Posavina
U posavskim nošnjama, nalazimo takođe karakteristike, njima svojstvene.U ženskim nošnjama tu na prvo mesto dolazi košulja od mešanog ili pamučnog platna tkanog na uzvod, rezana u struku i bogato nabrana oko vrata i u pasu pozadi.
U derventskoj nošnji košulje se boje u plavilu za rublje, te imaju plavičastu boju. Prisutan je i tip posavske košulje.Zubun, kao gornji sukneni haljetak dug do kolena, od crnog valjanog sukna, nalazimo samo na levoj strani reke Bosne u nošnjama oko Dervente, Bosanskog Broda, Tešnja, Teslića.
U Lijevču polju i Timaru, zubun je malen od tamno plavog sukna, sa karakteristikama dinarskog zubuna. Na desnoj obali reke Bosne umesto zubuna nosi se kratka čerma ili ljetak od crnog sukna ukrašen vezom od crvenih, crnih i srmenih gajtana.
Zimska gornja haljina duga do niže kukova, sa dugim rukavima, spreda otvorena uvek je od crnog sukna sa ili bez veza.
Pregače posavskih žena imaju posebnu specifičnost. Tkane su u četiri nita dijagonalno sa kvadratnim šarama, potkićene dugim resama od vune. Po veličini su veće i od dinarskih tako da se jedan kraj zadene za pojas.
Osnovna obuća i ovde bili su opanci oputaši.
Čarape su duge od raznobojne vune sa cvetnim motivima.
Nošnja na glavi sastojala se od krpice sa utkanim motivima a na jednom kraju prišivena je vrlo velika svilena kićanka koja pada na čelo kad se krpica stavi na glavu. Ostali deo pada pozadi niz leđa.
U srpskim nošnjama u Semberiji devojke su nosile crvene dublje fesiće ukrašene cvećem ili gustim resama od crne svile, koje su padale oko kape.
U muškim posavskim nošnjama glavnu karakteristiku čine košulja i gaće.
Na glavi su kod muškarca bili u upotrebi fesovi.
************
Srpska nošnja Ozrena, Vozuće i Gostovića se veoma razlikuje od nošnje susjednih Srba. Ona je jednaod bitnih obilježja što ovu grupaciju čini posebnom i drugačijom. Karakteriše se jednostavnošću i odmjerenošću u detalju, u čemu je autentična i bliska duhu pravoslavlja.
Naročito zanimljiv detalj nošnje predstavljale su tkanice koje su cijenjene po bogatstvu i složenosti izrade. Isključivo su domaće izrade, a satkane na stanovima (razbojima). Gaće i košulje su bijele i kod muškaraca su bile veoma rijetku ukrašavane vezom, koje su od pasa na dole bile nabrane, pa se po boju nabora i cijenila njihova otmenost. Oboje su činjeni od pamuka ili lana, ručno satkanog. Preko košulje se nosio gunj ili džemadan, ranije napravljen od čohe, a kasnije (između dva rata) od sukna. Ako je služio kao „zborski“ (svečani), po rubovima je bio ukrašavan crnim gajtanom. Preko košulje se prepasavalo tkanicom, načinjenom u više boja na crnoj osnovi. Zimi su se preko gaća nosile čakšire od čohe ili sukna. Sukno se proizvodilo ručno, a bojilo (vranilo) bojom dobijenom iz kore jasena.
Primjetna je bila razlika između nošnje imućnih i siromašnih ozrenaca. Priča se da su Srbi ovoga kraja nosili i šalvare, ali samo u doba turske vladavine. Muškarci su još nosili opanke, torbicu i kapu. Torbica je izrađivana od vune, a imala je po sebi zadivljujuće lijepe šare. Služila je za nošenje sitnih potrebština. Izrađivane su od veće torbe od kostreti. Torbica je bila neizostavni dio narodne nošnje ovdašnjeg muškarca.
Od kapa se na muškarcu mogla viđeti šubara, šajkača, a u novije vrijeme i kačket. U ranije vrijeme bio je običaj da i mlađi i stariji nose kapu, ali se kasnije mogla viđeti samo na glavama starijih. Od opanaka je bilo dvije vrste; prvi su bili pašnjaci i oni su kupovani, a drugi su bili putravci, proizvedeni u domaćoj radinosti od goveđe kože. Ispod njih su nazuvani šareni priglavci, sapleteni od raznobojne vune.
Već početkom ovoga vijeka se na muškarcu moglo viđeti ponešto od građanskih odijevnih stvari, sa čime je polako izčezavala narodna nošnja, da bi šezdesetih godina i potpuno iščezla.
Ženska nošnja je, takođe, po izgledu i načinu izvedbe slična muškoj. Glavni dio ženske nošnje činila je dugačka platnena haljina, ukrašena vezom oko rukava i kolijera, a ranije su bivale ukrašene i sedefićima. Tako je bilo do 1900. godine, a kasnije se na košuljama moglo primjetiti veoma malo veza.
I žene i djevojke su se opasivale tkanicama. Žensku nošnju je karakterisalo nošenje dviju pregača, kod udatih žena, a đevojke su obavezno nosile samo jednu. Prednja opregača (opreg) je prilično malih dimenzija, dok zadnja opregača (stragača) znatno duža od prednje i imala je dijagonalno zavrnut donji kraj, koji je potom pričvršćivan za gornju ivicu oprega. Pregače su se ukrašavale resama raznih boja, a kao i torbice, izrađivane su tehnikom ulaganja (šare su ulagane u osnovu, te su sabijano brdom, na stanu), glavna šara bila je romb, a ponekad i sasvim uprošteni cvijet. Pred Drugi svjetski rat pregače su se počele izrađivati od industrijske vunice, tih godina, takođe nastaje stragača, a opregovi polako bivaju zamijenjeni keceljama.
Vozućke žene su izrađivale crnobijele opregove sa izuzetno rijetkim dodavanjem crvene boje. Žene oko manastira Ozren su nosile jeleke, načinjene od debljeg, crnog platna. Ljeti su preko košulje nosile haljetak, koji je po ivicama ukrašavan čohom i kadifom, po kojoj su izvođene šare od gajtana. Zimi se preko košulje nocila suknena haljina. Kod žena je bila crna, a kod đevojaka bijela, koje su, takođe niz prsa ukrašavane čojom i gajtanom. I žene i đevojke su na glavama nosile bijele marame, ukrašene jednostavnim, geometrijskim vezom, kojima su se na isti način povezivale. Na nogama su nošene bijele, vunene čarape, a preko njih šareni priglavci, na kojima je preovladavala tamno crvena boja. 
Opanci su bili „prijesni“ to jest izrađivani su neštavljene, goveđe kože.
Ovako ođeveni, mladići i djevojke, u ruhu bjeline, uhvaćeni u kolo, opasivali bi svojom mladošću crkve i tu je dolazila do izražaja ljepota ove nošnje, ljepota, koja je cijelu godinu pripremana i čuvana samo za jednu priliku. Čuveni zbor je za Veliku Gospojinu, kod manastira Ozren, gđe se iz šire okoline znalo skupiti i do sto hiljada duša, čuven je još bio i zbor za Ognjenu Marinu u Tumarama, a značajno je pomenuti i zbor o Uskrsu kod manastira Vozuća, zbor na Pantelinu kod ruševina manastira Udrim, beglučku molitvu u Stogu, kao i mnoge druge.
Udruženje Ozrenaca i okoline u Hamiltonu
Milenko Đukanović – Tradicija Srba Ozrensko-Dobojskog kr
Zorislava Čulić – Narodne nošnje u BiH
Narodna nošnja u Semberiji predstavlja simbiozu dinarskog i posavskog tipa nošnje. Ispitivanjem su utvrđene tri faze u razvoju ovih nošnji. Prva faza obuhvata period od prvog svetskog rata. Ovu fazu u muškoj nošnji karakterišu čakšire sa širokim turom i kratkim nogavicama, tozluci, gunj, oko pojasa kožni silaj i tkanica, a na glavi fes omotan šalom. U ženskoj nošnji karakteristične su široke i duge košulje sa uglavljenim rukavima nošene bez pregače, gornji haljeci izrađeni od vune, na glavi marama od domaćeg platna. Druga faza obuhvata period između dva rata. Nju karakteriše usvajanje kupovnog materijala za izradu gornjih haljetaka. U muškoj nošnji usvajaju se delovi srbijanske nošnje: »fermen«, »koporan«, uske čakšire. Letnja muška nošnja, gaće sa širokim nogavicama i duga ko-
šulja, koja se nosi preko gaća, predstavljaju osnovne delove mušknošnje, koja je nošena kroz sve tri faze u letnjem periodu, a kod siromašnog stanovništva i kao zimska nošnja. 2ensku nošnju druge faze karakteriše skraćivanje košulje; počinju se nositi pregače i to najpre vunene, domaće izrade, a zatim šivene pregače od kupovnog materijala, a kao gornji haljetak ulazi u upotrebu kožuh. Treća faza obuhvata posleratni period, koji karakteriše postepeno napuštanje
narodne nošnje, tako da danas mušku narodnu nošnju nose još samo stariji ljudi, i to kao svečanu. Stariju mušku nošnju, prve faze, mogli smo odrediti samo na osnovu sećanja kazivača i retkih sačuvanih fotografija. Ženska nošnja, odnosno pojedini njeni delovi, više je u upotrebi. Zadržala se najčešće košulja i kožuh, i to kod starijih i siromašnih osoba, kao svakodnevna nošnja, dok mlađe žene, ako uopšte oblače narodnu nošnju, čine to samo u svečanim prilikama.
Radmila Kajmaković
 |
 |
 |
| Brčko – stara nošnja | Šamac – stara nošnja | Teslić – stara nošnja |
 Šamac |
 Donji Žabar |
 |
 |
Posavina
 |
 |
Posavina Teslić
 |
 |
Ozren
 |
 |
 |
Ozren
Vez sa Ozrena
Razvitak, 1940.