Vaso Kondić
Novi Grad / Bos.Novi, 1868. – Bijeljina, 1909.
Rodio se 1868. u Svinji(?) kod Bos.Novog (Novog Grada). U Novom je završio osnovnu školu i poslije završetka osnovne škole počeo je da radi u trgovini svog brata Riste.Kasnije je sam otvorio trgovačku radnju, ali pošto mu posao nije išao, brzo ju je zatvorio.
Nakon toga je mnoge poslove radio i mnogo pisao dok nije 1905. došao u Banja Luku, gdje je najprije stupio u uredništvo „Naš život“ koji je neko vrijeme uređivao i izdavao gosp.Kosta Majkić.Kad je naš život“ prestao izlaziti, kratko poslije toga pokrenut je list „Otadžbina“ u čije je uredništvo ušao i Vaso,primivši se, pored saradnje i mjesta odgovornog urednika.9.oktobra 1906. zajedno sa glavnim urednikom „Otadžbine“ uhapšen je i odveden u zatvor gdje je proveo 2 mjeseca.10.okrobra iste godine osuđen je na kaznu od 6 mjeseci teške tamnice.Na drugoj sudskoj raspravi koja je održana 6. decembra osuđen je ponovo na 8 mjeseci tamnice.Proveo je oko godinu dana u Zenici i Crnoj Kući u Banja Luci gdje se i razbolio. Pušten je 6.decembra 1908, a umro je 20.jula 1909. u Bijeljini.Iza sebe je ostavio suprugu Sofiju i sina.
P.Kočić – Bosanska Vila
Preranom i tragicnom smrcu Vase Kondica srpska je književnost mnogo i mnogo izgubila. I ako je poceo vrlo mlad pisati — u šesnaestoj godini cak — nije se za nj znalo niti njegova literarna vrijednost mnogo cijenila. Još kao dijete, poput mnogih naših pisaca, propjevao je u Golubu i Spomenku. U mlade doba izlazili su mnogi njegovi radovi razne sadržine u Straži lovu, Javoru, Bosanskoj Vili, u kojoj je, koliko se sjecamo, nekoliko godine i stalno radio, u Sarajevskom Listu i u raznim kalendarima anoLimno i cesto puta bez potpisa. Skupljao je i narodne umotvorine, bavio se je i antropogeografskim proucavanjem sela u Bosni i Hercegovini prema upustvima Gosp. dra Cvijica, a, osim mnogobrojnih kracih bilježaka, napisao je u „Otadžbini” više clanaka iz Narodne Ekonomiji i Prosvjete. Štampao je u Biogradu i jednu knjižncu pedagoške sadržine pod malo starinskim naslovom Spomenak ili žrtva svoje dužnosti, koja mu je vrlo lijepo primljcna i ocijenjena. Tek u novije doba, kad je stupio u uredništvo „Otadžbine”, pocela se naša književna publika sa mnogo simpatije interesovati njegovim toplim i smirenim pripovijetkama, koje su izlazile u feljtonu pomenutog lista. I Vaso je poceo raditi pažljivo i sa izvjesnom studijom, razvijajuci se u jednom pravcu, od koga smo se mnogo nadali. Narocito je razvio svoj književni rad i dobio volju za posao kad mu je Srpski Knj. Glasnik 1907. g. donio lijepu pripovijetku „U Magli i Mecavi”. Osim podlistaka u „Otadžbini” štampao je svoje price u Bosanskoj Vili, Brankovu Kolu, Srdu i dr., i od tog vremena Vaso je bio dobro primljen i rado vicen u svima našim redakcijama, i politickih i književnih listova. Njegove književne poslove iz prvog doba pomenuli sio poglavito stoga da se vidi kako je on u mnogo cemu nastojao da koristi narodu svom koga je istinski volio, i kako ga je evaka grana umnog rada ljudskog zanimala. Ovi radovi nece mu sacuvati ime toliko koliko njegove tihe, smirene i krotke pricice pošljednjeg vremema i njegov cieti karakter i predani rad za narodno dobro, zbog koga je i dopao zatvora i stradao, obolivši u studenim zidinama tamnickim. Svi darovitiji talijanski književnici u XIX. vijeku stupili su mahom, kao što je poznato, u službu svojoj rastrganoj i ugnjetenoj Otadžbini. Svi su oni ucestvovali sa rijetkom predanošcu unarodnom pokretu, vaspitavali su široke narodne slojeve i pripremali ih za veliko djelo oslobocenja. Sva književna djela njihova ovog vremena odišu i mirišu žarkom i strasnom ljubavlju prema zemlji i narodu. I Vaso Kondic, kao i drugi naši javni poslenici, koji ne žive od bogate godišnje rente, stavio ee svim svojim skromnim znanjem i talentom u uzvišenu službu svojoj Otapbini, radeci neumorno i predano kako je znao i koliko je mogao. Povodom njegove rane i tragicne emrti ostavljamo na stranu njegovo politicko djelovanje i njegovo istinsko, nesebicno požrtvovanje za opštu stvar da o tom progovore drugi i pozvaniji od nas, a mi cemo ovom prilikom napasati nekoliko redaka o njemu kao covjeku i pripovjedacu srpskom. To ce biti intimni utisci koje saopštava prijatelj o prijatelju, drugu i sapatniku. Mecu mojim bilješkama iz Crne Kuce pod 22. februarom 1907. stoji ovo: „Baciše nas opet u tavnicu i obukoše nas kao osucenike u robijaško odijelo. Na glavu nam turiše, kako apsenice kažu, carskolopozzku kapu, lugastu i cupavu s oštrim dlakama, a na noge lagane ajducke opanke… Ogledajuci se u robijaškom odijelu, razgovarali smo se i gotovo cio prvi dan našeg novog robovanja zametali smo šalu, koja nam nije išla od srca; treba iskren biti, pa priznati. Pošto sam ja više kojekakvih kijameta preturio preko svoje ude i dobrosrecne glave, bio sam mnogo pribraniji i okorjeliji zlikovac od mog druga Vase. Od rodenja svoga, izgleda, on je krotak i smiren, te ga je i ovo novo poniženje mnogo teže i ljuce tištalo nego mene. Moj je drug od onih rijetkih ljudi meke i blagorodne duše, koji nikome ne mogu zla kakva ni pomisliti, a kamo li uciniti. Ti se i taki ljudi uvijek grdno cude kad ih kakva nesreca, zlo i nepravda snadu. Njihova plemenita i blagorodna duša u tom cudenju propada i vene..” Vec su minule dvije godine otkad su ovi suvi i nespretni reci pali na artiju, i meni se sad ucini da je to kao juce bilo, a sad opet davno, predavno ! I zaista je Vaso, od prvog dana zatvora, poceo venuti, cudeci se stalno i neprekidno u svojoj dubokoj, misticnoj povucenosti svom novom položaju kome je uzaman tražio objašnjenja. Vaso Kondic nije bio borbena duha — duha koji, u zanosu za svojim idealima, sve ruši i obara pred sobom i okolo sebe. To se jasno vidi i iz njegovih pripovijedaka. Uzmite koju hocete i svagdje cete naci jedno meko i plemenito srce, koje pati, koje osjeca ne samo evoje bolove nego i boloveipotištenost svojih bližnjih. Sa nekom svetackom ljubavlju, punom srca i topline, nizao je on duge tužbalice o ropskom i beskrajno potištenom položaju težaka našeg, brata našeg, kako je to lijepo negdje napisao Gosp. Milan Pribicevic. On ne grmi na one koji su krivi nesreci narodnoj, on teži da im mekom i blagom rijecju omekša tvrdokorno srce i otvori oci da vide koliku grdnu nepravdu cine narodu njegevom, koji s dana na dan malaksava i propada. On je živjeo jednim bogatim, intenzivnim, unutarnjim životom, i neobicno je karakteristicno za našeg preminulog pripovjedaca kad njegova Mikaca u „Magli i Mecavi” žali žandare što ee zbog nje pate i muce po ljutoj etudeni, ili kad Milica u prici „Samo još malo… rezonuje i žali predstojnika, kome je, možda, umrlo dijete, pa je zabrinut i ožalošcen. Zbog ovakih duša kao što je naš simpaticni pripovjedac i nazvao je, valja da, našu Otadžbinu narodni pjesnik cestitom Bosnom… I ako je Vaso Kondic u nekoliko stajao pod uticajem nekih naših mlacih pisaca, ipak je on, to je van svake sumnje, imao talenta, stvaralackog i originalnog talenta, koji se poceo lagano i primjetno razvijati i zaokrugljivati da vremenom dobije svoju pravu i istinsku fizionomiju. On je, što je glavno, za jedno umjetnicko djelo, unosio u svoje
PETAR KOČIĆ
BOSANSKA VILA, 15.09.1909
I šume naše plaču
I.Raskopaše se vilinski dvori, porušiše se u ponore krstaško-orlovska gnijezda i nestade šarenih risova, koji carevaše nad ostalim zvjerinjem, a kroz krivokuke doline na oštrljaste visove našeg nepreglednog Grmec-planine, razliježe se jeka od testere i sjekire, a drvo po drvo lagano pada s potmulom hukom, pada, pada kao ratnnk u ljutom boju, da se više nikada ne digne. Tuda je nekada bio mir i tišina; veseo je cobanin napasao svoja stada, odmarajuci se u vjecitom hladu, a sada ga žestoko sunce žeže, sasušuje mu srž u kostima i pije mu krv. On, izmučen, korača kao oživjeli kostur iz groba i gleda to svojim rodenim očima, gleda pa škrguce zubima i uzdiše, podižuci svoju glavu nebu, šapućući tajno: Ima li Boga?! Ali, nebo se sakrilo u oblake, pa se no da vidati… a sunce ga nemilosno prži kroz te oblake…. — Čija li nas usta prokleše? Nikada mu Bog raja nedo! — Oh! Oh! — jecao je njegov paćenički glas kroz ogoljele dubrave mirisnog Grmeča, odbijajući se od kamena do kamena studenoga.
II. Svaki cilik testere i svaki sjekirin udarac, zadijevao se duboko u srce stanovnicima toga kraja. Kao ogromni razoren mravinjak, ljudi drvosječe rasuti po kosama i udolinama, svlačili su stabla i obarali šumu. Čobani su šervanjili oko njih, motreći sa tugom u srcu svoju rodenu propast. Pogledi im se otimahu preko ogoljelih visova, koji izgledahu kao krila očupana orla na umoru, pa se lomljahu tamo daleko, daleko prema sinjem Jadranskom moru; samo bi modrikasti dim od željeznice i vatara, miješajući se sa sivastim oblacima, koji se kolutaše tamo i amo, zastirao ovdje, ondje, daleke vidike. Nadglednići bi prolijetali oko radnika odgoneći cobane, koji su im prilazili i svadjali se s njima, što im šumu sijeku. Tako je bilo u početku prve šumske sječe. Najteže im je bilo izlaziti na kraj sa čobaninom Radom, Radom vilenjakom, budalinom Radom, — tako su ga zvali i nadglednici i radenici, zbog toga što se on razgovarao samo s drvetima, pticama i svojim kozama, a ljudi se klonio. To jo bila jedna pusta i ogromna planinska ljudeskara; bio je vječiti čobanin. On je najviše udarao na radnike, što dodoše i rasplašiše mu medede, pa se nema s kim rvati. Njegov visoki stas i široka pleća svakog su zadivljavala. Šumu je svoju volio više nego išta na ovom svijetu. Ispočetka se tukao s radnicima, kad ga ne htjedoše poslušati da ne sijeku. Op istuče jednog, udare dvojica, on i dvojicu, udare trojica, on i trojicu, udare četverica, peterica, šesterica i tako ih se načeta po dvadeset, pa mu se objese, kao mali mravi velikom mravu kad upadne u mali mravinjak. Tako sve dok su tu bili radnici sa strano, čijeg jezika on nije razumijevao. Poslije su se radnici izmjeljivali. Dodjoše domaći ljudi. Rade se nije sa ovima svadjao, ni tukao, bilo mu ih je žao, već im je pričao strašne jezovite priče, kako su to svako drvo obilježile vile i vještice, kako će svakog od njih zaboljeti, kako će mu se dogoditi ovo ili ono. Izmišljao je sva moguća čuda i bajke na svijetu, oblijetajući oko njih kao kakva ptica, čijem se gnijezdu primakao neprijatelj, da joj ptice poždere, a ona poskakuje s grane na granu i pišti. Nekim se radnicima i dogadalo, što im je Rade prorekao, pa su mnogi postali sujevjerni. Ali nije ništa pomoglo, šuma je svakog dana padala pored svega toga, a Rade se vraćao s mrakom pun žalosti, goneći svoje koze. Kad satjera koze u svoj mali torić, on se odmah poslije muže izgubi u suton….
III. Mrka Radina sjenka u noći, koja postajaše sve tavnija i tavnija, posrtala je od stabla do stabla, što su tog dana posječena po kosama i udolinama i nešto se saginjala nad njima. To se Rade opraštao sa svojom šumom, kao sa svojim kućnjim ukopnicima. Kod svakog se stabla sagne, pritisne ga na svoja gola, runjava prsa, pa zagrli i poljubi. — Mili moji! Rodjeni moji! Rano moja, sjutra se vec nećemo videti — čuo se njegov jadikov, mukli glas u noći, — oj, javore, moj zelen bore, moja rano ljuta, zar ćemo se rastati, a znam te, ima, evo, preo četres’ godina, kad si bio mali, ovlicni, a i ja bio kozarčić, pa te čedo, sa svojom sikiricom posjeci, da naranim jarad tvojim lišćem, a ti mi reče: nemoj me Rade sjeci, činiću ti lada, a ti možeš i ‘nako raniti mojim lišćem svoju jarad svakog ljeta, a poslije kad odrastem i budem za gusle, onda me posijeci i, — ja te eto ostavi’; ne ćedo’te sjeći, jer si mi bio svaki dan draži. Pa eto vidiš sad, rano moja, sad cemo se rastati… Kako mi mirno ležiš; ne plačega ko jutros kad su te sjekli. Sad ću ja plakati…. Ej majko moja, šta smo dočekali! Već je bilo veliko večerno doba kad se Rado vratio umoran iz šume svome toru. Zeljov, koji je ležao uz torarsku kolibu, kad ga opazi, škomucnu i podiže se, pa se poče umiljavati oko njegovih nogu, protežuci se. — O Zeljo moj, ti si gladan, nijesi ni večero; zaboravio sam ti dati. A nijesam ni ja ni ručo, a sit sam nešto. Rade se zavuče u nisku kolibu, podiže slamu ispod poglavača i izvuče jednu zagorjelu koru ječmenice i baci Zeljovu. Zeljov je dočeka ne dade joj ni pasti na zemlju, pa se sleže i časkom je proždrije. Vatra, koja je bila naložena pred kolibom, već se potmilila. Rade baci još dvije, tri grane, izu opanke, pa i on leže. Prevrtao se i okretao cijelu noć, a nikako zaspati. Kad se danica rodila, on ustade i sjede kod potmiljene vatre. Sjarkao je ugarke i sam se sa sobom razgovarao. U toru se čulo prskanje i pucukanje kozijih nogu, a vjetrić je donosio onaj jak zadah kozijeg djubreta, što pali po grlu i nozdrvama. — Kto mi tora! I to mi je tor od osam ljesa, — govorio je Rade glasno — sa četrdeset ljesa na osam. O Bože, Bože moj! Zeljov se podiže sa svog mjesta, pa leže uz vatru blizu Radina koljena, naslonivši glavu na njegov opanak. Gledao je u Radu mirno, pametno, kao da sve razumije i osjeća ono, što je i Rade osjećao, pa je i on popekad puštao škomucanjem neki žalostan glas od sebe, koji je Rade razumio. Na istoku su se lagano gasile zvijezde.
Autori: VASO KONDIĆ
BOSANSKA VILA, 30.03.1908