Apstrakt: U radu se, na osnovu arhivskih izvora narativnog karaktera iz zbirke sudije Petra Jovanovića koja se čuva u Arhivu Eparhije zvorničko-tuzlanske u Bijeljini, daje glavni presek tokova ustaničkih borbi u severoistočnoj Bosni. Naime, pristupa se kritički opisima Bune u planini Vučijak 1875. i borbama u Semberiji 1876. godine. U tim ustaničkim kretanjima značajnu ulogu su kao narodni prvaci imali sveštenici Blagoje Džabić, Cvijetin Mićić i Petar Mihailović. Iako je bila na pravcu vojničkog napredovanja srpske vojske iz Kneževine preko Drine ka unutrašnjosti, Istočna Bosna je, srazmerno manje, učestvovala u Ustanku 1875-1878. godine od Bosanske Krajine. Sa druge strane, oslobodilačkinapori tamošnjeg srpskog stanovništva nisu bili izvan okvira opšteg nacionalno-revolucionarnog oslobođenja Srpstva u celini.
Ključne reči: Buna u Vučijaku 1875, Borbe u Semberiji 1876, pop Blagoje Džabić, pop Cvijetin Mićić, pop Petar Mihailović, varoš Bijeljina, general Ranko Alimpić, kapetan Đoka Vlajković.
Na prostoru severoistočne Bosne, koji je ugrubo omeđen donjim tokom reke Bosne na zapadu, Savom na severu i donjim tokom Drine na istoku, kroz čitav XIX vek se zapažaju manje ili veće pobune i druga oslobodilačka kretanja srpskog naroda protiv osmanske vlasti. Ovome je, na prvom mestu, doprinela blizina i neposrednija geografska vezanost sa jezgrom obnovljene srpske državnosti, teritorijom Srbije Karađorđevih i Miloševih ustanika (1804-1815) koja je vremenom izrasla u stabilniji Pijemont srpskog i južnoslovenskog nacionalno-političkog objedinjavanja.
Istorija ustanka Srba u Hercegovini i u Bosni, rasplamsanog 1875. godine, nadovezuje se na mnoge slične pokušaje zbacivanja inovernog i feudalnog jarma, nametnutog Srbima nekoliko stoleća ranije. Ustanička kretanja u ovim srpskim istorijskim oblastima stoje u vezi sa ratnim operacijama i diplomatskim aktivnostima Kneževine Srbije da u ratu sa Turskom oslobodi svoje sunarodnike.
Dejstva i borbene aktivnosti ustanika na severoistoku Bosne nisu toliko privlačila pažnju prvih hroničara i povesničara bune 1875-1878. godine. Svi ti rani pisci, propovedači i povesničari, vezivali su se za Hercegovinu i Bosansku Krajinu.1 Nasuprot tome, klasična istoriografska dela koja tretiraju Ustanak 1875-1878. godine ne zaobilaze Istočnu Bosnu, koja, ipak, u odnosu na zapadne prostore, Krajinu i Hercegovinu, ne poseduje diplomatski i vojnički primat.2
U prvoj polovini XIX veka, tačnije u periodu nakon Drugog srpskog ustanka 1815, pa sve do početka Ustanka Srba u Hercegovini i u Bosni 1875. godine, beleže se pokreti vezani sa istaknute sveštenike, narodne prvake i vođe oružanih dejstava protiv turskih vlasti. Pop Đorđije Vujičić iz Cikota poginuo je sa oružjem u rukama u Cikotama kod Vlasenice 1826. godine. Sveštenik Jovica Ilić, glavni je akter tzv. „Pop Jovičine bune“ jer je 1834. godine podigao sela oko Dervente, Detlak i okolinu.3 Na ova događanja nadovezuju se oružane pobune u Dugoj Njivi i na Trebavi 1858. godine, a iz Kneževine Srbije veći broj četa upada preko Drine u Bosnu 1863. godine.4
O navedenim istorijskim događajima, postoje arhivski zapisi u zbirci sudije Petra Jovanovića iz Tuzle koji se čuvaju u Arhivi Eparhije zvorničko-tuzlanske u Bijeljini. Za našu temu su još dragoceniji spisi pod naslovima „Buna u Vučijaku 1875. godine“ i „Bijeljinska buna 1876. godine“.5 Pobrojani spisi spadaju u žanr letopisačkih prisećanja, izrazito su narativnog karaktera, tj. osnovna nit je analistička oko koje se provlače elementi epskog kazivanja. Najkoherentniji među njima i najpotpuniji jeste spis „Bijeljinska buna 1876. godine“ koji sadrži zanimljivu rečenicu o poreklu i smislu autentičnosti: „Ovaj spis sastavljen je po zapisu Steve Mihailovića, bivšeg paroha crnjelovskog, sina prote Pere Mihailovića. Bilješke je pop Stevo napisao po usmenom kazivanju svoga oca“.6
Stari prota Petar Mihailović je bio izdanak generacije pravoslavnih sveštenika iz druge polovine XIX veka koja je dobro upamtila fanariotsku epohu sa njenim neslavnim običajima i manirima staleših i društvenih odnosa. Iz oskudnih podataka može da se sastavi mozaik njegovog životopisa: Kao sin težaka Mihaila Narančića bio je rođen 1846. godine, a nakon završetka Osnovne škole u Bijeljini, od strane mitropolita Dionisija I postavljen za paroha u sembersko selo Crnjelovo. Posle srpskog ustanka i austrougarske okupacije od mitropolita Dionisija II Ilijevića je 6. januara 1879. godine odlikovan činom protojereja. Upokojio se 8. decembra 1900. godine.7
Na parohiji crnjelovskog svoga oca je nasledio u svešteničkom zvanju i pozivu 6. septembra 1896. godine Stevan Mihailović. Ovaj sveštenik je rođen 26. decembra 1872. godine, a nakon osnovnog školovanja u
Crnjelovu i Bijeljini, produžio je obrazovanje u Bogosloviji u Reljevu. Bio je od strane mitropolita Dionisija II rukopoložen za đakona 16, a za prezvitera 17. avgusta 1890. godine. Upokojio se 15/28. marta 1928. godine u Zagrebu.8
U ustaničkim kretanjima u severnoj i severoistočnoj Bosni učestvovali su 1875. i 1876. kao vođi i predvodnici naoružanog naroda sveštenici. U Vučijaku je glavnu reč vodio pop Blagoje Džabić, a u Semberiji se 1875-1876. godine su se isticali pop Cvijetin Mićić i Petar (Pero Mihailović). Očevidac i strani putopisac Šarl Irijart (Charles Yriarte) pronicljivo je zapisao: „pop živi tako prisno sa narodom svoga obreda, nalazi se u toliko bliskoj zajednici s njim da se uopšte ne treba čuditi što su vođe pokreta bili najviše grčko-pravoslavni sveštenici, ne samo da su oni dali znak za ustanak nego su i uzeli pušku da vode svoje parohijane u bitku“.9 Poznate intrige na koje nisu bili imuni fanariotski episkopi, vladajući sistem dadžbina, očigledna povezanost novca sa dostojanstvom duhovnika, dovodila je tada do bede kako nižeg sveštenstva, tako i običnih laika.10 Dok su episkopi bili ugneždeni u feudalni sistem osmanskog društva, dotle su pripadnici nižeg sveštenstva bili spremni da urade nešto zaradi promene svog materijalnog položaja i dostojanstva. Ustanička vrenja su uvek otvarala vrata nove nade i novih pokušaja.
Novosadska „Zastava“ u broju 96 od 16/28. avgusta 1874. godine donela je dopis iz Bijeljine o odnosima u crkvenim krugovima, ilustrujući ponašanje vladike Dionisija prema narodu i sveštenstvu. Bijeljinski trgovac Jovan (Joco) Panić je zbog gramzivosti nazvao episkopa „Sapanđilo“ koji iznuđuje novac od sveštenika, a kao njegove žrtve se navode Đoko Popović iz Zvornika, Mićo Đorđević iz Banjice, Stevo Tomić i Janko Maksimović iz okoline Bijeljine i Pero Mijailović (!) iz Crnjelova.11 Prema autoru novinskog članka navodi se kako su „vladika Dionisije i proto Dimitrije Marković već… i poslednju kap krvi narodu ispili“.12 Na listi oštećenika nalazi se sveštenik Petar Mihailović koji će kroz dve godine postati ustanički četovođa.
Područje planine Vučjak, severno od Doboja, uz donji tok reke Bosne, prema Savi, a istočno od Dervente i Broda bilo je pozorje ustaničkih pokreta 1875. godine. Vođa tih pokreta beše pop Blagoje Džabić, sin sveštenika Pavla Džabića koji je poginuo u pop Jovičinoj buni 1834. godine. Uz popa Blagoja u naoružane redove su stali njegov sin Luka Džabić, zatim iz Vinske Gavro i Todo Ruškić, Vaso Vidić, iz Gornjeg Klakara Lazar i Đuro Veselinović, a iz Donjeg Klakara Lazo i Pejo Đurić, Risto Miljić i Jovo Jocić. Svi ti zaverenici, ukupno njih 12 na broju sastalo se u kući Vase Vidića u Vinskoj na nedelju dana pred Spasovdan 1875. godine.13
Na tom sastanku „je rešeno da zametnu bunu radi oslobođenja od Turaka i sjedinjenja sa Srbijom i rešeno je da bunu otpočnu paljenjem begovskih konaka i vojničkih karaula kraj Save“.14 Pored popa Blagoja Džabića glavnu reč je vodio Gavro Ruškić, seoski knez iz Vinske. Savetovanju u planini Vučijak su prisustvovali „kapetan“ Đorđo Kostić, Risto Krumpir iz Koraća, Gavro Dejanović iz Majevca, te Risto Jejić i Spaso Kelečević za koje se govorilo da su „Krajišnici“.15 Zabeleženo je da je jedan odred ustanika na ušću rečice Ljubogošte u Savu primio oružje iz Austrije, koje su im u Slavonskom Brodu nabavili trgovci Kosta Pana i neki Bjelovitić i Radosavljević. Nakon toga ustanici su popalili karaule u Liješću (na samoj Savi) i begovske čardake Donjem Kladaru (istočno od Modriče). 16
Ustanici u Vučijaku nisu bili dobro naoružani, niti dobro organizovani. Njihovim vođama je nedostajalo vojničkog teorijskog znanja i praktičnog iskustva. U sukobu sa redovnom turskom vojskom – redifom, ustanički odred koji je brojao oko 1000 ljudi, a od toga je bila naoružana samo 1/3 vatrenim oružjem, pretrpeo je ozbiljan poraz u reonu sela Donji Klakar. Bitka koja se zametnula na padinama Vučijaka, na kosi koju narod i dan-danas zove „Bitka“ ili „Turska kosa“ odnela je mnogo više života ustanika nego Turaka. Pobunjenike je predvodio „kapetan“ Đorđo Kostić.17 Lošem ishodu po ustanike doprinelo je sprečavanje austrijskih vlasti da oružje pristiže u Bosnu, zatim grčevita vezanost ustanika za svoja sela, odakle je proisticala nemogućnost odvažnijeg kretanja, kao i bolja organizacija i nadmoć u naoružanju turske vojske.
Idejni vođa ustanika planine Vučijak pop Blagoje Džabić pobegao je u Srem, gde je umro iste 1875. godine. Turska redifa koja je odnela pobedu otišla je dalje na zapad, prema Krajini, ostavivši iza sebe bašibozuk. Ustanici su se donekle pribrali, napali su neredovne turske trupe u Vrelima i potukli ih na mestu zvanom Gradina.18 Narednih meseci su se nastavili međusobni sukobi niskog intenziteta.
Prvi pokušaji pobune Srba u Semberiji i donjem Podrinju, podsticani su iz Kneževine Srbije, oprobanim metodama, tj. slanjem uskočkih četa, što je i bilo u jesen 1875. godine. Četovođa Jovan Panić sa nešto više od 300 drugova prešao je Drinu 3. septembra 1875. godine u reonu sela Glavičice. Ova četa je pokušala da pobuni okolna srpska sela, ali u toj zamisli nije uspela. Tu četu se digao da goni lokalni bašibozuk, a iz Bijeljine redifa sa dva eskadrona konjice i dve čete pešadije.19 Panićeva četa se u toku noći zaklonila u manastiru Tavna gde je došlo do koškanja, a četa se raštrkala i zamakla u Majevicu planinu. Ujutro, 4. septembra 1875. godine Turci su nastavili da pucaju po manastiru, a iguman Aleksandar je izašao u susret turskoj vojsci moleći da ne pali i ne robi svetinju. Bašibozuk je u manastiru sve opljačkao, spaljene su ekonomske zgrade i konaci manastira Tavna, a „kada je sve bilo uništeno i manastir spaljen, vrate se turske čete kućama robeći, paleći i ubijajući usput gde koga stignu“.20
Upad čete Jovana Panića u Bosnu bio je poguban po manastir i bratstvo Tavne. Turske vlasti su pokrenule sudski proces u Tuzli protiv igumana Aleksandra Simića, dvojice kaluđera i učitelja koji su bili optuženi za saradnju sa Srbijancima. Iguman je bio osuđen na petnaest godina robije, koju je delimično izdržao u Vidinu, a kaluđeri i učitelj su bili zadržani u zatvoru do 1877. godine.21
U četi Jovana Panića nalazio se i Risto Jejić „bosanski emigrant i učesnik u nekim ranijim seljačkim ustancima… poznata ličnost u ranijim srpskim tajnim organizacijama“.22
U arhivalijama Eparhije zvorničko-tuzlanske nalazimo podatke da su braća „Jejići“ upadali u Bosnu 1863. godine, gde je imala sukobe sa Turcima na Straži, najvišem vrhu zapadnog dela Majevice.23 Ilija i Risto Jejić, nazvani tako po imenu svoga oca Jeje bili su rodom iz Crkvine (mahala Ajdučica), trgovali su svinjama, a „bili su siloviti pa su nasrtali na Turke“.24 Učestvovali su u Protinoj buni (Buna prote Stevana Avramovića iz 1858. godine), a nakon njene propasti ratovali su u četi hajduka Gliše Pribojca.25 Ilija Jejić je poginuo u Gornjem Žabaru („živ je uhvaćen izdajom“), a Risto Jejić je nastavio sa pobunjeničkim aktivnostima protiv Turaka. Isto tako, treba pomenuti da je jedna Srbijanska četa upala iste 1863. godine u Birač. Nju su krili sveštenici Risto Savić iz Strmnice i Marko Starović iz Šekovića, koji su „hranili onostrance, kako su Birčaci nazivali četnike iz Srbije, sve do njihova poraza na Borogovu“.26
Veze sveštenstva poreklom iz Bosne, ne samo iz njenih istočnih i severoistočnih delova, sa Kneževinom Srbijom, primećuju se kroz čitav XIX vek. Dajemo, ovom prilikom, nekoliko karakterističnih personalnih primera: U dvorskoj crkvi Kneza Miloša Sv. Petra i Pavla u Topčideru služio je Srbin iz Bosanske Krajine sveštenik Pavle Karanović.27 U spisima Arhiva Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, u fondu Beogradske konzistorije zabeležen je slučaj izbeglog sveštenika iz Bosanske Posavine, Simeona Ilića iz Čović Polja, koji je napustio svoj zavičaj ispred zulima, iskusivši „mržnju i osvetu srbski krvoloka – Turaka“.28 U redovima vojnih sveštenika na frontu 1876-1877-1878. godine nalazili su se Aleksa Popović „sveštenik iz varoši Srebrenice u Bosni“, kao i Jakov Opačić „svešenik iz Bosne, varoši Prnjavora, okružja banjalučkog“.29
Ustaničko vrenje privlačilo je željne slobode iz svih krajeva Srpstva. Sveštenik Nikola Jovanović-Đaković, pravoslavni namesnik oraško-gradačačke nahije organizovao je i sprovodio delatnost slanja dobrovoljaca u Srbiju 1876. godine, koji su preko Šapca i tamošnjeg trgovca Jovana Škorića postajali vojnici na frontu. Ovo nije prolazilo mimo podozrenja i istrage Turaka koji su protu pozivali na odgovornost, a on im je odgovarao: „da se nekuda izgubilo samo nekoliko beskućnika i bećara, koji su i inače lutali po svetu“.30 General Ranko Alimpić je u junu 1876. godine uputio proglas „Ratnu proklamaciju“ upućenu „Braći našoj u Bosni“ gde poziva „pravoslavne, katolike i muhamedance“ da ustanu protiv Osmanlija i stave se pod barjak Milana IV Obrenovića.31 Područje naseljeno Srbima, uz Drinu, reku Savu, u Semberiji i Posavini, oko Majevice, Trebave, Vučijaka i planine Ozren tonulo je polako u atmosferu obavijenosti ratnom psihozom.
Semberiju je uzbunio dolazak jedinica srpske vojske na Drinu. Na čelo naroda su se stavili sveštenici Petar Mihailović iz Crnjelova i Cvijetin Mićić paroh vršanski „iz Stupnja“, a inače rodom iz Donje Čađavice. Na zboru u Crnjelovu ispred kuće sveštenika Petra Mihailovića je odlučeno da se krene u borbena dejstva, iako srpska vojska još nije prešla Drinu i nisu svi bili ozbiljnije naoružani. Ovi ustanici su popalili nekoliko begovskih čardaka u semberskim selima. Do žešćih borbi je došlo u Semberiji između 20. i 22. juna 1876. godine. Delegacija semberskih Srba, predvođena pomenutim sveštenicima i bijeljinskim trgovcem Mićom Nikolićem zvanim „Čavka“ uhvatila je vezu sa generalom Rankom Alimpićem, i to preko kapetana Đoke Vlajkovića koji je sa dobrovoljcima sedeo u mačvanskom selu Badovinci.32
Pop Petar Mihailović je proglašen vođom „bosanskih dobrovoljaca“, odnosno zapovednikom semberskih četa, koje su u krajnjoj liniji odgovarale komandnim strukturama Vojske Kneževine Srbije. Semberci-
ma je preko Drine dopremljeno 800 puški belginki, baruta i olova.33 Na ove snage Srbijanci su želeli da računaju prilikom napada na Bijeljinu. Srpska vojska pod komandom Đoke Vlajkovića napala je Bijeljinu 21. juna 1876. godine.34
Međutim, taj napad je bio bezuspešan, pa je akcija ponovljena 23. juna, u kojoj su učestvovali i pobunjeni semberski Srbi pod komandom četovođe popa Petra Mihailovića. Dobrovoljačke čete su napadale Bijeljinu iz pravca Velike Obarske. Pored Petra Mihailovića isticali su se kao vođe ustaničkih četa: Mićo Nikolić-Čavka, trgovac iz Bijeljine, Simo Katić iz Broca, Jovo Škorić, trgovac iz Bijeljine, a rodom iz Balatuna, Lazar Jevremović-Novaković, trgovac iz Bijeljine, zatim Jovan Mijatović i Jovan Davidović iz Bosanske Krajine, zapravo iz okoline Bosanskog Novog, zatim Jovo Džinić iz Bijeljine, pisar mitropolita Dionisija II, a iz Velike Obarske su bile četovođe: Cvijetin Šović, zvani Ćućo, knez Stevo Ivanović, Vaso Lombić i Vaso Rogozinović.35 Ustanici su se u dva šanca utvrdili u ataru Velike Obarske, tačnije „u šancu od šljivika Cvijetina Šovića i od ćuprije u blizini srpske škole“.36
Sa pobunjenicima pregovore je vodio Muharem-beg Osmanbegović iz Bijeljine, ali oni nisu urodili plodom. Bitka kod Velike Obarske se desila 23. juna 1876. godine. Od viđenijih ustanika („ustaša“) poginuli su: Đoko Laketić iz Broca, Savo Rogozinović, Stevo Ivanović, Vaso Lombić i Vaso Rogozinović iz Velike Obarske. Pamti se junačka smrt kneza iz Velike Obarske Steve Ivanovića, koji je bio ranjen u oba bedra i klečao nepokretan na bojnom polju. Subaša Omer-bega Salihbegovića Bajro Dživić
poleteo je da mu odseče glavu po „turskom adetu“, ali ga je knez smrtno oborio hicem iz puške belginke. Na nedokusurenog ranjenika napao je, zatim, mladi beg Glibanović iz Čelića, ali je i njega obrljanski knez pogubio. Tada su, Turci, uputili grupni pluton i savladali semberskog kneza, kao kakvog antičkog junaka: „I tako slavno pogibe knez Stevo zamenivši svoju glavu kao pravi srpski junak“.37 Glavni turski napad na srpsku bojnu liniju pripremili su topovi, što je uticalo da ustanici krenu u povlačenje. Tada je poginuo i vođa Mićo Nikolić-Čavka. Njegovu glavu su odsekli i izložili na kocu na vidnom mestu u Bijeljini.38
Turci bi odneli i veću pobedu nad ustanicima, da nisu podelili snage, poslavši Imzi-bega Stočevića iz Bijeljine, da ode u Raču sa namerom da tamo spase i preuzme vojni materijal. Srbi su ga propustili, a
onda su ga, dok se vraćao sa pokupljenim materijalom napali 24. juna 1876. u Balatunu kod vode Sušice.39 U boju protiv Imzi-bega učestvovali su ponajviše srpski ustanici iz Međaša i Trnjaka, iako se beg držao junački, izgubio je kontrolu nad svojim vojnicima koji su se razbežali po selima Dazdarevo i Triješnica, a na kraju je i sam poginuo.40
U ustaničkim borbama u severoistočnoj Bosni, naročito Semberiji, vidno mesto zauzima i boj kod Dragaljevca (na 16. kilometru od Bijeljine prema Brčkom), tačnije kod kuće Zarije Višnjevčevića. Tu je
brojnije i veštije turske snage sačekao sa svojim odredom pop Cvijetin Mićić, ali je pretrpeo poraz 3. jula 1876. godine. Njegova odsečena glava je tri dana bila izložena u Brčkom dok je nije otkupio austrijski konzul Srbin iz Like, Omčikus.41
U drugoj polovini 1876. godine Semberija je zapamtila bojeve koji su se odigrali između Turaka i srpskih ustanika i to: kod Vrela u Batkoviću, na Dašnici, u Poloju u Crnjelovu, na Poljani u Crnjelovu, u Batkoviću kod kuća Birčakovića, kod Tomaševca i u Svinjarevcu. Ustanicima su pomagali i odredi iz Srbije, koji su se morali povući natrag preko Drine, kada je došlo do poraza na glavnom bojištu u dolini Morave, kod Đunisa u jesen 1876. godine. Narod je bio, zbog ratnih operacija i turskih osvetničkih pohoda, primoran da se seli u Srbiju i u Srem, odakle se na svoja ognjišta vratio tek posle okupacije 1878. godine.42
Bitke i okršaji u okolini Bijeljine poznate su i najprekaljenijim ustanicima iz „južnobosanskog ustanka“. Taj okršaj pominje u svome „Životopisu“ vojvoda Pero Kreco, saborac Goluba Babića i Petra Mrkonjića, u kontekstu trgovine sa jednim ustanikom Krajišnikom koji je ostavio kosti pod Bijeljinom: „Ja ujagmio novo sedlo konjsko, te ga dam Peri Banjcu za 2 dukata i danas mi nije platio, jer je 1876-te isti poginuo na Bijeljini. To mi je moj brat Dimitrije Kreco pripovjedao da je isti Pero ostao kod džamije s polja u Bijeljini“.43
Zamišljeni prodor srpske vojske preko Istočne Bosne, Semberije i Posavine, ka pobunjenim i oslobođenim teritorijama na zapadu, osujećen je u začetku. Srpskoj vojsci nisu mnogo pomogli ni lokalni dobrovoljci. Istoričari ustanka objašnjenje nalaze u činjenici da su „gusto zbijene i uvek ratoborno raspoložene muslimanske mase Bosanske Posavine bile su u stanju da tuku kod Bijeljine drinski korpus generala Alimpića 1876; da razbiju jednu austrijsku diviziju kod Tuzle pod Saparijem 1878… i u začetku uguše svaki pokret svoje raje“.44
*****
1 Vladimir Krasić, Ustanak u Bosni od 1875. do 1878. god. (Građa za noviju srpsku istoriju
rata za oslobođenje, Novi Sad 1884.
2 Kod Vase Čubrilovića, Bosanski ustanak 1875-1878. (drugo izdanje), priredio Zdravko
Antonić, Beograd 1996, 84-85; a kod Milorada Ekmečića, Ustanak u Bosni 1875-1878. (treće
izmenjeno izdanje), Beograd 1996, 111-138. Kod drugog autora ubacivanje četa u Istočnu Bosnu iz
pravca Srbije posmatra se kao sinhronizam nekih ustaničkih dejstava oko Livna 1875. godine,
a i šire u Bosanskoj Krajini. Za našu temu su interesantni i sekundarni izvori: Đuzepe
Brabanti-Brodano, Garibaldinci na Drini, preveo Miodrag T. Ristić, Beograd 1958, 211-242,
gde se govori o kretanju srpske vojske ka Bosni, u krajevima na desnoj obali Drine, tačnije
oko Lešnice, Loznice i Krupanja. Pravac kretanja i bitke srpske vojske u Semberiji opisane
su u biografiji generala Ranka Alimpića: Život i rad generala Ranka Alimpića u svezi sa
događajima iz najnovije srpske istorije, napisala njegova udovica Mileva, Beograd 1892, 560-
619.
3 Opširnije: Aleksa Ivić, Ustanak popa Jovice Ilića (1834.) i buna leskovačkih i vranjanskih Srba
(1842.), preštampano iz „Književnog juga“, Zagreb 1919, 1-14.
4 Dušan Kašić, Pregled istorije Zvorničko-tuzlanske eparhije, 25-27, u: Srpska pravoslavna
eparhija Zvorničko-tuzlanska – šematizam, Tuzla 1977. U zbirci sudije Petra Jovanovića u
Arhivu Eparhije zvorničko-tuzlanske izdvajaju se spisi: „Pogibija popa Đorđa Vujičića iz
Cikota 1826. godine“, „Buna popa Jovice Ilića iz Detlaka 1834. godine“, „Bitka na Dugoj Njivi
i Trebavi 1858. godine“, „Četnički upadi u Bosnu 1863. godine“, kao i spisi od naročitog
interesa za ovaj naš rad, a to su: „Buna u Vučijaku 1875. godine“ i „Bijeljinska buna 1876.
godine“.
5 Petar Jovanović je rođen 23. januara 1913. godine u težačkoj porodici, od oca Akse i majke
Stoje (rođ. Aleksić) u Priboju. Završio je Pravoslavnu bogosloviju u Sarajevu, a diplomirao
je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu 29. maja 1940. godine. U čin đakona
je bio rukopoložen o Savindanu (27. januara) 1944. godine u Beogradu. Rukopoloženje je u
ime episkopa zvorničko-tuzlanskog Nektarija Krulja obavio episkop zletovsko-strumički
Vikentije Prodanov. Godine 1945. „napustio je svešteničku službu i prešao u svjetovnu“.
Odlukom Eparhijskog crkvenog suda u Tuzli od 1. decembra/18. novembra 1954. „briše se iz
spiska-kataloga sveštenstva i stavlja se u red svetovnjaka sa svim pravima i dužnostima“.
Obavljao je dužnost Okružnog sudije u Tuzli. Spise od istorijskog značaja, uključujići i neke
crkvene letopise predao je Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj 14. februara 1974. godine (Arhiv
Eparhije zvorničko-tuzlanske, Arhivske knjige, br. 1, Indeks sveštenstva Eparhije zvorničko-
tuzlanske, str. 225. sub voce Pero Jovanović).
6 Arhiv Eparhije zvorničko-tuzlanske, Zbirka sudije Petra Jovanovića, Bijeljinska buna 1876.
godine, 7.
7 Arhiv Eparhije zvorničko-tuzlanske, Arhivske knjige, br. 1, Indeks sveštenstva Eparhije
zvorničko-tuzlanske, br. 11, str. 5. sub voce Petar Mihailović.
8 Indeks sveštenstva Eparhije zvorničko-tuzlanske, br. 55, str. 26. sub voce Stevan
Mihailović
9 Šarl Irijart, Bosna i Hercegovina – putopis iz vremena ustanka 1875-1876, preveo sa francuskog
Vladimir Osipov, Sarajevo 1981, 126.
10 Isto, 125.
11 „Zastava“ o Bosni i Hercegovini 1874-1876, priredio Hamdija Kapidžić, treća knjiga,
Sarajevo 1954, 15-16. Stevan Tomić je bio sveštenik u Balatunu.
12 Isto, 15.
13 Arhiv Eparhije zvorničko-tuzlanske, Zbirka sudije Petra Jovanovića, Buna u Vučijaku 1875.
godine, 1
14 Isto.
15 Isto.
16 Isto.
17 Isto. Potez „Turska kosa“ nalazi se u južnom ataru sela Donji Klakar, u zaseoku Šumari,
na granici sa susednim selom Gornja Vrela. (Topografske karte SFRJ 1:25.000, Sekcija 375-3-4
Slavonski Brod – Donja Bebrina).
18 Buna u Vučijaku 1875. godine, 1-2.
19 Vaso Čubrilović, n. d, str. 84. Može se reći da je „na zapadnoj granici Srbije uvek… od
početka ustanka bilo dobrovoljačkih četa“, tj. od septembra 1875. godine, vidi: M. Ekmečić,
n. d, 281.
20 V. Čubrilović, n. d, str. 85. „Govorilo se da je tada nestalo preko sto hrišćanskih duša“.
21 Isto.
22 M. Ekmečić, n. d, 130.
23 Četnički upadi u Bosnu 1863, 1.
24 Isto, 2.
25 Isto.
26 Isto, 1-2.
27 Vasilije Perović, Beogradska crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru, Beograd
1982, str. 70. Sveštenik Pavle Karanović je „bio rodom iz Bosne, odakle je pobegao u Srbiju,
zbog turskog zuluma, ostavivši tamo nezbrinutu svoju porodicu“.
28 Radovan Pilipović, O srpskom prebegu iz Bosne 1873. godine (Neobičan kanonski prijem pre
140 godina), Teološki pogledi 1 (2013), 194.
29 Arhiv Srpske pravoslavne crkve, Konzistorija mitropolije Kneževine Srbije, Izveštaji
o učešću u ratovima 1876-1877-1878; Izveštaj Alekse Popovića, 24. julija 1878. i Izveštaj
Jakova Opačića, 13. jula 1878.
30 Arhiv Eparhije zvorničko-tuzlanske, Zbirka sudije Petra Jovanovića, Bijeljinska buna
1876. godine, 1.
31 Kad oni vladahu carevi naši Dušan i Lazar, onda su naše dvije lijepe zemlje, Srbija
i ponosna Bosna, bile zajedno kao dvije sestre u jednoga oca“. Život i rad generala Ranka
Alimpića u svezi sa događajima iz najnovije srpske istorije, napisala njegova udovica Mileva, Beograd 1892, prilog II. (Dalje: Život i rad generala Ranka Alimpića… ).
32 Bijeljinska buna 1876. godine, 2.
33 Puške „belgine“ ili „belginke“ su u suštini puške ostraguše belgijske proizvodnje,
sa paljenjem na kapislu, vidi: Petko Luković, Naoružanje i organizacija snabdevanja oružjem u
Bosanskom ustanku 1875-1878, Vesnik Vojnog muzeja, br. 11-12, Beograd 1966, 195-197.
34 Bijeljinska buna 1876. godine, 2. Up. M. Ekmečić, n. d, 281-283. Plan generala Ranka
Alimpića je bio da se preko Semberije i Posavine spoji sa ustanicima u Bosanskoj Krajini.
(Vidi: Život i rad generala Ranka Alimpića…, str. 560 i dalje).
35 Bijeljinska buna 1876. godine, 3.
36 Isto. Predstraža je bila raspoređena „kod kuća Radovanovića“.
37 Isto, 4.
38 Isto. Bijeljinski Srbi su potplatili jednog Turčina da im donese Mićinu glavu, koja je
sahranjena u crkvenoj porti. Tek je kasnije njegovo telo sahranjeno u porti kod crkve u Velikoj
Obarskoj.
39 Bijeljinska buna 1876. godine, 5.
40 Isto. Muslimani su posle okupacije 1879. godine Imzi-begu podigli turbe u Trnjacima, na
mestu gde je poginuo. Up. Život i rad generala Ranka Alimpića…, 567 i dalje.
41 Isto. Glava popa Cvijetina Mićića bila je sahranjena u groblju u Brčkom, a telo na mestu
pogibije. Posmrtni ostaci su zauzimanjem Nikole Škorića, paroha vršanskog sahranjeni kod
Vršanske crkve.
42 Isto.
43 Pero Kreco, Životopis, rukopis, 11.
44 V. Čubrilović, n. d, 85.
*
Radovan Pilipović,
Arhiv Srpske pravoslavne crkve
Beograd
Originalan naučni rad
Izvor: Srbi u BOSNI I HERCEGOVINI