Miloš Kordić

(Komogovina, Banija, ND Hrvatska, 10. avgust 1944)

srpski je pesnik i književnik koji trenutno živi i stvara u Beogradu.

Rođen je u Komogovini, na Baniji. Školovao se u Jošavici, Komogovini, Petrinji i Zagrebu. Radio je kao nastavnik, kulturni radnik, glavni i odgovorni urednik i rukovodilac informativnih službi u velikim privrednim kompanijama, slobodni umetnik, a uređivao je kulturne časopise i listove za decu. Bio je pokretač i organizator nekad značajnih kulturnih manifestacija. Učesnik je brojnih pesničkih susreta i festivala.

Kordić je zastupljen u antologijama poezije i proze: Bojana Stojanović-Pantović: Srpske prozaide, antologija pesama u prozi, Beograd, 2001, Nebojša Devetak: Antologija srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka, Zagreb, 2002, Milan S. Kosović: Lirika vode, izabrane pesme o vodama, Beograd, 2002, Dušan Ivanić; Pripovijetka srpskih pisaca iz Hrvatske, Zagreb, 2004, Bojana Stojanović Pantović: Nebolomstvo, panorama srpskog pesništva kraja 20. veka, Zagreb, 2006. i u drugima.

Za svoj rad dobio je više nagrada, među kojima su nagrada „Sava Mrkalj” 2013. godine, „Pečat varoši sremskokarlovačke” 2016. godine, i Srebrni prsten Umjetničkog bratstva manastira Krka 2018. godine.

Njegova poezija opisana je kao autentična.

Dela

Poezija

Postojalo jedno more, Sisak, 1966.

Spavač čistog sna, Zagreb, 1968.

Grumen, Zagreb, 1971.

 Odavde do rata, Zagreb, 1972.

 Caprag, Sisak, 1976.

 Dinosaur, Čakovec, 1977.

 Izrezano oko, Zagreb, 1982.

 Disanje leda, Osijek, 1985.

 Rezači drame i kruha, Zagreb, 1989.

 Najava zime, Zagreb, 1990.

 Nasljedne pjesme (pogovor: Miroslav Nikolić), Beograd, 1992.

 Crna biljka jabuka, Pančevo, 1995.

 San o Borhesu, Beograd, 1998.

Izabrane pjesme (pogovor: autor), Zagreb, 1999.

Tiho pristajanje, Beograd, 2004.

Proza

Konjanik, Zagreb, 1982.

Đavolov šestar, Beograd, 2001.

 Kao tačke u praznin, Beograd, 2005.

Azbučnik sela Komogovine, Zagreb 2014.

Romani

Dadždevnjak, Beograd, 2014.

Poeme

Sloboda je nauk preduboki, Jasenovac, 1976.

 Šuma na rukama, Sisak, 1981.

Poezija za decu

 E baš neću, Sisak, 1971.

 Sunce vrti suncokrete, Jazak, 1985; drugo izdanje 1986.

Ostalo

Napisao je i knjigu kratkih eseja, ogleda i zapisa Propušteno, Zagreb, 2005. godine…

O Kordiću

Miloš Bajić kaže da Kordić ostavlja svoja djela za buduća pokoljenja. U toj knjizi koju je autor pripremao nekoliko godina nalaze se informacije, koje čak ni Banijci ne znaju.

– Miloš Kordić je ispričao i proživio svoje umijeće u poeziji, prozi, romanu, pričama kroz putopise, radio i tv emisije, kritike i osvrte, uredništva, izvještaje sa ratišta i biografiju sela Komogovine i još mnogo toga kroz časopise, novine… Od Miloša nema boljeg poznavaoca Banije, njenih izvora, brzaka, rječica, rijeka, toponima naselja, gora i njenih vrhova, prezimena, karaktera banijskog čovjeka. On svoju Baniju nosi, prenosi i čuva, umotava u meke i nježne listove knjiga.

Dmitrović: Od zaborava sačuvan svijet koji više ne postoji

Novinar, književnik i doskorašnji ministar Ratko Dmitrović autora Miloša Kordića poznaje cijeli život, otkad je progledao i prohodao, jer su obojica iz Komogovine. Za knjigu Bilo jednom na Baniji kaže da je značajna jer pored faktografije iz nje možemo saznati o ljudima kojih više nema, specifičnim ljudima, fantastičnim ljudima.

– Taj svijet više ne postoji, takvi ljudi više ne postoje. Srbi rođeni na prostoru današnje Hrvatske su dali najveći doprinos srpskom narodu u cjelini, od nauke, privrede, kulture, sporta, glumišta… Dva najveća uma, po listi američke Nase, su Srbi Krajišnici, Milutin Milanković i Nikola Tesla. Neobrađen je u literaturi značaj Krajišnika.

Knjiga je višestruko vrijedna, u smislu jezika i načina života koji je zauvijek izbrisan, a mladi taj svijet mogu osvijestiti čitajući Kordićeve knjige.

– Govorimo iz vremena kada se priča o električnim automobilima i automatskim šoferima, a u jednoj od pripovjedaka Kordić govori o vremenu kada je bicikl ili kako su ga babe zvale „pacikl“ bio osnovno prevozno sredstvo. Iz detalja saznajemo koliko je to veliko bogatstvo bilo kada si imao dinamo na biciklu. Pa, kakvo je zvono bilo, da li je ili ne kontraš… To je vrijeme kada su se čvarci iz „Gavrilovića“ prodavali na džak jer niko nije htio da ih jede. Danas su čvarci skuplji od lijekova.

 

Intervju

Miloš Kordić (Komogovina na Baniji, 1944), koji je prije pola vijeka u Sisku objavio svoju prvu knjigu pjesama „Postojalo jedno more“, prije dva dana u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima primio je nagradu „Pečat varoši sremskokarlovačke“.

„Iz svog poluvekovnog delovanja, ‘Pečat varoši sremskokarlovačke’  osvetljava ispisničku Kordićevu stazu nastalu iz ugla neumitnog doživljaja sveta u slavu života.  Ovo je značajan javni trenutak koji će  iz mnoštva glasova izdvojiti filigransku lepotu Kordićevog književnog zanata, zasnovanu na originalnom  lirskom duborezu u srpskome jeziku“, rečeno je u obrazloženju žirija za nagradu koju je Kordiću uručilo „Brankovo kolo“ za knjigu pjesama „Predvečerje“ objavljenu prošle godine u izdanju beogradske „Prosvete“.

Tako se desilo da nakon dvadesetak knjiga poezije, četiri knjige proze, tri zbirke eseja i zapisa, te poslije jednog romana, Kordić iza sebe ima isto onoliko godina književnog rada koliko i nagrada „Pečat varoši sremskokarlovačke“ trajanja. Jubilej od pola vijeka u književnosti proslavili su zajedno, povodom čega je ovaj istaknuti književnik i pričao za „Nezavisne“.

NN: Pedesetogodišnja tradicija „Pečata varoši sremskokarlovačke“ poklopila se sa pola vijeka Vašeg bavljenja pjesništvom. Kako gledate na ovaj kuriozitet?

Kordić: To se, eto, dogodilo slučajno. Ranko Preradović (drugi laureat), moj divni i dobri stari prijatelj kojeg znam iz dosta mlađih dana jer smo vršnjaci, i ja na „Brankovom kolu proslavili smo u neku ruku pola vijeka bavljenja književnošću zajedno sa nagradom koja nosi ime po dragim nam Sremskim Karlovcima. To je, bar što se mene tiče, velika čast i mogu vam reći da se ugodno osjećam u toj pedesetoj godišnjici.

NN: Kako su izgledali ti Vaši počeci prije pola vijeka?

Kordić: Prije pola vijeka mene su zvali da objavim prvu zbirku pjesama, jer sam već bio objavljivao po časopisima. Rekli su mi da pripremim knjigu prije odlaska u vojsku, što sam i učinio, i knjiga je objavljena u Sisku dok sam bio u vojsci. To je bila dobra ponuda i dobio sam takav honorar da sam mogao da kupim najskuplji materijal za odijelo, da ga sašijem kod najskupljeg krojača u Karlovcu gdje sam služio vojni rok, da uz odijelo naravno kupim najbolje cipele i mantil i, naravno, da mi ostane da častim sve drugove iz vojske.

NN: Danas bi, po toj logici, od književnih honorara trebalo da možete sašiti pedeset odijela, što nažalost po našu kulturu nije slučaj?

Kordić: Naravno da nije. Velika je razlika između onog i ovog vremena. Mladima je tada bilo lakše da se probijaju, da se povezuju, više je bilo listova, časopisa, kritike, recenzenata, urednika, iskusnih majstora pisane riječi i kvalitetan sadržaj je mnogo lakše pronalazio put. Naravno, mnogo moga što sam napisao je bacano i završavano u korpi za otpatke, a nešto se i objavljivalo.

NN: Nagrađena knjiga „Predvečerje“ je zapravo nastavak Vašeg sjećanja na zavičaj, a na dodjeli priznanja rekli ste da Vam je Fruška gora u neku ruku zamijenila rodnu Baniju… Koliko ste poistovijećeni sa Brankom Radičevićem, koji se danas slavi u Sremskim Karlovcima, a njegovo ime je, eto, protjerano iz rodnog mu Slavonskog Broda?

Kordić: Mnogo toga zajedničkog sam pronašao sa Brankom Radičevićem.  U njemu sam uvijek, prije svega, vidio milog pjesnika. Malo ko danas upotrebljava tu riječ, a ja je volim. Volim je i kao miloštu. Pored toga što smo otišli iz rodnog mjesta, svako svojim putem i svako na svoju stranu u različitim vremenima i okolnostima, za Brankovo ime me veže ljubav. Moja generacija je voljela Branka, moja Banija je voljela Branka, kao što je voljela i Zmaja i Đuru. Mi smo rasli uz njihove stihove, njihove poruke, uz njihove slike, njihovu igru i to nešto lijepo i sjetno što je za nas bilo novo i drugačije, a opet je bilo naše i nama blisko. Branka dok smo čitali imali smo osjećaj da je toliko velik kao da stoji iznad Banije, pa posmatra i zapisuje baš ono što se nama dešava. Tako je i Fruška gora zamijenila moju rodnu Šamaricu. Kada sam prvi put boravio na Fruškoj gori davne 1960, smještao sam i razmještao moju rodnu planinu u njoj, a od 1991. je obrnuto. Često sam odlazio i odlazim na Frušku goru, gdje smještam i razmještam padine Šamanice, a tako je i kada dođem u Vaš kraj. U Banjaluci imam mnogo prijatelja i često sam tamo dolazio.

NN: Što se tiče Srbije, od kada ste se doselili tamo, „Pečat varoši sremskokarlovačke“ je prva književna nagrada koju ste dobili. Nagrade su izbjegavale Vas ili Vi njih, ili je nešto treće bilo u pitanju?

Kordić: Valjda prije i nisam trebao da dobijem nagradu. Ne uzbuđujem se mnogo zbog toga, jer nikada se nisam gurao u redovima za nagrade. Čovjeku je drago kada neko primijeti to što je napisao, ali isto tako lijepo može da se živi i bez nagrada, pogotovo jer su danas nagrade neka vrsta trgovine. Ne kažem kod svih, ali mnogo puta kada vidite sastave žirija, imate osjećaj da je već unaprijed određeno ko dobija nagradu. To nekada nije bilo tako i to znam iz prve ruke jer  sam radio na jednoj velikoj nagradi, nagradi Željezare Sisak. Ipak je ovo jedna drugačija scena, književnici su podijeljeni, a ja sam zavučen u svoj ćošak, gore na Kumodržaju, na dnu Voždovca. Stoga sam i zahvalan „Brankovom kolu“ što me je i tu pronašlo, zahvalan sam njegovom žiriju i Nenadu Grujičiću, a posebno mi je drago što sam, ponavljam ponovo, dobio nagradu sa Rankom Preradovićem.

Voli Banjaluku otkad zna za nju

NN: Dolazite li u Banjaluku?

Kordić: Nisam dugo, ali dobro mi je sve tamo poznato. Boravio sam prije nekoliko godina na „Kočićevom zboru“, a često i u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. Čak sam poklonio i neke knjige i bio njihov donator. To su knjige koje sam ovdje sakupio, jer moje je sve prijeratno ostalo u Sisku. Ja, zapravo, volim Banjaluku otkad znam za nju, a znam odavno. Prijatelj sam sa vaša tri Ranka i mnogim drugim piscima, sarađivao sam sa  „Putevima“, „Glasom“ i drugima.

Milan Rakulj

Nezavisne novine,17.3.2017.

 

Banjalučke crne kruške, koraba i uspomene

Davno je to bilo kad sam svojim skromnim umijećem, u tamburaškom sastavu svog banijskog sela, svirao i pjevao pjesme o  Banjaluci. Pjevao sam ih i kroz dalji život, bez tambura. A to su pjesme: „Banjaluko i ta tvoja sela“, „Banjaluko, vatrom izgorjela“, „Otkako je  Banjaluka postala“, „Vrbas voda nosila jablana“ (uvijek tu pjesmu vežem uz proticanje rijeke Vrbasa kroz taj grad)…

Poslije ne znam koliko godina evo me u Banjaluci – sa suprugom Radmilom, sinom i našim vozačem Zoranom i unukom Kostom. Ne tako vrući dani, uz kišu jednoga od njih, odgovarali su mom zdravstvenom stanju. A bio sam ne znam ni koliko puta u tom gradu. Danas glavnom gradu Republike Srpske. Glavnom gradu jednog od dva entiteta Republike Bosne i Hercegovine. (Ovaj zapis nema namjeru da ulazi u istoriju ratova i mnogo čega drugog što muči i lomi tu, na svoju nesreću, vještački stvorenu državu. A opet… i tako dalje.)

Prošavši granične prelaze Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i rijeku Savu koja protiče između njih, provlačimo se ulicama nekadašnje Bosanske Gradiške. Od koje se ka Banjaluci putovalo starim drumom. Kroz sela i manje varošice: Lisovac, Rovine, Novu Topolu, Mahovljane, Laktaše i druga. Danas se iz sadašnje (samo) Gradiške izlazi na novoizgrađeni auto-put. I njime pravo za Banjaluku. Nema kroz sela iz pjesme „Banjaluko i ta tvoja sela“. Sad sela čitamo na putokazima. Ali se iz drugih pravaca prolazi kroz brojna sela, varošice i gradove. Što znači da tu postoje „i ta tvoja sela“.

I evo me u gradu u kome sam, ako se donekle sjećam, prvi put bio u jesen 1966. godine. Evo me u gradu koji mi je mio i drag na poseban način.

Banjaluka je grad koji je u mojoj duši imao i ima neku svoju, posebnu dušu. A nju, tu njenu dušu, čine ulice, trgovi, drvoredi, parkovi (grad bogatog zelenila), kuće, zgrade, crkve, fontane, spomenici… I prije svega – ljudi. Prvenstveno oni. Njihova se glasnost i danas sliva u začuđujuću hramovsku tihost. Pa se osjećam kao da sam u lijepoj zvučnoj prostoriji u kojoj i ja, iako napolju, razgovaram sa svima njima. I koga god da štogod pitate, reći će, objasniti, pa ako treba taj će vas i odvesti do onoga što tražite.

Meni su i meni je Banjaluka (neka mi ne zamjere oni koje nisam pomenuo, a ima ih još mnogo, i neka mi se ne zamjeri zbog onoga što nisam pomenuo, a ima ga još mnogo, ali ko bi ih sve i ko bi to sve; sa nekima sam dugo prijateljevao, sa nekima se poznavao, a mnogima sam pratio ono što su stvarali i stvorili)… meni su, rekoh, Banjaluka: književnik Petar Kočić (uvijek smo ga smatrali i banijskim piscem i narodnim tribunom), njegovi Stričići, Zmijanje i put do njih preko Manjače; profesori (neki su doktori nauka, akademici, a neki su i književnici): Predrag Lazarević, Milan Šipka, Stevo Mirjanić, Miljko Šindić, Duško Pevulja, Mladen Šukalo, Živko Malešević… (tri tačke znače „i drugi“ i, možda, „i mnogi drugi“); kompozitor, akademik Vlado Milošević; književnici: Ranko Preradović, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Kemal Coco, Đuro Damjanović, Predrag Bjelošević, Boro Kapetanović, Stevka Kozić Preradović, Dragan Studen, Zdravko Kecman… moj Komogovljanin, rođak i saigrač u malofudbalskoj ekipi našeg sela, pukovnik Ranko Dabić; „Kočićev zbor“ (dva puta sam učestvovao); promocija jedne od mojih zbirki pjesama, predstavljanje moga skromnog pisanijskog rada, uzvratno gostovanje sa sisačkim književnicima Draganom Božićem, Slavkom Jendričkom i Josipom Podnarom; Univerzitet, Narodna i univerzitetska biblioteka, Narodni muzej, Narodno pozorište… Glas i Glas Srpske, časopisi: Putevi, Krajina; prvi televizor – poklon fabrike „Rudi Čajavec“ novootvorenoj školi u Mečenčanima, 1958, u kojoj sam počeo radni vijek, 1964. godine, pa poslije deset godina još jedan televizor; saradnja banjalučkih kulturnih institucija sa Željezarom Sisak, u kojoj sam radio, i gradom Siskom, u kome sam živio; moj vjenčani kum Momčilo Kremenović, rodom iz nedalekog sela Bistrice, đak banjalučke Gimnazije (sa suprugom Radmilom i kćerkom Sandrom bio sam i u Bistrici); Fudbalski klub Borac, njegov stadion i njegovi fudbaleri: Tomo Knez, Velimir Sombolac, Abid Kovačević… Rukometni klub Borac, slavni rukometaš i ljekar specijalista dr Petar Popović, rukometaši: Abaz Arslanagić, Milorad Karalić… šahisti: Milan Vukić, Enver Bukić… Gospodska ulica (i dalje je gospodska), nekad Robna kuća a sada Tržni centar „Boska“, Kastel, nekadašnji hotel „Palas“ i sadašnji hotel „Bosna“, Šehitluci, rijeka Vrbas, ćevapi kod Muje…

Robne kuće, samoposluge i druge prodavnice pune, uređene. Cijene su niže od cijena iste robe u Beogradu. E sad, da li Banjalučani i svi koji iz Republike Srpske dolaze u nju imaju konvertibilnih maraka za pazarluk, to je već drugi „padež opanaka“, kako već vijeke vjekova volim da izvrćem „par opanaka“. A da je imovna raslojenost prisutna, uvjerio sam se: bogami jeste. Ali, i to je „drugi…“. I za neku drugu priliku.

Godine 1979. dolazim na čuveni šahovski turnir u  Banjaluci, trećem šahovskom gradu u Jugoslaviji. Učestvuje i šesnaestogodišnji Gari Kasparov, iz Sovjetskog Saveza. I od tog turnira kreće njegov brzometni uspon do titule svjetskog prvaka. Na stranu ono što je govorio o Srbima, Republici Srpskoj i Srbiji, ali je bilo milina gledati tog momčića, crne kovrdžave kose, kako povuče potez u susretu s nekim od velemajstora, pa ustaje i bezbrižno hoda salom. Kasnije sam o tome napisao pjesmu, objavljenu u pomenutom časopisu Krajina.

Za svakoga ko iz bilo kojih razloga posjećuje  Banjaluku, bilo bi dobro da, između ostalog, obiđe i Tržnicu. Blizu je najužeg centra. Ni 200 metara od modernog zdanja Tržnog centra „Boske“, a pored je Narodne i univerzitetske biblioteke, iz koje sam prije ulaska u Tržnicu upravo izašao.

Ukopana u zemlju, zaštićena, natkrivena. Pored onog što svaka tržnica, pijaca nudi, banjalučka dosta toga nudi. Ali je meni, starcu seljačkog porijekla, uz ostalo što sam radio i čime sam se bavio, istinska radost razgledati, zaustavljati se, razgovarati, dodirivati voćarske i povrtarske proizvode. Jer poslije više od trideset godina:

– ugledati plodove kruške crnice, probati ih – otkad živim u Srbiji, a svoj izbjeglički život živim pune 32 godine, i prošao sam je od Horgoša i Bezdana do Prohora Pčinjskog i Rugovske klisure, od Kladova i Pirota do Loznice i Prijepolja, nigdje nisam naišao na krušku crnicu. Na onu, banijsku, koja tokom zrenja prelazi u izuzetno ukusnu ugnjilost: tada njeni plodovi opadaju i kupe se sa zemlje. Moj otac imao je tri stabla, i jedno ogromno, i svake godine pekao je ljutu i mirisnu rakiju prepečenicu;

– probati brojne crne šljive – ipak na tezgama ove Tržnice ni na jednu nisam naišao kao što su banijske crne šljive. Ni u Srbiji na onakve – nikad… Ne, nisu to ni one stare sorte, kao što su šljiva ranka, srpska šljiva, petrovača, ilinjača, trnošljiva (drenovača, crnošljiva), čokešinka, požegača (mađarka, bistrica), a to nisu ni novije i nove sorte. Mada neke od njih podsjećaju na banijsku crnu šljivu i takođe su veoma ukusne. Ali kad se u ustima „usvoji“ određena „ukusnos“, kako kaže jedno dijete u legendarnoj knjizi Olovka piše srcem, a i veliki Duško Radović ima je u jednoj od svojih pjesama „o djeci“, kako je to, „o djeci“, sjajni književnik i jedan od najznačajnijih srpskih filmskih scenarista, Arsen Diklić, nazivao književnost za djecu, tu „ukusnos“ nijedna druga „ukusnos“ ne može da poništi;

– e, šantelije (vinogradarske breskve) su iste. Ovdje ih je, na Tržnici, baš bilo: i zrelijih, i zelenijih, i krupnijih, i sitnijih, i rumenijih, i potpuno žutih, i žutozelenih… I ovdje ih zovu kao što smo ih i mi zvali: šantelije. U nekim krajevima nazivaju ih šentelije i šeftelije, a sve breskve negdje se nazivaju i praske;

– pa sam na jednoj tezgi (samo na toj, jednoj jedinoj) ugledao korabu. A na nju u Srbiji nikad nisam naišao. Nakon što sam opipao dva-tri ploda, pitam prodavca, čovjeka srednjih godina: Kako ti se zove ovo povrće? Ti bi to morao znati bolje od mene, veli on. Zbog čega bih ja to morao znati bolje od tebe? pitam. Pa s obzirom na tvoje godine, veli on. (I tu se ja sjetim Kočićevog Davida Štrpca i njegove čiste narodne mudrosti – čovjek je u meni od prve prepoznao seljaka, što mi bi baš drago.) To ti je koraba, velim ja. Vidiš kako znaš. Da, karaba, žuta repa, veli on… Eto, mislim se: za žutu repu znam, ali da korabu zovu i karaba, nisam znao. Stoga i jeste lijepo hodati, obilaziti i čuti nešto novo, neku novu misao, riječ;

– zatim ugledam i kašete s grahom (pasuljem; i tu ga zovu grah – po školskom, i gra’ – po narodnom). Ima ga više sorti: mlađeg, starijeg. Tu je i „grah kuruzar“, kako piše na u njega ubodenim kartončićima. Kod nas, na Baniji, zvali smo ga kuruzarac. Ali dobro, nema tu neke veće razlike. I dok je gotovo sve voće i povrće jeftinije nego, na primjer, u Beogradu, ali grah kuruzar, jeste da je poseban, ali je ovdje prilično skup. A u Srbiji ga i nema. Pa ko voli – nek izvoli!… I tako dalje, po Tržnici. A u njenoj blizini i ispred nje prodaje narod vunene čarape, priglavke, nazuvke, kape, i još mnogo toga.

Ni ćevapi kod Muje nisu mogli da se zaobiđu. Za vrijeme četrnaestodnevnog boravka u ovom gradu, u drugoj polovini šezdesetih, mog prijatelja, školskog i radnog druga Nikolu Šarengaću i mene hranili su ti Mujini ćevapi (nekoliko puta i „na crtu“). Nikad i nigdje nije bilo boljih.

Ni jednog psa lutalicu, za dva i po dana, koliko smo bili, nismo vidjeli. A samo jednog psića (nije pudlica), kućnog ljubimca, vodila je jedna gospođa na povocu.

Zoranov sin a naš unuk Kosta, predškolac, trčkara oko nas, ne traži da mu se bilo šta kupi, čita natpise na zgradama, prodavnicama, sadržaje plakata, bilborda. U jednom manjem parku, uz moju pratnju, obilazi biste narodnih heroja i revolucionara i glasno čita njihova imena i prezimena, ispisana na ćirilici i latinici. I broji spratove zgrada i pokazuje mi one koje bi trebalo da imaju liftove. Već dugo je obuzet liftovima: traži ih po internetu, crta ih. A kod nas, u našem malom stanu, nacrta na papirima liftove i označi ih brojevima. Zatim ih polijepi po vratima, pa se igramo ulaska, vožnje do ovog ili onog sprata, i izlaska iz njih… I sad Kosta voli Banjaluku. Pa ispada da je to kao u filmu Kakav deda, takav unuk režisera Zorana Čalića.

Banjaluka – izgrađena. I dalje se gradi. Na sve strane savremene, moderne građevine. A tu su i one stare, neprevaziđene. One koje svjedoče i njenu istoriju i njenu ljepotu.

Banjaluka – čista, bez papira, kesa i bilo kakvog smeća, bar u centru i blizu njega.

Banjaluka – s dušom uspomena i sjete.

Pa odlazim, ispunjen radošću tih uspomena i te sjete.

A sunce od istoka – grije li grije.

(Po Banjaluci, 20, 21. i 22. septembra 2023. godine.

Objavljeno i u listu „Srpsko kolo“)

Miloš Kordić

 

Djeca su u pravu

Varate se ako mislite da djeca ne znaju
za neke važne i tajne stvari
o kojima se diskusije ne privode kraju
za velikim okruglim stolom tajnog vijeća,
o kojima pričaju svi svjetski kuloari,
počevši od prenaseljenosti i cvijeća,
pa sve do neba, turizma i kulture.
Djeca znaju kamo ministri žure,
kakvi su stavovi po pitanju mira,
čime se bave predsjednici vlada,
šta počasna četa trubača svira
povodom državničkih i ostalih parada.
Djeca su uopće u pravu,
bilo da imaju roza ili kestenjastu glavu.
U pravu su što ne vole te neke važne
i hitne stvari, te produžetke rata,
sve te okrugle stolove i tajna vijeća.
Djeca su u pravu jer znaju za odluke lažne
i formalne, potpisane tintom od zlata.
Djeca su u pravu što sreća pripada njima,
puna cvijeća, bombona, što ta sreća
ima veliko oko mira koje misli o svima.
Djeca su stvarno u pravu,
bez obzira na rasu i glavu.
U ovom svijetu raketa, aviona i puta do Mjeseca,
ja tvrdim: u svemu su pravu samo djeca!

(Pjesma „Djeca su pravu“ iz Kordićeve je knjige poezije za djecu „E baš neću“, objavljene 1971. godine, a napisane vjerovatno koju godinu ranije, u izdanju Pionirskog doma Sisak. Pjesnik je pjesmu, tih davnih godina, govorio u mnogim mjestima bivše Jugoslavije.)

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *