Stalno nam pune glave sa pričom o nekakvim turcizmima, latinizmima, austrijancizmima i njemačkizmima u srbskom jeziku. A niko ne govori o srbizmima u drugim jezicima, kao da je to nešto nemoguće, a toga ima na pretek. Hrvacki jezik je pun srbizama, bosanski vrvi od srbizama, a crnogorski se ne da ni primjetiti od srbizama.
Kada se bilo koji takst piše na bilo koju temu uvijek, kao po nečijem diktatu, se mora spomenuti kako neke ključne riječi o kojima se govori u tekstu obavezno vuku korijen od nekuda drugo, a nikada od nas samih. Isto kao što se mora o čemu god da se piše obavezno da se najmanje jednom naglasi kako smo se mi Srbi tj. Slaveni doselili ovde. Nije ovo slučajno, zavjera je u pitanju i to višedecenijska.
Čak i školovani lingvisti počesto lupetaju jer prenose usvojene gluposti kojima su im napunili glave, to im je lakše nego da sami šta istraže ili ne daj bože šta dokažu u našu korist. A i ne lupetali kada nas je preplavilo more knjiga i naučnih radova kojima je prvenstveni, a skriveni cilj, da nas odnarode od nas samih i nametnu nam tuđinstvo.
Ja kako nisam školovani jezičar tj. lingvista, nego sam običan govornik svog jezika i rodoljub, sa tog stanovišta i pišem ovo. Što ne znači da ovo nije tačno i da je romatičarska maštarija, koliko god da zvučalo šokantno za neke.
Kupih neki dan za ručak nešto iz Italijanske kuhinje, neku budalaštinu koja se zove CousCous, jer se brzo sprema. I naravno kako sam krenuo da čitam prevod shvatim da je ovo srbizam i u italijanskom jeziku i u njihovoj kuhinji.
Kusati ili izvedenica „kušati“ znači jesti tj. probavati hranu. Srbi, stari narod koji je podario mnoge stvari zemaljskoj civilizaciji, tako je podario i naziv za ovo jelo kao i samo jelo koje je očigledno naše. Mi smo poznati odvajkada kao uzgajivači žitarica i ovo je naše jelo. I sama alatka kojom se žanje žito je dobila ime po nama srb, tj. srp. Kada smo to jelo od žita nudili drugima da ga probaju govorili smo im „kusaj“, tj. „jedi i ti ovo“.
Od tog kusaj-kusaj je nastalo kus-kus, a i naziv za taj tip jela „kaša“. I naziv mjesta gdje se spravlja hrana se naziva kuhinja, dakle mjesto gdje se vrše kusanja. Pribor kojim se jela kaša je bio pogodnog oblika za kusanje i nazvan je zbog toga „kašika“. Neki Srbi su kašiku nazivali i ližicom, jer je ta alatka bila takva oblika da se mogla sa nje i lizati kaša, med i slične guste tvari, ali je neko pogrešno to čuo, pa je ta alatka postala žlica umjesto ližica.
I za poznato jelo keške će neki idioti da tvrde kako je to mađarizam, ugarizam, mandžurizam i slične gluposti, u srbskom jeziku, a to je jelo koje se jede kašikom tj. kešikom za one koji malo slabije razlikuju neke glasove, a neke progutaju tokom izgovora i tako je nastalo keške.
Pitanje za sve one koji govore da u srbskom imaju neki turcizmi i neki drugi –izmi je kada je to nastao turski jezik, a i ostali u odnosu na srbski, pa je kao opravdanije da tražimo turcizme i –izme u srbskom, nego obrnuto.
Ima li ko riječnik srbizama u turskom ili njemačkom jeziku?
Baš i nema!
Lingvisti šta čekate, pišite ga, biće taj riječnik deblji nego obrnuti, više ćete zaraditi, osim ako ne zabrane izdavanje ovakvih riječnka.
Duško Bošković, veljača 7527. godine