saturnov prsten, a 1895. uspio je vidjeti Veliku maglicu u sazviježđu Andromede rastavljenu u pojedine zvijezde, što nije bilo moguće uočiti tadašnjom opremom.
Neke članke uspio je tiskati i u Astronomische Nachrischten Berlin, Denkschrift der Keiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien i Observatory, London. Publicirao je i tri knjige na njemačkom vezane uz nebesku problematiku: Priručnik za astronome-amatere (Leipzig, 1898., Šetnje nebeskim svodom, Leipzig, 1898. i Nove šetnje nebeskim svodom, Berlin, 1903.).
Doticao se graničnih pitanja znanosti i filozofije zastupajući scijentističku orijentaciju. Prema njegovom pseudonimu Brenner nazvan je krater na vidljivoj strani Mjeseca.
Godine 1903. tiskao je publikaciju kojom austrijskoj vladi predlaže osnivanje parobrodarske kompanije i reorganizaciju pomorske trgovine. Spominje mogućnost da za taj projekt može dobiti novac bogatih rođaka iz Sjedinjenih Država. Cilj publikacije, tiskane u 5000 primjeraka, bio je smanjiti utjecaj moćnog Tršćanskog Lloyda, najveće brodarske kompanije Austro-Ugarske, koja je dobivala ogromne subvencije od vlade.
Neposredno prije propasti zvjezdarnice pokušao se ponovno aktivirati u politici. Bio je na kandidacijskim listama u Kotoru prilikom izbora zastupnika za Carevinsko vijeće u Beču 1907. godine, no pobijedio ga je Mihail Bjeladinović, sudac okružnog suda u Kotoru.
Dana 15. travnja 1906. putuje iz Rijeke parobrodom Cunard Linea u Sjedinjene Države. Tamo ostaje posve kratko, no objavljuje impresiju pod naslovom Brutalnost u čeliku i kamenu. Znatno duže boravi u Sjedinjenim Državama u razdoblju od 1909. do 1912., živeći i radeći u San Francisku. Skladao je i dvije opere 1912., no najpoznatiji je po svojim publicističkim radovima.
Godine 1914. tiska u Berlinu Kneževina Albanija, a u Gothi Povijest Crne Gore i Albanije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pisao je promidžbene tekstove protiv Velike Britanije i sila Antante. Publicira Rusija i Srbi u Münchenu 1916. godine.
Nakon Krfskog sporazuma 1917. godine sanja o spajanju Austrije i buduće Kraljevine Jugoslavije. Iz ne posve jasnih razloga zamrzio je žene. Postoji mogućnost da je to vezano uz sudbinu sina Spiridona, koji si je oduzeo život zbog nesretne ljubavi.
Poslije Prvog svjetskog rata tiskao je Kulturno-povijesne studije (Bonn-Leipzig, 1920.), Pad Austrije (Berlin, 1920.), kao i jedan njemački priručnik za učenje srpsko-hrvatskog jezika (Heidelberg, 1920.). Navodi se da je umro u Beču 1936. ili u Berlinu 1937. godine.
Što se tiče palače Gopčević u Trstu, ona ostaje najčvršći trag dviju turobnih sudbina. Pod fašizmom su fasadni kipovi s motivima kosovskog mita bili bitno oštećeni. Poslije temeljite obnove cijelog zdanja 14. siječnja 2007. otvoren je Kazališni muzej Carlo Schmiedl (utemeljen 1924.). Iako vjerojatno nisu tako zamišljali svoju ostavštinu, dramatično-kazališna sudbina dvojice Spiridona Gopčevića dobila je nove, raskošne i gotovo samorazumljive kulise.
LITERATURA :
Barbalić, Radojica F: Prodaja Gopčevićevih ratnih brodova argentinskoj ratnoj mornarici, br. 4, Kotor, 1956., str. 145-149., Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru.
Finzi, Roberto-Panjek, Giovanni; Storia economica e sociale di Trieste, I,“Lint”, Trst, 2001., poglavlje Đogo, Marko: La comunità serbo-illiricà di Trieste 1748.-1908.
Krmpotić, Ljudevit: Pogovor knjizi Arthur John Evans: Ilirska pisma, Hannover-Čakovec, 2001.
Mita, Kostić: Srpsko trgovačko naselje na Rijeci u XVIII. veku, Istorijski časopis SAN, knjiga VII, Beograd, 1957., str. 35-51 ( pretisak Artefakti, br. 1, Rijeka, 1994. , str. 41-55 ).
Vekarić, Stjepan: Bokeljski brodovlasnik Špira Gopčević, Pomorstvo, br. 11, Rijeka, 1951., str. 350-351.
Zloković, Ignjatije: Spiridon Gopčević, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, br. 15, Kotor, 1967., str. 147-165.
Kurtovići, Gopčevići, Škuljevići, Vučetići, Popovići… zadužili su Trst svojim radom, stvaralaštvom i donatorstvom.Tokom dva i po veka ove porodice uspevale su da očuvaju svoj identitet i pored duhovnih ostave i mnoga materijalna svedočanstva – vredne palate i zadužbine.
Neke od najlepših palata u Trstu bile su nekada srpske i dok su stare porodice nestale ostale su njihove građevine koje i danas plene lepotom.
Začetak razvoja savremenog Trsta pada u doba vladavine Habsburškog cara Karla VI koji 1719. proglašava Trst za slobodnu luku. Tada je počelo i doseljavanje pomoraca, trgovaca i zanatlija iz različitih krajeva. Među njima bio je i izvestan broj Srba kojima je Poveljom Marije Terezije iz 1751. odobreno da podignu svoju crkvu, osnuju crkvenu opštinu i otvore školu.
Te ustanove su krajem 18. veka bile kulturni centri koje su posećivali Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Njegoš, Lukijan Mušicki, Joakim Vujić, Matija Ban, Josif Rajačić, Mihailo Obrenović i mnogi drugi.
– Dositej Obradović je između 1802. i 1806. bio gost Draga Teodorovića, poreklom iz Trebinja, a koji je sa braćom Petrom i Đorđem iz Rijeke prešao u Trst sredinom osamdesetih godina 18. veka. Kuću su na Trgu Ponte Roso sagradili 1791, a tokom prve četvrtine 19. veka nekoliko predstavnika porodice Teodorović je obavljalo funkciju predsednika Ilirske nacionalne zajednice – kaže Gordana Gordić, autor izložbe „Srpske palate u Trstu“, koja je otvorena u Etnografskom muzeju do 31. jula.
Najrenomiraniji arhitekti ondašnjeg Trsta projektovali su i palate Čezevića, Riznića, Bota, Nikolića, Bajovića, Ivanovića, Rađenkovića, Cvijetovića, Kovačevića…
Među palatama oko Velikog kanala je i ona braće Damjana i Jovana Riznića iz Sarajeva, koji su bili među prvim doseljenicima u Trstu.
Palata Vučetić
Podigao ju je Mihajlo Vučetić 1825. Njegov sin Jovan proglašen je za viteza, a bio je deputat u Bečkom parlamentu, jedan od partnera osnivača čuvene brodske kompanije „Lojd“.
Kuća Srpske zajednice
Nalazi se na Trgu Sant Antonio Nuovo, podignuta je 1886. po projektu Karla Mačakinija, a građena je uporedo sa podizanjem nove crkve Svetog Spiridona na parceli koja je bila u vlasništvu Ilirske zajednice još od 1765. godine.
– Monumentalna je i palata Petra Palikuće, poreklom iz Trebinja, koji je, iako nepismen, stekao znatan imetak trgovinom, a deo zaostavštine ostavio za stipendiranje siromašnih đaka – ističe Gordićeva. Ona navodi da je palata Kurtović na Trgu Ponte Roso 6 jedna od prvih srpskih kuća u Trstu.
Palata Stella Polare
U vlasništvu je Srpske pravoslavne opštine, a 1832. Ilirskoj zajednici ju je ostavio Aleksandar Vukasović. U prizemlju je istoimeni kafe u koji su rado dolazili intelektualci, Tršćani, ali i stranci.
– Njen naručilac bio je Jovo Kurtović. Izgradnja palate veličine čitavog bloka osamdesetih godina 18. veka definisala je centralno mesto u Terezijanskoj četvrti, koja je tada bila u ekspanziji – objašnjava ona. Kurtović je radio sa braćom koja su trgovala u Smirni, Amsterdamu, Beču i Pragu, njegov brod je prvi prošao Suecki kanal, a uspostavio je stalnu trgovačku vezu Trsta i Amerike.
Palata Škuljević
Podignuta je 1832. na Trgu Venecija, a 1876. kupio ju je Hristifor (Risto) Škuljević, istaknuta ličnost i veliki dobrotvor. U palati je bio Konzulat, gde je 1922/23. živeo i radio tadašnji vicekonzul Ivo Andrić.
– Palata Gopčević (1850) jedna je od najlepših palata na istočnoj obali Jadrana. Naručilac i vlasnik bio je Spiridon Gopčević koji je 1850. ukazao poverenje tada mladom arhitekti Đovaniju Berlamu. Bogato dekorisana fasada nosi obeležja romantizma, a na glavnoj fasadi su predstavljeni car Lazar, carica Milica, Miloš Obilić i Kosovka Devojka – kaže Gordana Gordić. Bogatstvo Spiridona rasporodato je posle jednog riskantnog trgovačkog posla koji ga je odveo u bankrot, a u toj palati danas je Gradski pozorišni muzej.
Pravoslavna crkva
Jedna od najmonumentalnijih tršćankih građevina je pravoslavna crkva Svetog Spiridona koja je izgrađena 1753.
– Zbog nestabilnosti terena, crkva je posle sto godina morala da bude demolirana, a na istom mestu od 1861-1869. izgrađen je novi hram po projektu lombardijskog arhitekte Karla Mačakinija – kaže Gordana Gordić.
„Blic“ – Sonja Šulović