Kada se kaže da se neko bavi duhovnošću prvo na šta većina pomisli je da se tu radi o čovjeku koji ne izbiva iz vjerskog objekta ili koji vrši vjerske obrede u okviru svoje vjere na svakom koraku. Zašto se samo pjevanje pjesama sa vjerskim sadržajem jednobožačkog tipa podvodi pod bavljenje duhovnošću, a instrumentalna muzika ne, ili pjevanje pjesama sa filozofskom tematikom, ili pjevanje o recimo Perunu, Jarilu, Velesu i drugim znamenitim likovima, nisu bavljenje duhovnošću, a takođe se radi o vjerskim temama?
Biti duhovan ne znači biti veoma posvećen vjernik, mada to mnogi poistovjećuju. Ne znači čak ni biti vjernik. Čak je i suprotno. Duh i duša su etarske kategorije koje prožimaju sve pojmljivo, ili rečeno jezikom nauke koja to još nije proučila kako treba, to je energija. A energija je u koleraciji sa materijom, još uvijek neistraženog međusobnog odnosa.
Duhovnost bi trebala da označava čovjekovu usmjerenost na neke nevidljive i neopipljive stvari koje nas okružuju, a biti uvjeren na bilo koji smislen način u njihovo postojanje. I baviti se time u svrhu oslobađanja i uma i čovjeka u cjelini, a ne u svrhu porobljavanja.
Duhovnost bi se trebala baviti ovladavanjem tim neopipljivim i nevidljivim procesima u korist čovjeku i čovječanstvu. Neosporno je da postoji mali broj ljudi koji su prodrijeli dublje u ta znanja i sposobnosti, ali ih ne koriste za dobrobit čovječanstva, nego za porobljavanje i izkorištavanja ljudi u svoju korist.
Duhovnost bi trebala da označava, ne samo vjernike, nego sve ljude koji se bave istraživanjem, saznavanjem i spoznavanjem zakonitost po kojoj se sve u vasioni dešava, kao i pronalaženjem smisla samog našeg postojanja. Da se bavi umovanjem nad tim ko smo u ko-smo-su, a ne da se sve svede na puko vjerovanje da se stvari odvijaju po nekom zakonu, a da nema dovoljno dokaza i potvrda da je to baš tako kako se vjeruje. Vjerovanje je povezano sa nedovoljnim znanjem. Dakle, duhovan čovjek treba biti više naklonjen saznavanju svojom glavom, a ne vjerovanju tuđim tvrdnjama.
Duhovni ljudi moraju biti radoznali i žedni znanja. Vjera je često bliža neznanju nego znanju, zavisi do kojeg je stepena došao određeni vjerski sistem u odgajanju svojih sljedbenika i koja mu je misija. Gledajući viševjekovna dešavanja izpada da je uglavnom misija većine vjerskih sistema osvajanje svijeta radi ujednačavanja ljudi tj. radi uglavljivanja ljudi u isti kalup. Ne postoji vjerski sistem, a naročito u jednobožaca, koji podržava raznolikost, a kamo li da je izgrađuje. Doduše, za neke projekte i bolju prodornost je potrebnija uniformnost i kompaktnost nego li raznolikost. Duhovnost treba da se bavi i ovom problematikom, kada je vrijeme za šta.
Ljudi uglavnom hoće da su utoreni, lakše je tako živjeti. Ljudska rasa je skup društvenih životinja koje bez duhovnosti i nisu dalje odmakle od životinjskog svijeta. Jedino čovjek od svog živog svijeta ima razum takav da može da upravlja prirodom do neke tačke, što ne može niko iz životinjskog svijeta.
Zadatak duhovnosti bi trebao da bude da učini čovjeka takvim da se izdigne iznad običnih i jednostavnih prirodnih zakona i životinjskog svijeta čineći svijet održivijim i svima boljim, da velika većina ljudi žive dostojno čovjeka, bez nepotrebne patnje i muke.
Ovako nešto je u stvari nemoguće postići, ali to ne znači da se tome ne treba težiti i što više približiti