Pogriješili su u samo jednoj stvari i zbog toga Srbi nisu imali želju da brane inače svoju tvorevinu Jugoslaviju. A to je metoda jednakih krivica. Da li se ona tako zvanično zvala u komunističkoj doktrini i terminologiji ili nekako drugačije nije mi poznato, ali je za ovu priliku tako definišem. Ta metoda se ogleda u uravnotežavanju krivica tj. kada se uhvate, optuže i osude neki prestupnici iz reda recimo hrvacke ili muslimanske nacije, onda se radi balansa mora to da uradi i sa Srbima, kako se ne bi moglo prigovoriti komunistima u Jugoslaviji da progone samo jedne tj. u našem primjeru Hrvate, Muslimane ili Šiptare. A ove pobrojane nacije u stvari i jesu najozbiljnije radile na urušavanju Jugoslavije konkretnim djelima dok se tako nešto ozbiljno ne može naći na srbskoj strani.
Pa se tako dešavala situacija da osude Aliju Izetbegovića zbog pisanja “Islamske deklaracije” ili neutrališu neke Hrvate zbog djela teroristizma, a onda radi raspodjele krivice na jednake dijelove radi mira u državi su morali su da pronađu i neke Srbe da ih kazne. Pa tako nastradaju neki nesrećnici kojima je sva krivica bila recimo pjevanje srbskih rodoljubivih pjesama koje slave srbstvo i ne pozivaju na zločine, te se to okarakteriše kao širenje nacionalizma, tj. kao antijugoslavenska i antikomunistička djelatnost. Jer Srbi nisu nikada ozbiljno niti planirali, a pogotovo niti izvodili ikakve terorističke aktivnosti protiv Jugoslavije.
I na ovom uravnotežavanju krivice su komunisti u stvari i pali. Jer nikako nije ista krivica rušiti jugoslavenske avione kada preživi samo stjuardesa, ubijati našeg ambasadora u Švedskoj, pisati deklaraciju po kojoj u stvari islamisti ratuju širom svijeta i razbijaju postojeće države i praveći nove, postavljati eksploziv u bioskop, slati naoružane teroriste u Jugoslaviju, kao i pjevati “četničke” pjesme.
Ti neki Srbi zbog nametanja nepravedne i nejednake krivice za pokušaje razbijanja Jugoslavije, su sada najžešći antikomunisti i antijugoslaveni, iako su i taj slobodarski pokret i ta moćna država nastala na srbskoj krvi, genima i jeziku.
Dakle, komunisti bi, ako žele da i dalje uspješnije traju i budu prihvaćeni od strane većine Srba, kada budu pravili neki novi plan za oslobađanje naših okupiranih krajeva, trebali da izbace iz svoje doktrine ovo pravilo izjednačavanja krivica. Zna se, kako onda tako i sada, ko je stvarni viševjekovni protivnik svih srbskih država koji uvijek aktivno radi protiv njih. A nije ni moguće napraviti nikakvu stabilnu državu omalovažavajući volju i potrebe najbrojnijeg i kroz istoriju dokazano jedinog državotvornog naroda Balkana – Srba.
Jugoslavenstvo ne treba biti negacija srbstva kao što ni crnogorstvo, bosanstvo, hercegovstvo to nije bilo kroz istoriju.
Komunizam ne treba da bude negacija srbstva, kao što to ne treba da bude ni hrišćanizam, ni islamizam, globalizam, niti i jedan drugi -izam.
Na kraju krajeva i sama himna pokreta “Internacionala” govori o uvezivanju nacija na istoj, humanističkoj platformi, a ne govori o negaciji naroda i nacija.