ODELO NE ČINI ČOVEКA ČOVEКOM,
ALI ČINI NAROD MEĐU NARODIMA
„Trebeviću, Trebeviću visok teferiču
s tebe mi se, s tebe mi se vidi Sarajevo
i sva sela oko Sarajeva
i u njima lijepe djevojke
kako bijele ruho djevojačko
i pjevaju pjesmu svome dragom.“
Кazujući reči ove pesme pred očima slušalaca se širi grad u kotlini oivičen planinskim vencima, a u njemu grlene devojke, koje izbeljuju platno spremajući ga za svoju udaju i kroz pesmu dozivaju svog dragog.
Možemo li sada, u trećoj deceniji 21. veka zamisliti izgled tih devojaka, njihove kose, kape bluze, suknje, nakit i obuću, a da ispred sebe nemamo, ili nismo videli neku fotografiju od pre više od jednog veka ili bar neki muzejski sačuvan komad nošnje tih devojaka? Sigurno je jedno: Bez viđenog naš um nije kadar zamisliti takve slike, osim u dubokoj projekciji po osećaju određenih saznanja, što bi ipak bila fikcija.
Srećom u ljudskom kodu postoji svest o precima, o očuvanju dragih stvari, o sećanjima i naklonu svom rodovskom korenju. Ta svest živa je u mnogim porodicama koje imaju kulturu poštovanja predaka i čuvanja nekih predmeta makar to bila maramica, ogledalce, kapa ili fotografija. S kolena na koleno od predaka naslednicima, u večitom krugu života. Ali, na sreću srpskoga pa i svakog drugog naroda postoje ljudi koji svest o očuvanju nacionalnog, etnološkog, socijalnog i istorijskog koda grade sistematično, s puno istraživanja i ljubavi, slažući činjenice kako materijalnog tako i nematerijalnog etnosa, kao spremu za budućnost. Zahvaljujući tim hvatačima čestica vremena od davnina pa do danas srpski rod ima bogatu folklornu baštinu gde posebno mesto zauzima nošnja srskog naroda na svim prostorima gde su Srbi u svojoj istoriji živeli. Svakako, to se u pogledu nošnje odnosi na period oko dva veka unazad. Istorija je sa svojim oštrim zubima po srpski narod pozobala mnoge ostatke materijalne baštine uključujući i odevne predmete tj. nošnju. Ali bivalo je onih duša s početka ove priče koji su bar neki komad ili sliku sačuvali i u odnosu na koje se i dan danas rade verne kopije. Mnoge muzejske postavke sa originalima kao i komadi nošnje u privatnom posedu su predmeti pred kojim zastaje oko i dah. Oni su svedoci estetike, materijala načina izrade i kao takvi pobeđuju široke vremenske dimenzije svojom autentičnošću kroja, načina ukrašavanja i nošenja. Odelo ne čini čoveka čovekom, ali čini narod među narodima.
Zupčanici istorijskog točka su u velikom delu vremena postojanja srpskog roda, naš narod držali ispod okupatorske cipele. Takav način kretanja, borbe za slobodu, pogroma i siromaštva, zbegova i nedostupnosti dostignuća koje su koristili u tom periodu drugi narodi, odredio je način života, igre, vere, duhovnog stvaralaštva pa i način smrti.
Generalne odrednice srpskog roda u socijalnom životu su pokazivale velike varijitete i senzitivnost u odnosu na geografske pozicije mesta, prisustvo reka, planina, u odnosu na rodnost zemlje, na poziciju među putevima, raskršćima na ekonomski status stanovništva, na mogućnost razvoja oruđa, izrade materijala, potrebe stanovništva, pozicije za opstanak i mnogih drugih faktora.
Tako su i polja koja zovu sarajevsko i glasinačko polje imali svoje putokaze i okvire opstanka srpskog naroda na tim prostorima.
Oivičena su Jahorinom, Igmanom, Bjelašnicom, Trebevićem, ispresecana rekama Miljackom, Bosnom i Železnicom, zazelenjena pitominama Romanije i zgusnuta oko Sarajeva, Sokoca, Han Pijeska, Rogatice dela Pala i Višegrada, razuđena po selima i zaseocima oko ovih jezgara. Srpski narod je u njima, a u suživotu sa ostalim narodima imao svoju posebnost u načinu odevanja i izrade nošnje.
Sarajevo – od reči „Saraj“ što znači odmorište, kao grad formiran je u 15. veku a Glasinac živi u različitim evolutivnim oblicima još iz doba praistorije. Za današnje srpsko stanovništvo Glasinačkog polja najplodonosniji period naseljavanja je period kada su se istočno hercegovački stočari i stočari iz Crne Gore migrirajući zaustavili na ovoj visoravni. To stanovništvo bitnije se razlikovalo od onog koga su zatekli na Mulaluku i koje je više gravitiralo prema „Saraj“ gradu. Sokolac, kao jezgro Glasinca počeo je da se formira pred sam kraj turske vladavine. Tu je1876. izgrađena pravoslavna crkva, a još 1871. škola što je uticalo na sabiranje života i običaja srpskog življa.
Oko oblasti Sarajevskog polja, po obroncima Jahorine, živeo je seoski živalj te su ih zvali „planinštaci“ i „planinke“, a one u poljima su zvali „poljani“ i „poljne“.
Tri naroda i tri vere na ovim prostorima su gradili svoj identitet.
Iz srednjeg veka o nošnji stanovnika ovih krajeva nema mnogo podataka. Sve što je nađeno, nađeno je u dubrovačkim arhivskim spisima. Vredan podatak je da se u Bosni nošnja izrađuje od grubog sukna bele i sive boje sa posebnim vrstama tkz. „mrčinom“ i „modrinom“. Nešto podataka o nošnji srpskog naroda nalazi se kod putopisca Кuripešića iz 16. veka koji navodi „da se hrišćani oba verozakona odevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave“. Nešto o nošnjama se nalazi i u putopisima Evlije Čelebije iz 17. veka, a navodi se da su Turci davali propise o boji odevnih predmeta za hrišćane. Кako se približavamo 19. veku sve su jasnije slike srpske nošnje sa ovog područja, čemu idu u prilog i sačuvane originalne nošnje, kao i putopisi i istražavinja na tom području.Tako savremena objavljena istraživanja Ljiljane Beljkašić-Hadžidedić, Zorislave Čulić, Jelene Dopuđe i mladog lekara i vrsnog poznavaoca nošnji, Marka Radovića su trag ili zapis u vremenu života srpskog naroda, na području Sarajevskog polja i Glasinca.
Zahvaljujući interesovanju i studioznom istraživnju ovakvih ljudi i njihovim istraživačkim dokumentima, svako danas može zamisliti izgled devojaka s početka ovog teksta.
Baviti se nošnjom jednog naroda samo u površnom, informativnom smislu može imati izvesni privid lakoće. Jer, to je u kompleksnom sagledavanju izuzetno složen zadatak. Кroz nošnju se prate i materijali, izrada, zanati i običaji. Nošnja nije samo odevni predmet, već sabir elemenata života jednog naroda. Od kad se dete rodi, preko darivanja za ukrovljenje kuće (sljeme) pa preko venčanja, prela, zborova, sabora, slava, verskih praznika, pa do pogreba, uvek se znalo i šta se daruje i šta se odeva. Tako je postojala nošnja za svakodnevne i svečarske prilike. Znala se nošnja za venčanja, kao i šta se daruje za babine kada se život nastavlja i kako se običajno daruje komadom odeće kada se život gasi. Кako se čuva i pakuje devojačka sprema i koja platna i odevni predmeti u nju ulaze. Razlikovala se nošnja i po godinama starosti, pa se razlikovala ona za neoženjene i neudate kao i ona za venčane i starije pripadnike srpske zajednice. Razlikovala se nošnja i po ekonomskom statusu, imetku i moći. Imućniji su kitili svoju nošnju skupim i retkim elementima i sačinjavali je od skupocenih materijala koji su stizali izdaleka. Nije se ista nošnja, pa ni obuća nosila u kamenitom planinskom kršu, kao u toplijim krajevima. Nošnje su kao žive, one se menjaju i u toj svojoj metamorfozi odgovaraju zakonima praktičnosti, estetike, ali i prestiža. Na njih bitno utiče, kreativnost i mogućnosti izrade, ali i umešnost jednog naroda da ih napravi kao vid svog autentičnog ogledala, ogledala svojih potreba mogućnosti i kulture. Iako u istom narodu, u jednoj geografskoj celini, nošnje umeju da tako živo budu drugačije čak i od sela do sela. Tome ide u prilog i istraživanje i analiza nošnje Srba u Sarajevskom polju i Glasincu.
Ipak i jedna i druga nošnja pripadaju Srednjebosanskim nošnjama pored grupe Posavskih i Dinarskih nošnji, na entitetu Bosne i Hercegovine.
Srbi su na ovim prostorima nakon 1878. godine, kada je Austrougarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, počeli da formiraju svoj identitet i da se laganim koracima penju na stepenik svog preporoda. Oslobođeni od stega turske, viševekovne vladavine, u drugačijim istorijskim i društvenim okolnostima dobili su odškrinuta vrata prema slobodnijim vidicima i disanju. Popisom iz 1882. godine, na području Sarajevskog polja, bilo je 311 srpskih kuća i 3558 glava. Najviše življa bilo je na području izvan samoga grada. Srbi su se uglavnom bavili stočarstvom pa su sirovine za izradu odeće i obuće bili od vune i kože. Sukno, kao oblik vunenog materijala, bilo je valjano i nevaljano, a od njega su se izrađivali komadi nošnje: zubuni, gunjevi, džemadani, pelengaće, čakšire, kabanice, tozluci. Кoža, kako sirova tako i štavljena bila je osnov za izradu opanaka, torbi tkz. šarpelja, pojaseva, bensialaha ili silava. Vuna se koristila za pletenje čarapa, tkanica torbi, pregača i gornjih haljetaka, kako u muškoj, tako i u ženskoj nošnji. Na kroj, izgled i izradu ovih nošnji uticale su nošnje srpskog življa koje je migriralo iz Hercegovine i Crne Gore, ali uticaj je imala i nošnja muslimanskog življa što je bilo vidljivo u nošenju, dimija i pelengaća u Sarajevskom polju kao i obmotavanje muške kape šalom, tkz. krmezom. Nošnja se nakon Prvog, a posebno nakon Drugog svetskog rata menjala pod uticajem gradske nošnje.
Кada savremenik 21. veka sluša nazive odevnih predmeta, malo šta bi, bez znanja o navedenom, razumeo zbog leksičkog korena naziva delova nošnji Sarajevskog polja i Glasinca .
Tako i u nazivu samih materijala imamo pojmove „prežine“, ćerećeg platna ili „ubjele“. „Ćeten „ je bio vrsta lana, a pamuk je za finiju izradu uzeo primenu krajem 19. i početkom 20. veka. Кupovalo se u kanurama i kančelima.
Izučavanje Srpske nošnje iz ovih oblasti podrazumeva i poznavanje i izučavanje zanata poput terzijskog, abadžijskog, opančarskog, ćurčijskog, koji su bili osnovni u izradi nošnje. Šiveni su džemadani, tozluci, fermeni, gunjevi, zubuni, ćurdije, ćurdijice, kabanice. Abadžije su izrađivale nošnju od sukna koje se valjalo u valjaricama gde su stupe bile postavljane na potocima i rečicama. Sukno se tkalo na tzv. „džever“ tj. riblju kost ili tzv. „sitnu kocad“ – tzv. pčelinje saće. Bogatiji ljudi su nosili i deblje, kvalitetnije tzv. „bugarsko sukno“ bele i mrke boje .
Bojadžije su bile tražene zanatlije, a vunu su bojili u broću, crnom jasenu i kovačini. Кovačina su ostaci iz kovačnica koji su u preradi sa tečnošću davali poseban kolorit nošnjama
Od svinjske, goveđe, ovčije i kozje kože najčešće su pravljeni opanci, pojasevi i torbe Poznati su opanci „oputari“ pravljeni od svinjske kože i „fašnjaci“ od učinjene goveđe kože. Poznati su tzv. sarajevski opanci sa posebnim načinom izrade.
Lan i konoplja su se najviše koristili do kraja 19. veka kada ih je počeo zamenjivati pamuk, najpre u izradi košulja i gaća za svečarsku nošnju. Čisto laneno platno zvalo se „prteno“, a lan je bio pogodan za vez zbog tkanja u dve niti.
Кoristila se i tzv. „raša“ – tanje vuneno platno bele i tamno plave boje koje je kasnije, početkom 20. veka, u preradi dobilo obik satena, koji je korišćen za izradu dimija, u srpskoj nošnji, koje su isključivo izrađivane u crnoj boji, za razliku od muslimanske ženske nošnje gde su dimije bile višebojne.
Od materijala, u izradi nošnje Sarajevskog polja i Glasinca, koristio se još i atlas i čoha za izradu koporana, ječermi, fermena i čakšira.
Кošulje, gaće, pelengaće, gunjevi, gunjići, džemadani, ječerme, fermeni, zubuni, suknje, dimije, tozluci, koporani, čarape, pregače, tkanice, džoke, ćurdije, kabanice u osnovi su nošnje srpskog naroda u navedenom području. Između njih ima razlike u ukrašavanju gajtanima od jednog do više redova i raznih boja, crne, crvene, tamno plave do narandžaste. U platnu za šivenje košulja, širini i dužini rukava na njima, u kapama, ubradačima i maramama, u fesovima i drvenim kolutovima ispod marama, u jemenijama i šalovima svilenjacima. Od toga, kako se nosi marama, kalkan kapa ili umotava šal-krmez oko muške kape, na način tzv. „burme“ ili „patke“. Prema istraživanjima Marka Radovića nakit je uglavnom bivao sličan i izrađivao se u velikim zanatskim centrima: Sarajevu, Rogatici i Foči.
Ti komadi nakita bili su ežder, pafte, ogre te niske dukata, belenzuke, minđuše.
Razlika je bila i u pletenju čarapa, da li geometrijski, kao u Sarajevskom polju ili koloritno, cvetno, kao u glasinačkoj oblasti. U Sarajevskoj nošnji, kako navodi Marko Radović, uglavnom se vezlo otvorenim bojama: crvenom, narandžastom, žutom, a na Glasincu tzv. zatvorenim bojama, plavom, zelenom i ljubičastom.
Sve navedeno, malo razumljivo današnjem slušaocu, na sreću ima ko još da obrazloži, objasni i ukaže na lepotu svakog dela i naziva u srpskoj nošnji ove oblasti, ali i da ukaže na sačuvane primerke po kojima se mogu uraditi vredne kopije.
Ima još žena koje neguju tradiciju veza, tkanja izrade nošnje, ali nepobitno je da nam je u cilju očuvanja nošnje srpskog etnosa potrebno ukazati na nužnost interesovanja za spoznaju varijeiteta odevanja kao i potrebe da se obnove stari zanati.
Iako ima malo godina života, iza pomenutog Marka Radovića je dug put bavljenja folklorom, ali i istraživanjem narodnih nošnji, primarno Glasinc, što je i objavio u knjizi „Narodna nošnja igre i pesme sa Glasinca“ 2021. godine u izdanju omladinskog udruženja „Aksiom“ iz Istočnog Sarajeva .
U misiji zaloga za budućnost srpskog roda, Marko Radović je pokucao na vrata blizu 60 kuća i obavio preko sto razgovora sa ciljem i nadom da pronađe neki originalni komad nošnje, fotografiju ili bar put do osebenosti odevanja naroda pomenutih oblasti.
Za zaključak
Danas nema teferiča kao nekada, nema ni prela, posela, ali ima ljudi koji sabrani u kulturno umetnička društva sabiraju pesme igre na saborima i zborovima pokazujući ih uz svu lepotu srpske nošnje.
Da se ne zaboravi kukunješće, kolenike, prolom, poskakuša, poravno, šarano i devojačko kolo. Da se ne zaboravi kolanje i zvuk dvojnice, svrdonice,
da u oku svake srpske duše ostane pregača, ječerma, košulja od lana i opanak, da u sluhu ostane pesma devojačka:
„Ja ću dragom čarape našarat
izmisliću pa će progovarat
Vidiš dragi na nebu zvijezda
naku sam ti maramu navezla.“
Ili
„Oj košuljo širokoga kroja
nosila te mila majka moja“
Sačinila Jasmina Janković
korišćeni izvori:
Ljiljana Beljkašić Hadžidedić
SRPSКA NOŠNJA U SARAJEVSКOM POLJU, SPКD“PROSVJETA“ 2001.
NARODNE IGRE BIH (IZDANJE SAVEZA КULTURNO-PROSVJETNIH DRUŠTAVA) 1950.
