Stevo Čuturilo
1846. Dabar (Lički) – 1939.
Znameniti Srbin Ličanin
Životopis ovog prećutkivanog i zaobilaženog pedagoškog pisca, rodom iz Dabra u krševitoj Lici, rastegao se kroz Bogom blagoslovenu dugovekost.
Stevo Čuturilo se rodio 1846. godine, imavši prilike ne samo da bude svedok, nego i da bude učesnik u mnogim događajima sudbonosnim za srpski narod.
Upokojio se 1939. godine. Njegov rodni Dabar nalazi se desetak kilometara severno od Otočca, na obroncima planine Male Kapele. Prema šematizmu Eparhije gornjokarlovačke za 1892. godinu, dabarska parohija (sela: Dabar, Glibrdo, Mala Kapela, Petrinić Polje i Živica) je imala 1376 stanovnika i crkvu Uspenja Presvete Bogorodice.
Čuturilo je bio obdaren onom bistrinom svojstvenom upravo narodu koji je živeo na granici, naučivši da nikome ne veruje previše, naročito ne austrijskom ćesaru kome je isključivo trebala snaga i ratnička sposobnost Krajišnika. Tako je mali Stevo nosio u genima dobro poznatu podozrivost prema austrijskoj (kasnije Austrougarskoj) državi. Onemogućavan od strane državnog aparata da znanjem i obrazovanjem pomogne srpski pravoslavni narod u svome zavičaju, moraće da ode iz Like. Naime, završivši osnovnu školu u mestu rođenja, nastavio je školovanje izučivši više razrede gimnazije u Otočcu. Nedugo potom je službovao kao učitelj u Petrinji, a zatim odlazi u Beč, gde uspeva da stegne visoko pedagoško obrazovanje. Po povratku iz moderne, ali još uvek carstvujušče Vijene, radi na mestu nastavnika u rodnom Otočcu i Novoj Gradišci.
Kao svestan i aktivan Srbin nije bio po volji merodavnim školskim i strogim državnim vlastima. Koliko god da je izražavao lojalnost uvek bi se njegov javni rad ocenjivao kroz stereotipni i zlonamerni aršin „Da bu Vlah vkral i peti čaval“, što ide pod ruku sa poznatijim: „Ni u tikvi suda nit u Vlahu druga“. Naročito u Lici, gde se uveliko širila teška tama klerikalne starčevićevske antisrpkske ideologije. Međutim, Čuturilov odlazak nije bila tiha emigracija, to je bio buntovnički zalet u redove hercegovačkih ustanika 1875, to je bilo pridruživanje pod barjak Nevesinjske puške. Njegov nemirni duh se skrasio u planinskoj Crnoj Gori. Stevo Čuturilo tamo odlazi na poziv knjaza Nikole, gde je, kao stručnjak, dobio zadatak da organizuje sistem osnovnog školstva. U crnogorskoj epohi svoje karijere bio je i urednik „Glasa Crnogorca“.
Od 1882. godine dobija nastavničko mesto u Srbiji koja je iste godine obnovila svoje kraljevsko dostojanstvo. U više mesta u Srbiji radi kao gimnazijski profesor u Velikom Gradištu, a bio je direktor gimnazije u Ćupriji. Njegov bukvar i sistem opismenjavanja bio je najmoderniji udžbenik u Srbiji. Kao pedagog-praktičar, uzimao je učešća u izradi i nekih drugih udžbenika. Ostao je upamćen i kao urednik novina „Srpska nezavisnost“ i „Srpska zastava“.
IDEJNI TVORAC DRUŠTVA SVETOG SAVE
Skrasivši se u Kragujevcu, od 3. avgusta 1883, nastavlja sa plodotvornom delatnošću. Tu se bavi političkim radom. Kao istaknuti član Liberalne stranke, izdaje list „Šumadinac“, štampajući ga u štampariji koja se vodila na njegovu suprugu. Bio je član Streljačke družine i Pevačkog društva. Nadahnute besede i programske članke je objavljivao u „Vesniku kragujevačke opštine“. U pomenutim novinama je 28. maja 1886. godine izašao sa idejom o osnivanju srpskog nacionalnog udruženja koje bi bilo pandan nemačkom „Šulferajnu“, hrvatskom „Društvu Sv. Jeronima“ i bugarskom „Sv. Kirila i Metodija“. Vatreni i praktični Ličanin je klicao: „Organuzujmo dakle takvu kulturnu vojsku i izađimo da se branimo, a ne da napadamo… Stavimo ovo društvo pod zaštitu našeg svetitelja i prosvetitelja Save i krstimo ga njegovim svetim imenom, i njegov će nas sveti genije, genije sv. kuće Nemanjića izvesti pobedonosne i lovorima ovenčane iz junačke borbe“.
To su bili temelji dobro poznatom „Društvu Svetog Save“ koje je krajem XIX veka bilo aktivno, vršeći kulturnu misiju, u krajevima od Turaka još uvek okupiranim. U autobiografskim zabeleškama S. Čuturilo opisuje svoju ulogu oko idejnog oblikovanja nacionalnog društva, pa kaže:
„Na dlaku je ista istorija i postanka i razvitka Društva Svetog Save. Bilo kom milo ne bilo, ja s ponosom tvrdim, da se ideja o potrebi osnivanja sadanjeg Društva Svetog Save rodila najpre u mojoj glavi. I prvi članci u novinama i prve besede na skupovima s reda su moje. Ja sam mu bio i prvi sekretar. Ono je postalo u Kragujevcu. U Kragujevcu je ono postojalo i onda kad u Beogradu o njemu nije niko ni sanjao. Povodom prekora kragujevačkih novina, tek posle više meseci, kad je kragujevačko društvo imalo 72 počasna člana, sa znatnim prilozima, Beograđani (su) osnovali privremeni odbor, u kom su doista bili ugledni ljudi i najviši predstavnici nauka između profesora Univerziteta.
Čim se obrazovao taj odbor, on je svom sekretaru, Sreti Stojkoviću naredio da se zauzme, da Kragujevčani beogradski odbor priznaju za glavni, našto su Kragujevčani na moje najživlje zauzimanje, traženo priznanje i dali.
Beogradski odbor iz priznanja zasluga kragujevačkih i da bi time legalizovao svoj položaj sazvao je zemaljsku skupštinu društva, ne u Beogradu već u Kragujevcu, gde je izabran novi Glavni odbor. Zauzimao sam se, da taj izbor bude jednoglasan, što je i postignuto na opšte zadovoljstvo.
Uveče je bila sednica za donošenje društvenih statuta. Tu je došlo do razmimoilaženja između mene i novog predsednika. U statima (projekt) kragujevačkim traženo je da se osnuje propaganda, kojoj bi bio zadatak, da protivstane propagandi mađarskoj, nemačkoj, talijanskoj, arbanaškoj, turskoj, bugarskoj i vlaškoj, od kojih neke uspevaju da nam za koju godinu odnarode čitava sela (navedoh čak i primere). Ali predsednik Svetomir Nikolajević ne htede o tome ništa ni da čuje, tvrdeći da bi to dovelo do žučnosti sa susedima, a novi duh demokratije, da to izbegava, na što je malo življe reagirah, sa izjavom, da ja sa takvom demokratijom koja okolnim neprijateljima ostavlja slobodu, da na našim periferijama razjedaju narodno telo kao psi strvinu nemam nikakva posla, rekoh i udaljih se iz Društva, kome sam nesumnjivo bio prvi među osnivačima. Ovo nisu reči hvalisanja, već reči istoriske istine, koja je zabeležena tačno crno na belo, u tadanjim novinama. I beogradski Glavni odbor Svetosavskog društva pre godinu dana je proslavio pedesetogodišnjicu osnivanja svetosavskog društva, nijednim slovom ne pomenuvši plemenite idealiste kragujevačke, (u)pravo inicijatore i tvorce osnivanja ovog korisnog društva.
Ponavljam: Moja pobuda za osnivanje društva pod imenom Svetitelja Save koji je zavađenu braću mirio, – beše moje tačno saznanje, da je partiski razdor srpski narod u Šumadiji dotle rastrovao i međusobno omrazio te da je potrebno svetosavski ga miriti“. (Zapisi Steve Čuturila, rukopis, str. 87-90)
JOVAN HADžI VASILjEVIĆ O DRUŠTVU SV. SAVE
Istoričar društva Sv. Save i dobar poznavalac prilika na srpskom jugu krajem XIX veka, Jovan Hadži Vasiljević, ne govori ništa o zaslugama i ulozi Steve Čuturila u osnivanju Društva Svetog Save. Prema njegovom pisanju najpre su se aprila 1886. oko osnivanja dogovarali Svetomir Nikolajević (1844-1922), Sreta J. Stojković i Đoka Milovanović, po J. Hadži Vasiljeviću, „sva trojica izraziti naši slobodni zidari“. (Inače, Svetomir Nikolajević je 1890. osnovao ložu „Pobratim“) Toj trojici pobornika za osnivanje udruženja prišli su Stevan Vladislav Kaćanski, Dimitrije S. Jovanović, Đura Kozarac, Ljuba Kovačević, Pera P. Đorđević, Milovan R. Marinković i protosinđel Firmilijan. Ideju su podržali i u radu društva se našli još i sledeći uglednici: Stojan Bošković, Andra Nikolić, Milan Đ. Milićević, Panta S. Srećković, Pera Tatić, Mita Živković, Andra Nikolić i još neki. Prema J. Hadži Vasiljeviću pravila Društva je napisao Stevan Vl. Kaćanski, a usvojena su na sednici od 31. juna 1886. godine. Suprotno svedočenju Steve Čuturila, Svetomir Nikolajević se zalagao za rad sa izrazitijim nacionalnim obeležjem:
„Što mi ne pregnemo da podgrejemo i podignemo srpski ponos onamo gde je on, pod uticajem tuđinštine, počeo slabiti. Što mi sami ništa ne radimo da se prosveta i osećanje na lepe srpske radnje širi i utvrđuje u onim krajevima, gde se tuđinština maroderski okomila da nam krade ime, jezik i veru. Što se ne ugledamo na Bugare, (Grke) i Hrvate, na koga hoćete drugog. Svi oni imaju društva da otimaju od nas; zašto se mi ne združimo, da se branimo“. Geslo pod kojim je društvo dejstvovalo pedeset godina glasilo je: „Brat je mio koje vere bio“, a kojim je trebalo da se umire političke strasti i stranačke raspre.
IZ BIBLIOGRAFIJE STEVE ČUTURILA
Savremenici su visoko vrednovali nacionalni rad Steve Čuturila. U jednoj prigodnoj publikaciji o njemu je izrečen sledeći sud: „Redak je naš Ličanin, koji bi, po prosvetnom i nacionalnom radu, mogao stati uz svoga zemljaka Stevu Čuturila. Gde god je bio, i ma na kakvom kulturnom i nacionalnom poslu, S. Čuturilo je bio cenjen kao spreman, vredan i odan prosvetni i nacionalni radnik; kao dobar savetnik i iskren saradnik“.
Ostaće prepoznavan po delima: Osnovi etike ili nauke o dobroj naravi kao uvod u nauku o vaspitanju (Beograd 1892), Uputstvo za nastavni postupak sa bukvarom (Beograd 1922), Istorija metodike početnog pisanja i čitanja – dodatak uputstvu za bukvar, Moji pogledi na svet (Beograd 1931), Pedagogika – ili nauka o vaspitanju za školu i dom (Beograd 1937), Sveti Sava kao filozof-pedagog (Novi Sad 1938). Nadamo se da će istoričari srpske pedagogije u najskorije vreme vrednovati njegov rad, odnosno da će Stevo Čuturilo u istoriji srpskog obrazovanja dobiti časno i zasluženo mesto. Dotle, ovim tekstom zastupamo mišljenje da je nesumnjivo stao u red naših hrabrih, poštenih i na nacionalni poduhvat i podvig uvek spremnih Likota.
Autor: Radovan Pilipović, „Pravoslavlje“
Bajka o učitelju
Od 1878. do 1938. godine, pedagogu Stevu Čuturilu objavljeni udžbenici i priručnici u više od 30 miliona primeraka
Na sahrani Jare Ribnikar na Novom groblju, prošlog ponedeljka, priđe mi simpatična gospođa i blagim zahvatom ispod ruke povuče u stranu. Upita me da li sam ja taj i taj… Da. Vi ste pisali o dr Stevanu Litvinjenku? Da. Je li vam doktor pričao nešto o svom dedi po majci, Stevu Čuturilu, učitelju, o kome postoji prava dokumentaristička bajka. Ne. Dokumentaristička bajka, hm? Da, da, prava bajka o učitelju i njegovom bukvaru iz kojeg je još od 1878. godine u Crnoj Gori, Kraljevini Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj 60 generacija naučilo da čita i piše. Bajka o čoveku čije su knjige štampane u 30.900.000 primeraka i koji je živeo 93 godine. I, zaista, posle dva dana imao sam u rukama kompletnu dokumentaciju o neponovljivoj ličnosti Steva Čuturila, junaka istinske bajke.
„Primičući se sve bliže kraju svog života i rada na zemlji ovde, češće mi se nameće pitanje: Zašto si živeo i jesi li svojim životom i radom štogod korisnoga doprineo svom narodu? Pa, vršeći smotru nad samim sobom i svojim radom, zapazio sam, zbilja, u tom pogledu da ima stvari koje vredi zabeležiti. Pre svega, mislim da mi je najvažniji rad u stvari vaspitna književnost, koja je kao moj umni proizvod po količini svojoj neverovatno ogromna“, napisao je ove redove Stevo Čuturilo pred smrt 1939. godine. I tom prilikom je sam sabrao, računajući gde su mu i kada sve knjige štampane, da je to više od 30 miliona primeraka. Sve udžbenike koje je napisao podnosio je na uvid i odobrenje Srpskom školskom savetu u Sremskim Karlovcima, koji je ocenjivao vrednost knjiga i davao saglasnost za štampu. Srpskim školskim savetom je uvek predsedavao patrijarh. Čuturilove najpoznatije knjige su Bukvar za crnogorske škole iz 1878. godine, zatim Bukvar za osnovne škole u Kraljevini Srbiji, 1886, Srpski pravopis za školsku upotrebu, 1884, kao i čitanke za prvi i treći razred osnovnih škola. Tu su i Osnovi psihologije sa nekoliko predavanja o poznavanju duše, knjigu koju je učitelj Čuturilo „napisao svojim učenicima“, onda Osnovi etike ili nauke o dobroj naravi, kao uvod u nauku o vaspitanju, opet „napisao za svoje učenike Stevo Čuturilo“, potom Moralne i građanske pouke za školu i porodicu, 1899, Pedagogika ili nauka o vaspitanju za školu i dom, 1937, i knjiga „Sveti Sava kao filozof pedagog“ iz 1938. godine. Sve su to udžbenici koji su bili u upotrebi u Kneževini Crnoj Gori, Kraljevini Srbiji, Turskoj carevini (knjige štampane u Skoplju), Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i u Kraljevini Jugoslaviji. Na nemački je preveo i Mažuranićev ep „Smrt Smail age Čengića“.
Gde počinje bajka o učitelju? U ličkom selu Dabar kod Otočca, 1846. godine, u kući Petra i Stake Čuturilo bi rođen sin Stevo. Bistro čeljade u rodnom selu završi dvorazrednu narodnu i trorazrednu nemačku školu. Nemirnog duha i željan znanja, Stevo dabarski ubrzo ode u Otočac gde izuči Višu narodnu školu sa pedagoškim kursom. Vrati se u Dabar i postade taj dečak najpre pomoćnik učitelja, a 1861. sa petnaest godina, ehhhej! stalni učitelj trorazredne nemačke škole. Ni to ne bi dosta Stevu, nego požuri da u Petrinji završi još dva razreda niže realne gimnazije i viši pedagoški kurs. Osećao je da mu još nešto fali u obrazovanju, pa Čuturilo kasnije položi i završni ispit na bečkom Pedagogijumu. Posle toga poče ozbiljno da prosvećuje narod. U Okučanima i Rakovici postade niži učitelj u Ćesarskoj kraljevskoj trivijalki, a onda i glavni nastavnik na Višoj narodnoj školi u Otočcu.
Na mitingu na Plitvičkim jezerima, svojim vatrenim govorom spreči mađarsku vladu u nameri da posle ukidanja Vojne krajine 1871. godine sve graničarske šume proglasi državnom svojinom. Učiteljovao je u Karlobagu i Novoj Gradiški.
Stalno je bio u sukobu sa austrougarskim vlastima. Zbog toga 1875. godine Stevo Čuturilo napusti službu u Hrvatskoj i ode u Hercegovinu u ljuti boj, pridružujući se odredu Ljubibratića u Nevesinjskoj buni.
Godinu dana kasnije odmarao se od oružja i bitaka, pa se Čuturilo vrati katedri. Predavao je u Pomorskoj školi na Srbini, u Boki Kotorskoj. Knjaz Nikola primeti inteligentnog i disciplinovanog nastavnika, pa ga pozva da dođe na Cetinje i bude glavni školski nadzornik, a bogami i da do završetka rata sa Turcima uređuje „Glas Crnogorca“. Nije bio Stevo samo urednik već i ratni izveštač sa čuvene bitke na Vučjem Dolu.
Sa ovlašćenjima koja mu je dao knjaz, Čuturilo reformisa nastavu u crnogorskim osnovnim školama na savremenoj stručnoj osnovi. Ne bi mu teško, te formira i Pansionat za sinove najzaslužnijih Crnogoraca. Te 1879. godine, uz dozvolu knjaza Nikole, otvori na Cetinju i realku, prvu srednju školu u Crnoj Gori. Stizao je da srpskom jeziku podučava i prestolonaslednika Danila. Pomogao je 1882. godine i bokeljsko-hercegovački ustanak. Mislio je da u Crnoj Gori ostane zanavek, ali mu se desi nešto nepredviđeno.
Kad Stevo Čuturilo obavesti crnogorski dvor da ima nameru da se ženi sa Ankom Inđić iz Nove Gradiške, koju je oduvek voleo, nastadoše nevolje. Vojvoda Božo Petrović, predsednik vlade, i Stanko Radonić dobiše zadatak da ponište tu veridbu, obrazlažući time da mu verenica nije „ravnorodna“, jer se Čuturilo smatra dvorskim licem. On to odbi i 1883. godine, s tugom, ali sa suprugom Ankom napusti Crnu Goru i doseli se u Srbiju. I trideset srećnih godina provede s njom u braku. O tome u svojim „Bilješkama jednog pisca“ ostavi zapis i Čuturilov prijatelj, književnik Simo Matavulj.
Tada započe Čuturilov prosvetarski rad u Srbiji. Predavač je u Gimnaziji u Velikom Gradištu, zatim u Kragujevcu i Leskovcu. Ali, politički protivnici mu ne daju mira. Čuturila premeštaju za nastavnika gimnazije u Paraćinu. Za sve to vreme sarađuje i uređuje više liberalnih listova u Srbiji. Već 1890. godine vlasti ga postaviše za nastavnika Prve gimnazije u Beogradu, a i da na Ženskoj učiteljskoj školi predaje pedagogiku. Uskoro postade i predavač istorije na Beogradskoj bogosloviji.
Zbog političkih aktivnosti, u vreme prvoaprilskog prevrata 1896. godine, otpustiše, pa ga ubrzo vratiše u službu. On zatraži da bude penzionisan. Posle nekoliko godina, vlasti ga opet vratiše na posao u Prvu gimnaziju u Beogradu, a dve godine kasnije, evo ga, već je okružni školski nadzornik u Nišu. Bio je kraljevski poslanik u Narodnoj skupštini, ali kao protivnik ženidbe kralja Aleksandra Obrenovića sa udovicom Dragom Mašin bi po kazni poslat u Svilajnac. Ponovo 1901. godine zatraži penziju. Taman se navikao na mir, a vlasti ga aktiviraše i poveriše mu dužnost upravitelja Građanske škole u Beogradu. Onda 1904. po treći put ode u penziju.
E, ali to je učitelj Stevo Čuturilo, nikad miran i uvek u službi naroda. Opet je službovao u Svilajncu, Paraćinu i Ćupriji, gde 1921. godine bi izabran za direktora gimnazije. Živeo je potom u Beogradu, ali bi često odlazio u Novi Sad kod ćerke Milke, gde 1939. godine napusti ovaj svet. Sahraniše ga u Beogradu, na Novom groblju.
Dva puta bi, za zasluge koje je učinio narodu, odlikovan Ordenom Svetog Save. Njegov Bukvar za osnovne škole u Kraljevini Srbiji, štampan 1916. godine na Krfu, kao prva školska knjiga koja je ugledala svetlost na ovom grčkom ostrvu, ostade da blista još zadugo kao delo koje potvrđuje da postoje bajke i o istinskim ljudima.
Autor: Ferid Mujezinović, „Politika“
Stevo Čuturilo – Prosvjetitelj i svjedok epoha
Stevo Čuturilo – učitelj i pedagog (1): Stevo Čuturilo (1846-1939) danas je zaboravljena historijska ličnost, književnik i prosvjetitelj od ogromnog značaja
U januaru 2012. godine bila sam na Zimskom seminaru za nastavnike srpskog jezika koji se, već tradicionalno, održava na Filološkom fakultetu u Beogradu. U subotu, 14. januara, u Sali heroja bila je promocija izdanja Društva za srpski jezik Srbije. O novim knjigama govorili su prof. dr Zona Mrkalj i dr Aleksandar Milanović. Odjednom je salom odjeknuo gromoglasan aplauz, svi sudionici seminara su se ustali i pozdravili punačku ženicu koja je prosto dolepršala do katedre i u Salu unijela pozitivnu energiju kakvu imaju samo osobe čista srca i blagorodne. Bila je to Mileva Čuturilo, koja je 35 godina bila sekretar na Katedri za jugoslovensku književnost i aplauz koji je pobrala pokazao je da su je generacije studenata upamtile samo po dobru. Ona je promovisala knjigu Anđelije Popov: Profesori naše katedre, koju je priredila za štampu i monografiju: Stevo Čuturilo – pedagog, pisac, prosvetitelj, autora Danice – Kaće Čolović i Srđana Čolovića, na kojoj je bila saradnik.
O Stevi Čuturilu, rođenom u Lici, pričala je toplo i nadahnuto ne skrivajući radost što je, poslije toliko godina autor prvog Bukvara, koji je 50 godina bio u upotrebi u Knjaževini Crnoj Gori, Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS, konačno izvučen iz zaborava i što je njegov književni i prosvetiteljski rad predstavljen čitateljskoj publici. U sveopštoj gužvi pred početak skupštine Društva, prišla sam toj vedroj ženi i čestitala joj što je s takvim žarom predstavila jednu zaboravljenu ličnost važnu za obrazovanje tolikih naraštaja. Čuvši da sam iz Hrvatske, poklonila mi je pomenutu knjigu i odvela me u dekanat gdje mi je pokazala mnoštvo slika, rukopisa iz kojih je ova knjiga nastala. Zahvalila sam joj se i obećala da ću bajku o ovom velikom čovjeku ispričati svima koji su voljni da je čuju, posebno onima koji su se, kao Stevo Čuturilo, opredijelili da svoje znanje nesebično dijele mladim naraštajima na ‘opštu polzu’ naroda kojem pripadaju i društva u kojem žive.
Kada sam počela da proučavam život ovog velikog čovjeka, bila sam iznenađena što o njemu nisam našla nijednu knjigu u biblioteci Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Hrvatskoj, i što je među Srbima u Hrvatskoj malo poznat, a podataka o njemu na internetu bilo je malo, tako da sam bila upućena isključivo na spom,enutu monografiju i na podatke koje sam našla u biblioteci na Cetinju, gdje je Stevo Čuturilo boravio nekoliko godina.
Želeći da s njegovim radom upoznam nastavnike i profesore srpskog jezika u Hrvatskoj, održala sam predavanje o ovom velikom čovjeku u Dalju, u Kući Milankovića u jesen 2012. godine.
Stevo Čuturilo rođen je na Petrovdan, 12. jula 1846. u Dabru Ličkom, desetak kilometara sjeverno od Otočca, u tadašnjoj Vojnoj krajini, kao najstarije od sedmoro djece Petra i Stake Čuturilo, časnih i vrijednih ljudi, o kojima je uvijek govorio s poštovanjem i ljubavlju.
Preci porodice Čuturilo doselili su se u Vojnu krajinu iz Hercegovine u drugoj polovici XII vijeka. Austrija, koja je tada gospodarila ovim područjem, dijelila je zemlju doseljenim porodicama, prema broju muškaraca sposobnih za borbu. Svaki muškarac dobijao je po osam jutara zemlje. Obaveza naseljenih Srba bila je da brane austrijsku granicu od turskih upada i oni su to činili puna četiri vijeka do 1871. godine kada je Vojna krajina ukinuta carskim ukazom.Stevo je cijelog života ostao emotivno vezan za svoj rodni kraj što potvrđuje činjenica da je svom imenu dodao pridjev Dabarski i tako se potpisivao.
Stevo Čuturilo je završio dva razreda Pučke škole u Dabru. Prota Dimitrije Babić, kum porodice Čuturilo, prvi je uočio Stevinu želju da što više nauči i kada se uvjerio da je Stevo sam za nedelju dana naučio da čita i piše ćirilicu iz Katihizisa, oduševljeno je rekao: ‘Bog je tebe, sinko, stvorio za nauku i školovanje! Kazaću ja i Ćaći (Stevovom đedu) i Petru (ocu) da te moraju dalje školovati!’
Pošto je tada bio službeni jezik u Vojnoj krajini njemački, završio je i trogodišnju Njemačku školu u Škarama. Otac je odlučio da svog sina Stevu, koji je obdaren za nauku i voli školu, podrži i pomogne mu. Nemirnog duha i željan znanja, u Otočcu je završio Glavnu školu. Tu je završio i pedagoški kurs za pučke učitelje i sa 16 godina dekretom je postavljen za učitelja trorazredne Njemačke osnovne škole u Dabru sa platom od 15 forinti mjesečno. Tu je ostao narednih pet godina. Njegov otac bio je presrećan što mu je sin učitelj u rodnom mjestu. Tada ga je i oženio jednom bogataškom jedinicom i taj brak je, bez razumijevanja i ljubavi, bio osuđen na neuspjeh. Stoga je Stevo ubrzo napustio tu zajednicu. Dobivši stipendiju za dalje školovanje upisao se u 2. razred Realke u Petrinji i uporedo s njom završio i Učiteljsku školu. Bio je postavljen za učitelja u uglednoj carskoj školi (trivijalki) u Rakovici, a kasnije u Građanskoj školi u Otočcu. Pred carskom komisijom položio je s odličnim uspjehom sve predviđene ispite i diplomirao po programu Ditesovog Bečkog pedagogijuma.
Bio je upravnik Građanske škole u Karlobagu, a zatim Građanske škole u Otočcu.
Osim prosvjetnog i političkog rada, Čuturilo je bio aktivno uključen u politički život Srba u Vojnoj Krajini. Bio je izabran za člana Gornjokarlovačke eparhijske skupštine, za poslanika u srpskocrkvenom narodnom Saboru u Sremskim Karlovcima, za člana Zemaljskog školskog vijeća za Vojnu Krajinu u Zagrebu i za člana Okružne skupštine. U svim tim institucijama s uspjehom je zastupao vjerske i prosvjetne interese srpskog naroda i zalagao se za bolje životne uslove naroda Krajine.
Bio je vatreni pobornik ideja Svetozara Miletića. Njegovi govori u Saboru bili su objavljivani u rodoljubivom listu ‘Zastava’ s kojim je sarađivao i poznati pjesnik Zmaj Jova Jovanović, Čuturilov veliki prijatelj i pobratim. U listu Zastava stoji komentar da je Čuturilo bio ‘prirodni govornik koji vrlo prijatno i strogo misli svoje razlaže.’
Stevo Čuturilo imao je veliku zaslugu za očuvanje krajiških šuma. Na mitingu na Plitvičkim jezerima svojim je vatrenim govorom spriječio mađarsku vladu da poslije ukidanja Vojne granice 1871. sve šume u Krajini proglasi narodnom svojinom. Svoj revolt prema austrougarskoj politici usmerenoj protiv Srba, Stevo Čuturilo je ispoljio napuštanjem Austro-Ugarske 1875. i pristupanjem hercegovačkom ustanku poznatom kao Nevesinjska puška.
Godine 1875. Hercegovci su podigli ustanak protiv nesnosne turske tiranije. Ustanicima se pridružio i Čuturilo, stupivši u četu dobrovoljaca Francuza Barbijea. Stevo se tokom ustanka teško razbolio zbog čega je prebačen u Herceg Novi na liječenje. Oporavio se od bolesti, ali ne dovoljno da se vrati na ratište. Zbog toga pristaje da u Srpskoj pomorskoj školi na Srbini predaje njemački jezik. Tu se upoznao sa Simom Matavuljem, koji je u toj školi predavao francuski jezik, s kojim će se kasnije pobratimiti i na kojeg će uticati da se počne baviti pisanjem, prepoznavši talenat nadarenog pripovjedača.
Na Vidovdan 1876. Srbija i Crna Gora objavile su rat Turskoj. Čuturilo je odlučio da se priključi crnogorskoj vojsci i zato je dao otkaz u Pomorskoj školi. Stevo Čuturilo aktivno je učestvovao u ratu Crne Gore sa Turskom. Njegov ratni dnevnik ‘Dnevne zabilješke u ratnom pohodu Crne Gore protiv Turske u godini 1876.’ značajan je dokument za proučavanje tog istorijskog perioda i ličnosti knjaza Nikole, vrhovnog komandanta crnogorske vojske, kao i morala crnogorske vojske. U Zabilješkama je do detalja opisao tok bitke na Vučjem dolu u kojoj je Muktar-pašina vojska bila potpuno poražena.Cijeneći Čuturilove zasluge u ovom ratu, knjaz Nikola mu je među prvima dodijelio Spomenicu rata za oslobođenje 1875-1878.
Zbog neposluha i dosljednosti vlastitim stavovima, vlasti su Čuturila nebrojeno puta premještale i slale u mirovinu, ali on je uvijek ostajao aktivan
Knjaz Nikola Petrović, želeći da unaprijedi Crnu Goru, dovodio je u nju sposobne i obrazovane ljude koji su mu svojim radom u tome pomagali. Čuvši za uspjehe Steve Čuturila u pedagoškom i novinarskom radu, uputio mu je poziv da dođe u Crnu Goru, što je ovaj s oduševljenjem prihvatio. Čim je 1876. Čuturilo došao na Cetinje, počeo je da uređuje ‘Glas Crnogorca’, zvanični list knjaževske vlade. List je izlazio do 1. oktobra 1877. kada je obustavljeno njegovo dalje izdavanje na zahtjev Beča zbog članka u kome je objavljena istina o sramnoj ulozi Austro-Ugarske u ratu Crne Gore s Turskom. Autor spornog članka bio je Stevo Čuturilo.
1878. god. Čuturilo postaje glavni školski nadzornik u Crnoj Gori. Za kratko vrijeme osposobio je za rad većinu osnovnih škola koje su za vrijeme rata bile pretvorene u vojne magacine i bolnice. U Knjaževskom pansionatu, srednjoj školi koju su pohađala djeca iz plemićkih kuća- Kućići i Odžakovići, obavljao je dužnost privremenog upravitelja i za potrebe učenika napisao ‘Praktični pravopis srpskog jezika’ i ‘Praktičnu gramatiku njemačkog jezika’. Svog prijatelja Simu Matavulja, s kojim je radio u Srpskoj pomorskoj školi u Herceg Novom, pozvao je da pansionatu predaje francuski jezik, što je ovaj s radošću prihvatio. Uočivši ranije Matavuljev pripovjedački dar, tu ga je stalno podsticao da se počne baviti pisanjem.
– Zar ti, Simo, ne bi mogao napisati ono, što nam tako lijepo ispričaš? – govorio mu je često. Na nagovor Steve Čuturila, knjaz Nikola pristao je da Knjaževski pansionat preinači u Realnu gimnaziju koju će moći pohađati svi učenici bez obzira na klasni položaj roditelja.
Stevo Čuturilo bio je učitelj prijestolonasljedniku Danilu kojeg je, pored srpskog i njemačkog jezika, učio viteškom i plemenitom ponašanju. Dok je bio u Crnoj Gori, Stevo Čuturilo je učestvovao u pripremama i proslavi najvećeg školskog praznika Savindana. Uvijek je naglašavao da mu je Sveti Sava bio uzor u prosvjetiteljskom radu.
Stevo Čuturilo se bavio i književnim stvaralaštvom. Na Cetinju je napisao prvi dio trospjeva ‘Kćeri Lazarove’, kratke poučne priče i pjesme, koje je unio u čitanke. U njegovoj književnoj zaostavštini nalazi se prevod pjesme Knjaza Nikole ‘Onamo, namo’ na njemački jezik. Za vrijeme knjaza Nikole na Cetinju je najbolje organizovana školska institucija bio Djevojački institut ruske carice Marije Feodorovne. O stručnom i pedagoškom radu Instituta brigu je vodio Stevo Čuturilo. U djelu ‘Bilješke jednog pisca’ Simo Matavulj kaže za Čuturila da je bio pedantan do krajnosti.
Stevo Čuturilo je od samog dolaska na Cetinje bio s uvažavanjem i poštovanjem prihvaćen na crnogorskom dvoru, gdje je prisustvovao brojnim zvaničnim i porodičnim svečanostima, i sam, na molbu knjeginjica, često pjevao uz njihovu klavirsku pratnju. Bio je smatran dvorskim licem. Volio je Crnu Goru kako sam kaže, ‘i srcem i dušom’, ali je zbog ljubavi prema Anki Komić iz Nove Gradiške, s kojom se vjerio u Trstu još 1882. godine, a koja nije bila po volji dvorskim ličnostima, podnio ostavku na sve dužnosti ‘zahvalivši se na hljebu i povjerenju’.
Otišao je iz Crne Gore u Srbiju 1882. god, a na svim dužnostima zamijenio ga je Matavulj, koji u svojim ‘Bilješkama’ kaže da su svi žalili što je Stevo otišao iz Crne Gore, a najviše knežević Danilo koji je iskreno volio svog dobrog učitelja. Za učešće u ratu Crne Gore sa Turskom Stevo Čuturilo odlikovan je 1879. Spomenicom rata za oslobođenje 1875-1878, a za zasluge na prosvjetnom polju Crne Gore 1879. i Danilovim krstom IV reda.
Stevo Čuturilo se sa vjerenicom Ankom krajem 1882. doselio u Veliko Gradište gdje je bio postavljen za direktora Niže gimnazije. U Srbiji je svoju dužnost, kao ranije u Austro-Ugarskoj i Crnoj Gori, obavljao pošteno i savjesno, zbog čega je često dolazio u sukob s vlastima, pa je već školske 1883/ 84. premješten u Kragujevačku gimnaziju. Kada je izbio Srpsko-bugarski rat 1885., bio je postavljen za administrativnog upravnika vojne bolnice u Kragujevcu. Pošto je uvidio da je jedan od uzroka poraza Srbije u tom ratu nedovoljna obučenost vojnih obveznika u rukovanju oružjem, bio je inicijator osnivanja streljačkih društava u Srbiji koja su imala zadatak da mladiće nauče toj vještini. Sam je bio izvrstan strelac, a na takmičenju u streljaštvu dobio je od kralja Milana pisaći pribor koji se i danas čuva u porodici.
Srbiju su u zadnjim decenijama XIX vijeka razdirala stranačka neslaganja i partijske zavade. Da bi se ta nesloga ublažila i stišala, Stevo Čuturilo je predložio da se po cijeloj zemlji osnivaju društva s imenom Svetog Save, jer je dobro proučio ulogu i značaj ovog sveca koji je izmirio zavađenu braću za srpski narod. Zbog svojih političkih opredjeljenja i javno iznošenih stavova, Stevo je 1888/ 89. premješten iz Kragujevca u Leskovac, a iz Leskovca u Paraćin. Poslije godinu dana odlazi u Beograd gdje predaje u Prvoj gimnaziji, a sljedeće školske godine predaje pedagogiju u Ženskoj učiteljskoj školi i istoriju filozofije u Beogradskoj bogosloviji. Kao otvorenog protivnika prvoaprilskog prevrata Aleksandra Obrenovića, vlasti su ga 1893. penzionisale, a ubrzo potom i vratile u službu. Godine 1895. na lični zahtjev odlazi u penziju. Te godine posjetio je rodni Dabar i obišao brata Stojana koji je imao četiri sina, od kojih je Stevo školovao najstarijeg Petra i najmlađeg Mihaila. 1896/97. se ponovo aktivirao i predavao u Breogradu, a godinu dana kasnije postavljen je za nadzornika za Niški okrug. On je tada uveo u škole praktičnu nastavu čime je postignuto vidno unapređenje školstva u Nišu. Ukazom kralja Aleksandra, Stevo je 1899. naimenovan za kraljevog poslanika u Narodnoj skupštini.
U septembru 1901. ponovo je penzionisan, jer je otvoreno istupao protiv ženidbe kralja Aleksandra Obrenovića Dragom Mašin i progonstva kralja Milana iz zemlje. Po nalogu kralja Aleksandra Obrenovića poslije godinu dana vraćen je u službu i ubrzo odlikovan ordenom Svetog Save petog reda. Stevo je konačno otišao u penziju 1904. u pedeset sedmoj godini života, ali ne prestaje s radom i političkom i društvenom aktivnošću. Za vrijeme Balkanskih ratova živio je s Ankom u Paraćinu gdje je bio predsjednik Narodne odbrane.
Tu su dočekali početak Prvog svjetskog rata, a onda su krenuli sa srpskom vojskom koja se povlačila i ostali u Trsteniku zbog Ankine bolesti. Kao tumač u komandi mjesta zahvaljujući znanju njemačkog jezika, ali i istinskom rodoljublju, spasio je brojne Srbe zatočeništva.
U dom Čuturila uselila se 1915. Milka Kostić, mlada djevojka koja je rano ostala bez roditelja, koju su on i njegova supruga Anka usvojili. Anka je umrla 1916. u Trsteniku, a Stevo poslije završetka 1. svjetskog rata s poćerkom odlazi u Ćupriju gdje prihvata mjesto direktora privatne gimnazije. Tu podučava ruske emigrante srpskom jeziku.
Milka, Stevina poćerka udala se za ruskog emigranta Andreja Litvinjenka. Stevo je živio kod svojih bratanaca u Beogradu, a kasnije je odlazio i kod svoje poćerke u Novi Sad. Tu se susretao s brojnim kulturnim radnicima i stvaraocima.
Stevo Čuturilo upokojio se četvrtog marta 1939. godine u Novom Sadu u 93. godini, a sahranjen je u Beogradu, na Novom groblju.
Stevo Čuturilo – učitelj i pedagog (3): U ostavštini Steve Čuturila sačuvano je pet svezaka memoara kojima je dao neobično ime – Pametari. U njima je bilježio svoja sjećanja i događaje u kojima je učestvovao
Kada je Stevo Čuturilo (1846 – 1939.) bio đak prvog razreda osnovne škole u Dabru, sveštenik Dimitrije Babić uputio mu je ove proročanske riječi: ‘Bog je tebe stvorio, sine, za nauku i školovanje’, koje su se u potpunosti ispunile. Čuturilo je postao istaknuti pedagog, pisac i prosvetitelj. Bližeći se kraju svog života, Stevo Čuturilo se pitao: Zašto sam živio i da li sam svojim životom i radom štogod korisnoga doprineo mom milom narodu?
– Mislim da je moj najvažniji rad u stvaranju vaspitne književnosti, koja je, kao moj umni proizvod po količini ogromna. Ona iznosi 30 miliona primjeraka knjiga koje sam dao u ruke mladim naraštajima. To su udžbenici: Bukvar, Prva čitanka, Druga čitanka, Treća, Četvrta, Praktični pravopis srpskog jezika za srpske škole, Udžbenik njemačkog jezika za srpske škole i Gramatika njemačkog jezika, glasio je odgovor na postavljeno pitanje.
Bukvar Steve Čuturila pojavio se 250 godina poslije prvog ćirilskog bukvara inoka Save iz Dečana. Bio je to ‘Bukvar za crnogorske osnovne škole’, štampan u Pančevu 1879.
Zatim su slijedili: Bukvar za osnovne škole u Kraljevini Srbiji, u Beogradu 1886., Bukvar za vjeroispovjedne srpske škole u Austro-Ugarskoj 1890., Bukvar za osnovne škole u Kraljevini SHS i Bukvar za osnovne škole u Kraljevini Jugoslaviji. Svi ti bukvari su doživjeli nekoliko izdanja. U vrijeme 1. svjetskog rata štampan je na Krfu 1916. godine Bukvar za osnovne škole koji je bio ponovljeno izdanje Bukvara za osnovne škole u Kraljevini Srbiji. Bukvar je bio namijenjen za potrebe izbjeglih đaka, ali su se zahvaljujući njemu opismenili mnogi odrasli i vojnici. Bukvar i Prva čitanka bili su u upotrebi od 1880. do 1935.
Bukvari i čitanke, čiji je Čuturilo bio autor, bili su zvanični udžbenici za opismenjavanje djece u Srbiji, Crnoj Gori, Austro-Ugarskoj i Turskoj. Svoje udžbenike Stevo Čuturilo obogatio je tekstovima koji su bili prave riznice mudrosti iz kojih su učenici upoznavali istoriju, običaje, vjeru i ostala duhovna bogatstva svog naroda. Iz njih se opismenilo preko 50 generacija učenika.
Ostala djela su: Osnovi psihologije, Osnovi etike ili nauke o dobroj naravi, Pedagogika ili nauka o vaspitanju za školu i dom, Sveti Sava kao filozof i pedagog, Prijevod epa Smrt Smail-age Čengića na njemački jezik, Zapisi sa bojišta (svjedočanstva o ustancima i ratovima u kojima je učestvovao). U ostavštini Steve Čuturila sačuvano je 5 svezaka dnevničkih zapisa, memoara, kojima je on dao neobično ime – Pametari.
U njima je bilježio svoja sjećanja, doživljaje, ratne događaje u kojima je učestvovao, ili su mu bili poznati po čuvenju, a bili su važni za istoriju srpskog naroda. Lijepim i čitkim rukopisom zapisivao je svoje pjesme i narodne umotvorine. U Pametarima, koji se danas čuvaju u Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu, mogu se naći i njegova razmišljanja o srpskom pravopisu, govornom jeziku i greškama koje su se odomaćile u govoru.
Za svoj politički i prosvjetni rad Stevo Čuturilo dobio je brojna odlikovanja. Za učešće u ratu Crne Gore sa Turskom odlikovan je 1879. Spomenicom rata za oslobođenje 1875 – 1878.
Za zasluge na prosvjetnom polju Crne Gore odlikovao ga je 1879. godine knjaz Nikola Petrović Danilovim krstom četvrtog reda. Tri puta je odlikovan Kraljevskim ordenom Svetog Save. Za unapređenje prosvjete odlikovao ga je 1903. kralj Srbije Aleksandar Obrenović Ordenom Svetog Save petog reda. Povodom šezdeset godina prosvjetnog i nacionalnog rada odlikovao ga je 1926. kralj Srba , Hrvata i Slovenaca Aleksandar Karađorđević Ordenom Svetog Save trećeg reda.
U Stanojevićevoj Enciklopediji i Sveznanju uz ime Steve Čuturila stoji ‘učitelj-pedagog’, iako je njegova diploma stečena na Ditesovom bečkom pedagogijumu bila u rangu fakulteta.
Kada su mu rekli da to treba da se ispravi, odgovorio je: ‘Neću da to ispravljam, jer stvarno sam cijelog svog života bio oduševljeni učitelj moga milog i dobrog naroda’.
Piše:Anđelka Pavić
Izvor: Novosti