Mnogi prvim srpskim književnim jezikom smatraju srpskoslovenski jezik, nastao unošenjem osobina srpskog narodnog jezika u staroslovenski krajem 11. ili u 12. veku.
Pitanje identiteta srpskog jezika ima dve ravni: savremenu i istorijsku. Krajem 20. i početkom 21. veka identitet srpskog jezika počeo se narušavati stvaranjem takozvanih političkih jezika, jezičkih standarda koji su u svojoj osnovi imali srpski tj. vukovski standardni jezik, normiran tokom 19. veka, počevši od 1818. godine.
Geneza hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog jezičkog standarda – oličenog u normativnim priručnicima i sporadičnom međunarodnom „priznanju“ više u političkim a manje u naučnim krugovima – zapravo je bila očekivana posledica preimenovanja srpskog u srpskohrvatski jezik, što je bio zajednički poduhvat srpskih i hrvatskih filologa u drugoj polovini 19. i tokom 20. veka.
O svemu ovome postoji lingvistička literatura od koje bi se mogla napraviti ogromna biblioteka sa hiljadama referenci i praktično nema istaknutijeg srpskog lingviste koji u poslednjoj četvrti veka nije pisao o ovom problemu. Manje se, međutim, pisalo o problemima identiteta srpskog književnog jezika, tj. njegovih različitih tipova kroz istoriju, od prihvatanja pismenosti kod Srba pa do stvaranja standardnog jezika.
Kada se pažljivo prouči domaća i strana literatura iz istorije srpskog književnog jezika, pokazuje se da je u navedenoj sintagmi – rečeno najjednostavnijim jezikom – diskutabilno šta se podrazumeva pod atributom „srpski“. Dva su tumačenja značenja ovog prideva u narečenom kontekstu: a) srpski po poreklu, tj. onaj koji su stvorili Srbi od srpske jezičke građe; b) srpski po funkciji, tj. onaj koji su upotrebljavali Srbi. Ovde ćemo prihvatiti drugo gledište. Prihvatanje hrišćanstva kod Srba otpočinje u drugoj polovini 9. veka, nedugo nakon početka Moravske misije Ćirila i Metodija.
Prvobitna srpska pismenost, dakle, podrazumevala je staroslovenski jezik, a naše bogoslužbene knjige bile su ispisane dvama pismima: glagoljicom i ćirilicom. Iako je staroslovenski jezik nastao na praslovenskoj osnovi i bio opšteslovenski književni jezik počev od druge polovine 9. veka, treba ga smatrati i srpskim književnim jezikom, ali – naravno – ne samo srpskim i ne primarno srpskim. Ovde u obzir uzimamo da su ga u funkciji književnog idioma Srbi upotrebljavali od 9. pa sve do 11/12. veka. Mnogi prvim srpskim književnim jezikom smatraju srpskoslovenski jezik, nastao unošenjem osobina srpskog narodnog jezika u staroslovenski krajem 11. ili u 12. veku.
U pitanju je jezik celokupne srpske srednjovekovne književnosti i kulture, počev od Svetoga Save i Stefana Prvovenčanog, preko Teodosija, Domentijana, Konstantina Filozofa, sve do Gavrila Stefanovića Venclovića. U upotrebi stolećima, sve do tridesetih godina 18. veka, srpskoslovenski jezik snažno je uticao na identitet srpske kulture u prošlosti, ali i danas. Mnoge savremene reči srpskog jezika okamenjeni su trag ove epohe: vaskrs, vaskrsnuti, vasiona, savet, sabor, opšti, opština, sušti, suština, mošti, sveštenik i sl.
Naporedo sa delima na srpskoslovenskom, tokom srednjeg veka nastajala su i dela na srpskom narodnom jeziku, uvek sa jakim prisustvom književnog, srpskoslovenskog. Počev od Povelje Kulina bana s kraja 12. veka i hiljada drugih povelja, preko Zakonika cara Dušana iz 14. i Zakona o rudnicima despota Stefana iz 15. veka, sve do beseda Gavrila Stefanovića Venclovića, pratimo i srpsko kulturno nasleđe stvarano na jeziku bliskom tadašnjem govornom.
Naporedo stvaranje na književnom i narodnom jeziku, tzv. diglosija, karakterisalo je ne samo srednjovekovnu Srbiju, već čitavo tadašnje pravoslavno slovenstvo (Slavia Orthodoxa). Budući da humanizam i renesansa na centralni srpski jezički prostor nisu stigli zbog najezde Turaka, prva književna dela na čistom narodnom jeziku nastala su na prostoru katoličkog slovenstva (Slavia Latina/ Romana).
Srbi katolici na tlu Dubrovačke republike od 15. do 16. veka učestvuju u stvaranju renesansne književnosti na jeziku u čijoj osnovi je srpski istočnohercegovački dijalekat, koji će u punom sjaju zasijati naročito u proznim delima, sa Gundulićevim Osmanom kao vrhuncem čitave književne epohe. Velika seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem 1690. najavila je i smenu književnih jezika kod Srba. Verski i kulturni pritisci na tlu južne Ugarske primorali su Srbe, koji su u seobama stigli sve do Budima, Pešte, Sentandreje, Đura i Komorana, da srpskoslovenski jezik u funkciji književnog zamene u prvoj polovini 18. veka bliskim ruskoslovenskim, kojem je u osnovi takođe bio staroslovenski jezik. Otuda u srpskom jeziku i oblici reči poput voskres, sovjet, nišči i sl. Posrbljavanjem ruskoslovenskog nastao je u drugoj polovini 18. veka slavenosrpski jezik, koji je prolazio kroz više razvojnih faza i kojim su pisali mnogi znameniti Srbi sve do četrdesetih godina 19. veka: Zaharija Orfelin, Dositej Obradović, Milovan Vidaković, Sava Mrkalj i dr.
Jedna od strategija Vukove borbe za uvođenje čistog narodnog jezika u osnovu srpskog književnog jezika bila je i da ismeje nedostatke nedovoljno propisanog, hibridnog slavenosrpskog jezika, koji nije imao gramatike, rečnika ni pravopisa.
Promene tipova književnih jezika kod Srba kroz istoriju (staroslovenski, srpskoslovenski, ruskoslovenski, slavenosrpski) uslovile su i brojne konkurentne oblike (Uskrs/ Vaskrs/ Voskres, otačastvo/ otečestvo/ otačestvo, putašastvo/ putešestvo/ putašestvo, savet/ sovjet i sl.).
Sve ove i slične reči istoga značenja dosta simbolično svedoče o živoj istoriji u savremenom srpskom jeziku. ¶
*Profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Dr Aleksandar Milanović
Srpski jezik treba štititi. Teže pitanje je kako? Tu nam u pomoć pritiču Bugari.
Srpski jezik spada u razvijene jezike. On slaže imenice, zamenice, prideve i brojeve u rodu, broju i padežu pokrivajući ceo opseg u prostoru i vremenu. Govoriti srpski velika je komparativna prednost u odnosu na neke druge jezike, jer se time formira efikasniji misaoni sistem, srazmerno stepenu razvoja jezika s kojim se poredi.
Srpski jezik ima svoju azbuku, koja sadrži glasove svih evropskih jezika.
Naš jezik i pismo (ne samo naš) u opasnosti su od nestajanja, jer procesi globalizacije ne podrazumevaju eksplicitnu zaštitu.
Da li naš jezik treba štititi, zašto i kako?
Srpski jezik se sam „potrudio“ da da svoj doprinos mnogim evropskim jezicima. Imena mnogih gradova, reka, planina… imaju koren u srpskom jeziku: Berlin tj. Brljin je medveđi brlog, Elba je Lab(a), Drezden je Drezgin, Štutgart je Studgrad; Dunav (Donau), Don, Donjec, Dnjepar, Dnjestar su istoimene reke.
Drugi evropski jezici, engleski ponajviše, pokazuju jasne znake slabe razvijenosti. Bukvalni prevod nekih osnovnih rečenica na to ukazuje (What are you playing with? – Šta ti igrati sa? ili Spider is insect eating animal – Pauk je insekt jeduća životinja). U čemu je problem, reći će neko? Problem je u misaonoj matrici koja ne generiše ravnomerno informacije u vremenskom domenu. To ljudima smeta, a nije ni logično. Kad bi tekst „Šta ti igrati sa” bio prekinut pre nego što čujemo „sa“ ne bismo mogli znati značenje tog pitanja. Takvih primera ima na hiljade.
Engleski pravopis je komplikovan i, da naglasim, bez ikakve namere da to liči na uvredu, nepošten (to naša deca sa znanjem srpskog jezika i pisanja odmah uoče). Oni (Englezi) jedno pišu a drugo izgovaraju, sa mnogo izuzetaka od nekih pravila, otuda tvrdnja o nepoštenju.
Naša azbuka (da se opet malo i našalimo) poštena je i jasna. Kako napišeš, tako izgovaraš, i obrnuto. Svaki glas jedno slovo, nema dodavanja dodataka u obliku kvržica, polulinija pa čak i čitavih slova!? – Jedan glas – dva slova. Pa gde je tu logika?
Bilo bi još mnogo primera, svako zna poneki, koji pokazuju preciznost i efikasnost srpskog jezika i pisma.
Odgovor na pitanja „da li“ i „zašto“, kao što smo videli, nedvosmislen je. Da, srpski jezik treba štititi. Teže pitanje je kako ga zaštititi?
Tu nam u pomoć pritiču Bugari. Trebalo bi potpuno preslikati njihovu jezičku regulativu, a Evropa nas već čeka s valutom koju i mi, još bez poglavlja, ali, hvala bogu, glavom, znamo pravilno da pročitamo, razumemo i izgovorimo: evro!
*Profesor i prevodilac u penziji
Branka S. Vesić
Neke pojedinosti formulisane u tim raspravama mogu se razmatrati i nešto drukčije, a ja ovde izdvajam onu koja se tiče starine srpskih leksikografskih poduhvata
Dragocenom serijom tekstova pod opštim naslovom (Sa)Čuvajmo srpski jezik Politika je učinila redak iskorak u brizi za očuvanje srpskoga jezika i omogućila nosiocima raznovrsnih znanja o mnogim njegovim aspektima da se svojim pogledima predstave ne samo specijalistima za pojedine domene srpskoga jezika nego i mnogo široj kulturnoj i naučnoj javnosti. Neke pojedinosti formulisane u tim raspravama mogu se razmatrati i nešto drukčije, a ja ovde izdvajam onu koja se tiče starine srpskih leksikografskih poduhvata.
U prilogu Rajne Dragićević (Politika, 6. 9. 2015) navodi se da Srbi do kraja 18. veka nisu imali rečnika i da je „jedan od najstarijih“ bio Rečnik mali, objavljen u Beču 1793. godine. Taj podatak bio bi potpun da je rečeno da se to odnosi na rečnike štampane ćirilicom i namenjene srpskoj pravoslavnoj čitalačkoj publici. Tu pojedinost smatram bitnom zbog toga što je, posle 1945, sva zapadna srpska književnojezička tradicija „predata u nadležnost“ Hrvatima i tada su oni, ni krivi ni dužni, postali vlasnici svega onoga što pripada tradiciji srpske pismenosti i za čije su uobličavanje Hrvati bili zaslužni taman koliko i Eskimi (izuzevši, razume se, njene tanke čakavske fragmente). Takve pojedinosti valja raščistiti odmah jer su Hrvati, tokom više poslednjih decenija, „navikli“ na to da „hrvatskim“ smatraju sve ono što je ikad i igde napisano na onim prostorima na kojima se danas nalazi i jedan jedini „Hrvat“. I zbog toga se može reći da su oni narod koji danas ima makar pedesetak „hrvatskih jezika“, ali je njihova nevolja u tome što se svi oni među njima koji se sreću po štokavštini jedino mogu predstaviti kao – srpski.
O tome najbolje svedoči kompletna „ilirska leksikografija“, koju Hrvati dosledno „čitaju“ kao hrvatsku, o čemu sam drugde govorio detaljnije, a ovde ću od toga pomenuti samo neke pojedinosti:
a) Jakov Mikalja (1600/1601?1654), „talijanski jezuit koji je, kao misionar u Temišvaru i u Dalmaciji, naučio hrvatskosrpski“, objavio je „Blago jezika slovinskoga (Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum), rječnik hrvatskosrpsko-talijansko-latinski s malom gramatikom rađenom prema Kašićevim Institutiones linguae illyricae” (Loreto-Ankona, 1649?1651), pri čemu u predgovoru „tvrdi da je ’bosanski jezik’, koji upoređuje s toskanskim, najljepši među našim dijalektima“. (U vreme o kome govorimo za hrvatski? jezik“ nije se znalo ni u Zagrebu, a u Bosni za njega se čulo – tek tri veka kasnije!);
b) Lexicon latino-italico-illyricum Joakima Stulija (1729?1817) predstavlja se kao hrvatsko-latinsko-talijanski rječnik, u njegovoj je osnovi štokavski? (ijekavskog govora)“, ali se u njemu našla i građa iz dela Dositeja Obradovića, Jovana Rajića, Orfelina i dr; predgovor rečniku napisao je Frano Marija Apendini i u vezi s tim može se istaći jedna posebna zanimljivost: on reč „’ilirski’ prevodi sa ’serbico’ ne pominjući reč hrvatski“;
v) Ardelio dela Bela (1655?1737) „napisao je i 1728 u Mlecima izdao oveći talijansko-latinsko-hrvatski rječnik (Dizionario Italiano, Latino, Illirico, na 785 str.) s latinsko-talijanskim indeksom riječi na kraju i s kratkom gramatikom ’ilirskoga jezika’ na početku rječnika (Instruzioni grammaticali della lingua Illirica)… Za rječnik je skupio građu iz preko 40 rukopisnih i štampanih djela dubrovačkih i dalmatinskih pisaca XVI i XVII st., tako da je to prvi naš rječnik, koji je izrađen na osnovi pisaca i potvrđen citatima iz književnih djela“.
Mogli bismo tome dodati i neke druge slične „hrvatske rečnike“ (Bartola Đurđevića, Fausta Vrančića, Josipa Voltića) i ni u jednom od njih ne pominje se hrvatsko ime, a svako regionalno ime određuje se kao ilirsko, tj. srpsko. I jasno je zašto je to tako: Hrvati kažu da su oni, kao čakavci, zapadno hrišćanstvo primili pre 13 vekova, a po štokavštini, ni u tragovima se ne pojavljuju pre kraja 19. veka i o tome najbolju potvrdu nalazimo u Dubrovniku, u kome je, prema „popisu od 31. decembra 1890“, u njegovih 14 „odlomaka“ popisano 11.177 žitelja, od kojih 9.713 „govori u kući“ srpski, 716 talijanski, 19 „slovenski“ (tj. slovenački), 2 ruski, 52 češki, 6 poljski, 285 nemački i 384 mađarski. I ni jedan jedini hrvatski! Katolički misionari, dakle, među Hrvatima nisu imali potrebe niti da misionare niti da šire katoličanstvo, ali su to mogli činiti među Srbima i za te su im poslove bili neophodni rečnici srpskoga jezika.
A koliko su u tome imali uspeha, mogu pokazati tri pojedinosti: a) mostarska biskupija osnovana je 1625. godine bez ijednog vernika, bez ijednog popa i bez ijedne crkve; b) nadbiskup sarajevski Štadler ustoličen je 1882. godine u nekoj baraci jer u Sarajevu katoličke crkve nije bilo; v) glavnina katoličkih crkava po Bosni sagrađena je posle Prvoga svetskog rata i kad je to jedan funkcioner HDZ neoprezno otkrio, jedva je uspeo da se spase – bekstvom u Nemačku.
Hrvati ne priznaju da su bili Srbi-katolici, a bez toga u Evropu nisu imali šta odneti mimo onoga što su od Srba preoteli. Srbi im ne moraju potpisivati priznanje da su im to poklonili.
Profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu
(u penziji)
Da bi dva jezika bili posebni jezici, oni moraju biti različiti po lingvističkim kriterijumima.
Nije neobično da u različitim državama jedan književni jezik ima različit status: da u jednoj bude većinski a u drugoj manjinski. Ali je svakako više nego neobično – da jedan jezik istovremeno u istoj državi bude i većinski i manjinski. Takve primere (socio)lingvistička literatura, koliko nam je poznato, i ne beleži. Kako bi ih i beležila, kad su oni svojevrsna negacija svih lingvističkih i sociolingvističkih zakonitosti. Ali, eto, takav je slučaj sa srpskim jezikom.
Kod njegovog tvorca Vuka Karadžića srpski jezik bio je i imenom i suštinom jedan i jedinstven srpski jezik, a iz političkih razloga u državicama nastalim raspadom bivše SFR Jugoslavije dobio je više različitih imena: „hrvatski“, „bosanski/bošnjački“, „crnogorski jezik“. U podlozi tih imena, međutim, ne stoje naučno utemeljeni različiti jezici. U pitanju su isključivo varijante Vukov(sk)og srpskog književnog jezika, koji je u svom stopedesetogodišnjem hodu imenom najpre postao srpskohrvatski, a onda – primenom kriterijuma „pravnog nasilja“ – „hrvatski“ i „bosanski“ i „crnogorski“.
Prihvatanje tih nesrpskih imena može dovesti, a i dovodi, do neverovatnog naučnog apsurda – da se jedan te isti lingvistički jezik u istoj državi može javiti i kao većinski i kao manjinski. Najreprezentativniji primer tome daje Republika Srbija, sa naučnom inkompatibilnosti odredaba o jeziku u njenom ustavu i njenom Zakonu o pravima manjina. U Ustavu Srbije, u članu 10, stoji da su „u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo“ i da se „službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom, na osnovu Ustava“. Srpski jezik je, po Ustavu, u Srbiji, budući jedini službeni, normalno većinski jezik. U Zakonu o manjinama su od 2006. kao manjinski jezici navedeni: „albanski, bugarski, bosanski (sic!), mađarski, romski, rumunski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski jezik (sic!)“. Tu su, kako se vidi, i „bosanski“ i „hrvatski jezik“, i to zbog toga što u Srbiji postoji hrvatska i bošnjačka nacionalna manjina. Znači li to da svaka nacija i nacionalna manjina nužno imaju i svoj poseban nacionalni jezik? Imaju li poseban jezik različit od engleskog Amerikanci, ili Australijanci? Imaju li poseban jezik različit od nemačkog Austrijanci? I da ne nabrajamo više.
O identitetu manjinskih jezika upravo se govori u Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, na osnovu koje su, kakvog li apsurda, „hrvatski“ i „bosanski“ i proglašeni manjinskim jezicima u Srbiji. U toj povelji se, naime, u njenom članu 1, imenovanom kao „Definicija“, a koji je sav posvećen određivanju regionalnih ili manjinskih jezika, kaže: a) „regionalni ili manjinski jezici“ su jezici koji su „različiti od zvaničnog jezika te države, što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika te države ili jezike radnika migranata“.
Iz navedene se povelje nužno zaključuje da dva ili više idioma koji se ne razlikuju ne mogu lingvistički (naučno) biti posebni jezici, što će reći da jedan ne može biti većinski a drugi manjinski.
Ali, eto, u Srbiji, može, jer se srpski jezik javlja i kao većinski i kao manjinski jezik. Istina, on se kao većinski imenuje srpskim imenom – zove se srpski književni jezik, dok se kao manjinski imenuje nesrpskim imenima – zove se „bosanski“ i „hrvatski književni jezik“. Ta preimenovanja nemaju nikakvog naučnog – ni lingvističkog ni pravnog – uporišta, pa, sledstveno tome, i ne mogu negirati srpski karakter nesrpski imenovanih varijanata srpskoga jezika, koje su samo zbog tog (nesrpskog) imena proglašene posebnim „manjinskim“ jezicima.
Da bi dva jezika bili posebni jezici, oni moraju biti različiti po lingvističkim kriterijumima (genetskom, strukturnom i komunikativnom). To nije slučaj sa „hrvatskim“ i „bosanskim jezikom“ kad se oni posmatraju u odnosu na srpski jezik. Budući da Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima propisuje da se manjinskim jezikom može proglasiti samo jezik koji je „različit od zvaničnog većinskog jezika te države“, a da su srpski, „hrvatski“ i „bosanski“ samo različita imena istoga jezika, jasno je da „hrvatski“ i „bosanski jezik“ ne mogu u Srbiji imati ni lingvistički ni pravni – nego samo simbolički – status posebnog jezika, pa se na njihove govornike ne mogu primeniti „ustavom i zakonom zagarantovana prava da se sudski i upravni postupak vodi na maternjem jeziku stranke“, jer se postupak na tom jeziku vodi i kad se taj jezik zove srpskim. Nazivi jezika bez lingvističke identitetske podloge predstavljaju samo simboličku, a ne komunikativnu, funkciju jezika.
Zato za „jezike“ koji po Evropskoj povelji i nisu manjinski jezici jer su podudarni sa srpskim kao većinskim jezikom nema nikakvog osnova proizvoditi nekakve „tumače za bosanski jezik“, niti na njima izvoditi posebnu nastavu niti praviti za takve lingvistički nepostojeće jezike posebne udžbenike, jer svi koji znaju srpski jezik znaju podjednako dobro i „hrvatski“ i „bošnjački/bosanski“ i „crnogorski“, koji takođe traži status manjinskog jezika u Srbiji. Vlada i državne institucije moraju toga biti svesni i u skladu s tim moraju i delovati.
*Profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu
i FILUM-a u Kragujevcu
Dr Miloš Kovačević