Nakon Principovog ubistva Habsburgovca u Sarajevu na Vidovdan započeo je prvi svjetski rat koji bi se i bez tog atentata desio, pošto je Austri bio potreban rat kao rješenje njenih imperijalističkih problema. Iz tog rata je Srbija izašla kao pobjednica i kao takva je imala pravo na ratni dobitak kojeg su države pobjednice imale pravo da raspoređuju međusobno. Srbiji je po nekim tvrdnjama bilo predlagano proširenje granica koje vidimo na naslovnoj slici.
Nad ovom kartom suze rone sadašnji srbijanski nacionalisti zašto nije prihvaćena, nego se Karađorđević prihvatio objedinjavanja svih srbolikih nacija među južnim Slavenima u jednu državu. Jednu ljudsku i časnu ideju da izvuče ispod strane čizme što veći broj južnih Slavena i objedini u jedan naš državni okvir, srbijanski nacionalisti tumače kao istorijsku grešku i tugujući nad ovom kartom, ne videći da ona spada u red svih tipičnih ponuda Zapada Srbima kroz istoriju, a to je da nam se nudi uvijek nešto neprihvatljivo, čega smo se najviše nagledali u minulom ratnom sukobu tokom razbijanja Jugoslavije protivustavnim odcjepljenjima onih istih nacija koje je Karađorđević izvukao ispod strane čizme, a Tito kasnije ponovo spasio.
Svako ko pogleda ovu kartu vidjeće da su ondašnjoj Srbiji ponudili proširenje na zapad, ali joj nije nuđen Banat odvajkadašnja srbska teritorija. Samo ime “Banat” govori da je to srbska baština, jer je “ban” stara srbska titula, kao uostalom i župan i karan. Slovenija je prije dobijanja ovog opšteg imena za Slovene bila nazivana Karantanijom, dakle oblast kojom je vladao karan. Odreći se plodne žitnice i dobiti dosta nepristupačnu Bosnu i kamenitu i neplodnu Hercegovinu i Dalmaciju i nije neki pametan potez po pitanju prehranjivanja stanovništva radi dugoročnijeg nazavisnijeg opstanka naroda.
Imati u sastavu Srbije najveći i najperspektivniji grad Balkana, pa i šire – Beograd, a da on ne može da bude glavni grad toj državi, je zaista neprihvatljivo. Država koja ima glavni grad na svojoj granici, a ne u centru države ušuškan i dobro branjen, je osuđena na propast. Osvajanjem glavnog grada svaka država veoma lako pada okupatoru u ruke. A osvojiti glavni grad koji je na granici i nije nešto posebno teško.
Dakle, ova ponuda zapadnih “saveznika” se nije mogla prihvatiti.
Ono što je najinteresantnije, najglasniji u kukumavčenju za ovim rješenjem su neki Beograđani kojima očigledno i nije cilj da budu dio Srbije, nego da su sami sebi u svojim glavama glavni i dio bilo kojeg carstva samo da nije naše. Srbijanski nacionalizam je inače uz ostale nacionalizme i vjerske fanatizme razvalio Jugoslaviju. Srbi rodoljubi su za svako rješenje gdje će biti u jednoj državi, što je i logično za jedan narod koji govori srbskim jezikom različitih žargona i narječja.
Najveća srbska nesreća nije neprihvatanje ove neprihvatljive karte i odlučivanje za Jugoslaviju, nego to što smo se podjelili po vjerskom osnovu. Glavnu i osnovnu odrednicu jednog naroda čini jezik, a ne pismo i vjera, pogotovo što su sve ove vjere kojima se priklanjamo uglavnom stranog porijekla.