Uhapsili su nas dok smo se šetali naselјem tražeći gdje bi mogli kupiti bilo kakve namjernice. Ostalo nam je novca, a prodavnice su bile uglavnom polupanih stakala i pokradene, ali je bilo i nekih koje su radile, ali u njima nije bilo ništa bitno da se kupi. Kupio sam nekakve salvete i kutiju čačkalica, ništa drugo nije ni ostalo u prodavnici.
Ovi momci što su nas pretresali su posebno posvetili pažnju prepipavanjem paketa salveta, kao da se tu nešto može sakriti. Tražili su nam lične karte, iako je to samo imala pravo milicija da radi, ali kada je neko naoružan, tu teško može pomoći pozivanje na zakon. Jugoslavenske lične karte su bile kao mala knjižica i imali su u podatcima pored adrese stanovanja i ime oca. Ja sam mogao proći kao Hrvat, imam takvo i ime i prezime, ali me je ime oca odavalo, isto kao u Jugoslavenskog prestolonaslјednika. Za moga susjeda su i bez gledanja u ime njegovog oca mogli odmah saznati da je Srbin. Imao je epsko deseteračko ime, a bogme i prezime. Uhapsili su nas samo zato što smo Srbi, jer kakvu opasnost za bilo koga mogu da predstavlјaju dva penzionera.
Strpali su nas u bivšu JNA kasarnu „Viktor Bubanj“. Nismo se uspjeli niti javiti svojima, da znaju bar gdje odjednom nestadosmo. Bilo je strašno i nama, a i našim. Čak mislim da je bilo gore našim, pošto nisu znali šta nam se uopšte dešava. Sigurno su im svakakve misli prolazile kroz glavu, vjerovatno i one najgore, da smo mrtvi, a ipak smo bili živi, ne u sjajnom stanju, ali ipak živi.
Poslije nebrojeno dana provedenih u zatvoru sa neizvjesnom sudbinom, jednog dana se pojaviše nekakvi lјudi i kamermani i prepoznah na nekim od njih oznake „Crvenog krsta“. Tražili su ko bi dao izjavu za TV o tome kakvi su uslovi i tretman u zatvoru. Za oko im zapade moj susjed, Vukadin, izdvojiše ga i snimiše.
Poslije sam doznao kako su ga njegovi oduševili, jer su ga poslije dugo vremena vidjeli na TV i saznali da je živ i da ima lјudski tretman u zatvoru. Poslije te emisije mu je supruga skoro svaki dan donosila hranu i cigarete u zatvor.
Jednog dana nas pokupiše i odvedoše negdje. Nisam prepoznao taj kraj, sve je bilo razvalјeno, a sve okolo iskopano u rovove. Poslije mi rekoše da je to bio Stup. Potjerali su nas ispred sebe i stigosmo do kraja rova gdje ugledasmo ispred nas čistinu. Zaledili smo se kada smo shvatili da će da nas upotrijebe kao živi štit. Rekoše Vukadinu, koji je upravo prije nekoliko dana rekao na TV da su uslovi u zatvoru dobri, da krene do rova na suprotnoj strani i sruši vreće sa pijeskom. On je odmah rekao da neće, jer će ga sigurno Srbi ubiti. Rekoše mu da ako neće, oni će ga ubiti, pa mu je svejedno, isti će rezultat da bude za njega. Ponovo je odbio rekavši da je bolјe da ga ubiju Muslimani nego Srbi, neka se zna od čijeg je metka stradao.
Krajičkom oka sam vidio da su ga udarili nekom metalnom šipkom po nogama, od pozadi, i kada je poklekao svi smo čuli još jedan tup udarac koji me i danas proganja. Nije stigao ni da jaukne.
Došli su do mene i počeli prijeteći nešto da govore, u glavi mi je sve odzvanjalo i tutnjalo, ništa ih nisam čuo šta su govorili, ali sam na kraju prepoznao da od mene traže isto. Razmišlјao sam da možda ipak postoji neki promil šanse da preživim, možda me Srbi ipak neće ubiti… ali zašto da me ne ubiju kada idem na njih… doduše goloruk sam, pa možda neće pucati na nenaoružanog… ali ipak idem da im porušim grudobran… doduše, oni ne znaju šta su mi naredili da uradim… ali mogu da predpostave da siguno ne idem sa dobrim namjerama… ipak će da pucaju… a možda i neće, ako im nekako kažem ili dam do znanja ko sam…
Tako sam u magnovenju koračao preko brisanog prostora do rova, čakajuću metak u čelo ili u potilјak, ako pomisle da bih mogao nekako pobjeći na drugu stranu. Iznenadio sam se kako sam stigao bez problema do rova pred grudobran. Okrenuo sam se i ugledao svoje stražare kako me drže na nišanu i gestikulacijom pokazuju da oborim vreće sa pijeskom. Pogledao sam u vreće, pa onda ponovo u njih, pa u vreće. I rekoh sebi, neka bude šta biti mora i gurnem vreću.
Stropošta se ona i ugledah malo dalјe iza nje čovjeka koji me preneraženo gleda, toliko je bio šokiran kada me je ugledao da mu je cigareta ispala iz usta.
- Ja sam Ranko – rekoh mu sav isprepadan, očekujući da podigne svog kalašnjikova i puca u mene. Podigao ga je i dugo smo se gledali, ne znajući ko je bio iznenađeniji ovom nebuloznom susretu.
& & &
Taman što sam prije nekoliko godina odslužio vojni rok u JNA misleći da sam sa vojskom završio za čitav život, desi se rat, pa ponovo završih u uniformi. Secesionisti krenuli u razbijanje Jugoslavije i bio sam volјan da ponovo navučem JNA uniformu da branim Jugoslaviju, zakletvu sam joj dao, ali ta opcija nije postojala. I tako sa svojim drugarima iz naselјa završih u jedinici koja je branila svoje naselјe koje je uglavnom i bilo srbsko.
Iako smo svi uglavnom odslužili JNA vojni rok, olako smo shvatili ratovanje. Previše smo se nagledali američkih filmova. Dok nam nije jedan drug poginuo, a drugi bio ranjen u jednom napadu na Ilidžu. Nismo se uopšte ukopavali, nego onako se preganjali između zgrada i kuća, kao u filmovima. Nakon pogibije jarana krenuli smo da kopamo rovore i da se ozbilјno utvđujemo. Obnovili smo gradivo naučeno u JNA. Jaran kojeg smo sami odabrali da nam bude komandant jedinice je inače uvijek bio i u miru glavni u raji i uvijek nas je organizovao i komandovao čega god da smo se igrali ili pravili neke mladelačke budalaštine po gradu. Bio je i stariji pa smo ga i zbog toga slušali i zvali smo ga „vođa raje“.
Sada smo loptu i rekete zamijenili puškama. Vođa raje nam je rekao da nema više zajebancije, moramo se početi utvrđivati, rat je preozbilјna stvar. I pronašao nam je odlično mjesto za bunker, to je bila nekakva hala na granici između Ilidže i Stupa, koja je imala podrumski nivo koji je malo izvirivao iznad površine zemlјe i imao prozorske otvore, a iznad je bila betonska ploča, idealan prostor za utvrdu, jer si bio zaštičen armiranim betonom sa svih strana, osim sa prednje gdje su bili otvori koje je trebalo dodatno utvrditi vrećama sa pijeskom i napraviti puškarnice.
Tako smo malo stražarili, a malo punili vreće i pravili grudobrane. Bilo je neko zatišje pa smo to baš svojski pravili. Čuli smo više puta komešanja sa druge strane, ali nije bilo ništa opasno. I oni su sigurno čuli nas kada glasnije pričamo. Nije se moglo uvijek šaptati, nekada se pretjerano opustimo i izleti pokoja glasna riječ. A znali smo ponekada prozivati jedni druge. U stvari smo se i neki poznavali međusobno, odrasli smo zajedno.
Taman sam zapalio cigaretu da malo odmorim, kada me Bojan zamoli da mu pričuvam vreću da je napuni pijeskom. Bijaše mi žao mi da ugasim tek pripalјenu cigaretu i onako pušeći je, uhvatim za krajeve vreće. Upita me Bojan da li čujem neke čudne zvukove. Rekoh da čujem, to su zvukovi punjena vreće sa pijeskom, našalih se, jer nisam čuo niti jedan drugi strani zvuk. „Nije to taj zvuk“, odgovori on, „drugačiji je“. Odrastao sam u „Kaktusu“ na glasnoj muzici, pa mu rekoh da se može desiti da ne čujem baš najbolјe. Kako to izustih, strovali se vreća sa grudobrana, pade na tlo, a iza nje ugledah preneraženo lice nekog čove. Bulјi u mene izbezumlјeno i onda provogovori: „Ja sam Ranko“. Ispade mi cigareta iz usta, ispade mi vreća iz ruku, Bojan baci lopatu i otrča po pušku u susjednu prostoriju, a ja sam već svoju podigao da pucam. Ali kako da ubijem isprepadanog čovjeka, koji pilјi u mene, a oči kao da mu vrište: „Ne pucaj brate, ako boga znaš!!!“
Dok sam ja došao sebi, čova je nestao. Bojan dotrčao i napade me zašto ne pucah. Čuvši galamu skupiše se svi i napadoše me što ne pucah. Vođa raje je znao kakav je ko u duši i reče da nema veze što se ovo desilo, ali ubuduće treba da se puca i da ćemo izvlačiti šibicu ko će da puca, ako se ista situacija ponovi. Bojan reče da ne treba izvlačiti nikakve šibice, on se javlјa da će da stalno bude na tom stražarskom mjestu i nema problem da puca u svakoga ko dolazi sa neprijatelјske strane.
& & &
Rat se završio mada su ga u Dejtonskom mirovnom sporazumu definisali kao tragični sukob u regionu. Svi smo se vratili običnim životima, neko je našao posao, neko nije. Neki naši drugovi sa linije koji su preživjeli sve ratne strahote, nisu preživjeli mirnodobske strahote i odali su se drogama od kojih su pomrli. Ja sam imao neki jadan posao, ali se uspjevalo otići i na godišnji odmor na more. Šetao sam tako sa Bojanom budvanskom plažom i u susret mi dođe dobro poznata faca, prepoznao sam ga odmah. Rekoh mu: „Đe si bolan Ranko“. Kada se sjetio odakle me zna, ispade mu cigareta iz usta. Nastavih veselo: „Hajde da te upoznam sa čovjekom koji bi te ubio da si se ponovo pojavio da nam rušiš grudobran. Ovo je moj drug sa linije, Bojan.“
Sjeli smo u jedan kafić i ispričali se kao da se vijekovima poznajemo. Rekao mi je i za Vukadina, kako mu je supruga mjesecima nakon njegovog ubistva donosila hranu i cigarete u zatvor, stražari su to uzimali i nisu joj rekli da je Vukadin mrtav. Supruga mu je to saznala kada je dobila dopis od vojnog suda da joj se muž javi na sud zbog odbijanja javlјanja na mobilizaciju. Kada je otišla u sud da im objasni da ne može suprug da se javi, pošto je već kod njih u zatvoru mjesecima, doznala je da je odavno mrtav.
Zadnju sliku supruga koju je nosila u sjećanju je bila njegova slika na TV kada za potrebe „Crvenog krsta“ objašnjava kako su u zatvoru uslovi dobri.