A kakav može biti rat između ljudi koji se međusobno razumiju i žive u istoj kući? Borila se rodbina ko će da bude glavni u kući i da se pita. Čista borba za dominaciju. Pri čemu se koristila vjera kao sredstvo za postizanje cilja i kao sredstvo i katalizator za homogenizaciju boraca, te kao anestetik za prebrođavanje teških trenutaka.
Podjela ovog velikog rata na prvi, drugi i treći svjetski je samo organizacione prirode, razčlanjivanje na manje dijelove radi lakšeg i preciznijeg lociranja događaja u pisanju istorije, a u prinicipu se radi o jednom te istom ratu koji nije nikada prestajao, traje stotinama godina i samo ima periode primirja radi pregrupisavanja snaga, stvaranja novih savezništava i čekanja da izrastu nove vojnosposobne generacije da ga nastavljaju sve dok se ne postigne cilj, ko će da dominira naseljima.
Odvajkada se vodi rat na ovim našim prostorima protiv Srba kojeg vode Srbi raznih vjera. Prvo su Srbi starovjerci utjerivali u vjeru prvobitne Srbe lovce i branitelje svoga roda, koji nemaše vremena da se bave pitanjima vjere od puke borbe za preživljavanja, kako bi ovladali preko svijesti njihovim životima namečući sistem svetog trojstva: boga stvoritelja, zaštitnika i uništitelja (Svarog-Svevid-Perun). A onda su Srbi hrišćani, Srbima starovjercima i onima koje nisu uspjeli ni na starovjerstvo prebaciti, nametali hrišćanstvo i putem njega preuzeli vlast nad Srbima starovjeracima, zlobno ih nazivajući „pogani“, iz čega se izvukla riječ „pagan“ koja se danas koristi za starovjerstvo.
Jer ko nametne svoj vjerski sistem onom drugom, taj je ovladao njime, pošto je uvijek jedan korak ispred njega.
Onda su se hrišćani međusobno sukobili ko će da dominira kojom oblašću, pa su se crkve podijelile na zapadnu i istočnu varijantu, i svaka je na svojoj zoni odgovornosti nastavila proganjati Srbe koji nisu htjeli ni pod jednu crkvenu hijerarhiju, a kako su bili „bogu mili“, nisu ih ni jednii ni drugi uspjeli utamaniti u podpunosti. Zapadna crkva je bila u tome posebno surova za razliku od istočne i za nju je vrijedila priča o mračnom srednjem vijeku, spaljivanju vještica i raznim inkvizitorskim torturama sa smrtnim izhodom.
Agresijom Osmanlijskog carstva na srbske teritorije u igru se ubacuje i nova vjera koja dodatno komplikuje inače već dovoljno komplikovanu situaciju sa podjeljenim hrišćanstvom i nehristijanizovanim Srbima.
U novijoj istoriji su četnici i ustaše ponovo ratovali protiv bogu milih Srba, koji su uglavnom našli smisao u komunističkoj vjerologiji. U progon i utamanjivanje su se uključili i muhamedanci u najvećoj mjeri na strani ustaša, tj. vojske hrvacke države koja je sprovodila plan zapadnocrkvenog hrišćanstva, na već viđeni srednjovjekovnomračnjački način inkvizitorstkog pristupa hristijanizacije naroda.
I to nije bilo dovoljno, pa se ponovo u ovom minulom oružanom sukobu, tokom razbijanja Jugoslavije, ponovo okupili vjernici sve tri strane kako bi ponovo proganjali neukrotive Srbe, bogu mile, koji nisu htjeli ni na jednu stranu, koje ne interesuje niti jedan vjerski sistem, pogotovo stranog porijekla, manje ili više prilagođen domaćim uslovima. Ovo je u stvari bio rat protiv Srba poštovalaca i baštinika predpagansko-bogumilsko-komunisitčkog sistema vrijednosti slobodarstva i rodoljublja, ne bi li bili utjerani u kontrolu putem robovlasništva duša.
Potvrdu da je ovo bio u stvari vjerski rat unutar jednog te istog naroda koji govori isti jezik, daje i deklarisanje poginulih Muslimansko/Bošnjačkih boraca, svi su proglašeni šehidima, što znači da su to borci za vjeru, a ne za domovinu, građansku državu i ostale tekovine modernih civilizacija.