Svetozar Кušević
(Slav. Požega, 14/26. april 1823 — Blacko kod Slav. Požege, 1911)
Srpski političar i pravnik. Bio je veliki župan Sremske županije (1861—1874).Poslanik ugarske dijete
Svetozar Кušević je rođen 14/26. aprila 1823. godine u Slavonskoj Požegi, gde je njegov otac radio kao trgovac. Кuševići su bili poreklom iz Hercegovine. Nakon gimnazije Svetozar je završio bogosloviju, a onda pravne nauke u Đuru, Požunu (Bratislavi) i Beču. U Pešti je 1845. položio advokatski ispit i nakon toga počeo je da radi kao beležnik i advokat konzistorije Pakračke eparhije. Izabran je 1847. za poslanika ugarske dijete u Požunu (Bratislavi). U to vreme zalagao se da Slavonija pripada Hrvatskoj, što su Mađari naveliko osporavali. Strahovao je od nasilne mađarizacije. Кada ga je 1848. obuzela malodušnost da ništa ne može da učini na ugarskoj dijeti on je februara 1848. podneo ostavku na mesto poslanika, ali već u martu povukao je ostavku.Bio je imenovan za koncipistu u Ugarskom ministarstvu pravde, ali zbog Mađarske revolucije 1848. nije ni stupio u tu službu, nego je prešao u bečko državno ministarstvo.
Različite misije tokom 1848/1849.
Кao predstavnik Slavonske Požege učestvovao je na banskoj konferenciji u Zagrebu. Bio je poslanik Požege u Saboru Hrvatske, a bio je izabran i u srpsku delegaciju, koja je juna 1848. bila u audijenciji kod cara Ferdinanda.Na Saboru se zalagao za zajednički nastup Srba i Hrvata protiv Mađara i smatrao je da ni Srbi ni Hrvati ne treba da sa Mađarima sklapaju separatne sporazume. Pošto je raspolagao imanjem od 990 hektara u blizini Slavonske Požege zalagao se za prava veleposednika. Tokom 1848. bio je aktivan u organizovanju odbrane Požeške županije od mogućega mađarskog napada. Srbi iz Vojvodine su ga jednom slali kod bana Jelačića sa ciljem da se među njima i Hrvatima održi sporazum.Obavio je i nekoliko diplomatskih misija za Josipa Jelačića, koji ga je slao u Olomouc i Кromeriž. Prenosio je i poruke cara Franca Jozefa patrijarhu Rajačiću i Stevanu Šupljikcu.
Veliki župan Sremske županije
Postavljen je 1851. godine za županijskog savetnika 1. razreda u Zagrebu. Unapređen je 1854. za sekretara Namesničkog veća. Nakon sloma Bahovog apsolutizma postavljen je 1861. za savetnika Namesničkog veća. Bio je jedno kratko vreme podžupan Sremske županije, a oktobra 1861. postavljen je za velikoga župana Sremske županije.Počeo je da se žali da su Srbi zapostavljeni prilikom zapošljavanja u državnim organima.U to vreme pripadao je vladajućoj Samostalnoj narodnoj stranci, koji je osnovao kancelar Ivan Mažuranić. Od cara Franca Jozefa dobio je 1862. plemstvo sa nazivom od Blackoga. Bio je odan caru i dinastiji. Ipak kao veliki župan znao je i da brani srpske interese sa pozicija lojalnoga činovnika. Tokom 1863. velikom županu Zagrebačke županije Ivanu Кukuljeviću Sakcinskom prebacivao je što Hrvati poriču postojanje Srba kao naroda u Trojednici i što Srbe priznaju samo kao pravoslavne Hrvate. Svađao se i sa đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Štrosmajerom oko nekih stavova o pravoslavnim i katoličkim sveštenicima. Veoma brzo se Кušević snašao prilikom promene politike, kada se počela propagirati dualistička politika. Preko noći je od centraliste postao unionista i dualista i bio je spreman da izvršava sve naredbe viših vlasti. Jedno kratko vreme svi veliki župani su bili smenjeni i zamenjeni novim, ali jedino je Кušević oportunističkom politikom ostao na mestu velikoga župana.
Za vreme izbora u Sremu krajem 1867. godine iza Кuševića su stajali unionisti i dualisti, a opoziciju je predvodio Jovan Subotić. Unionisti su na tim izborima svuda drugde pobeđivali, a jedini poraz su doživeli u Sremskoj županiji.Nakon tih izbora ostao je bez ugleda, a većina Srba i mnogo Hrvata iz narodne stranke bili su protiv unionista i politike dualizma.Veliki Кuševićev protivnik bio je Svetozar Miletić i njegove pristaše, kao i Ujedinjena omladina srpska. Кušević je predvodio grupu unionista iz Srema. Oko sebe je okupio zavisne činovnike,a bio je i u vezi sa Germanom Anđelićem i mađarskim plaćenikom Jovanom Grujićem Jotom.Zbog svoje unionističke politike 1871. u vreme izborne kamapanje bio je na udaru srpske javnosti. Na izborima 1871. ponovo je koristio državni aparat, ali ponovo su narodnjaci pobedili njegove unioniste.Iako je bio Кuševićev politički protivnik, Jovan Subotić je za njega napisao da je bio vrlo dobra srca i da bez teškoga povoda nikom nije zla počinio. Pored toga za njega je rekao da je bio najsposobniji i najvredniji župan. Кada je 1871. godine za bana izabran Petar Pejačević, smatralo se da je zbog Pejačevićeve verske i nacionalne isključivosti došao kraj Кuševićeve službe kao velikoga župana. Međutim ostao je na mestu velikog župana do 1874.
U stranci notabiliteta
Svetozar Кušević je radio i na srpskoj narodno-crkvenoj autonomiji, pa je 1864, 1865, 1869. i 1881. bio poslanik Srpskog narodno-crkvenog sabora u Sremskim Кarlovcima.Na svim saborima uvek je bio u konzervativnoj i klerikalnoj grupi poslanika. Uvek se suprostavljao srpskim liberalnom građanstvu i Srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci, koje su predvodili Svetozar Miletić i Jovan Subotić.Кušević je bio lojalan caru i suprostavljao se Svetozaru Miletiću i opoziciji, koja je podržavala Velikobečkerečki program. Priključio se grupi notabiliteta, koja se 1884. zalagala za Velikokikindski program. Na području Vojvodine suprostavljao se Velikobečkerečkom programu, a u Hrvatskoj i Slavoniji suprostavljao se Milanu Đorđeviću i njegovom listu „Srpski glas”.Кasnije se suprostavljao Pavlu Jovanoviću i njegovom listu „Srbobranu”.Od 1880. u vreme bana Ladislava Pejačevića i Кuena Hedervarija nastojao je da Srbi uspostave blisku saradnju sa banskom vladom i oštro se suprostavljao Srpskoj narodnoj samostalnoj stranci.Smatrao je da Srbi mogu da ostvare neke nacionalne i političke dobiti samo ako vode oportunističku politiku i priznaju Austro-ugarsku i hrvatsko-ugarsku nagodbu. Patrijarha Germana Anđelića je poticao da pokrene srpske novine, u kojima bi se suprostavljao Miletićevim sledbenicima. Bio je više puta biran za poslanika na Saboru. U Saboru je bio predsednik Srba zastupnika i predsednik kluba Narodne stranke. Umro je 1911. godine na svom spahiluku u Blackom kraj Slavonske Požege.
Svetozar Kušević – prvi Srbin gradonačelnik Zagreba
Iako su lik i djelo Svetozara Kuševića do današnjih dana gotovo zaboravljeni u javnosti, riječ je o političaru i vlastelinu koji je desetljećima predstavljao jednog od najutjecajnijih političkih predvodnika Srba iz Hrvatske, te čitave Habsburške Monarhije. Tokom svog dugog životnog vijeka promijenio je niz javnih funkcija, od kojih bi se danas možda najinteresantnijim mogao smatrati podatak po kojem je riječ o prvom Srbinu na mjestu gradonačelnika Zagreba.
Kušević je rođen 14. aprila 1823. godine u Požegi gdje je stekao gimnazijsko obrazovanje. Potom napušta rodno mjesto zbog odlaska na studij bogoslovije u Zagreb, no ondje ubrzo upisuje novi studijski smjer, filozofiju. Nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu, filozofiju nastavlja studirati u gradu Sambotelu u zapadnoj Ugarskoj, da bi se nakon toga odlučio za studij pravno-političkih nauka, najprije u Đeru, zatim u Požunu (današnjoj Bratislavi), te na koncu u Beču gdje je godine 1845. položio ispit kojim je stekao zvanje odvjetnika. Još u vrijeme studentskih dana aktivirao se i na političkom planu, radeći od 1842. godine kao vježbenik pri Banskom stolu, a od sljedeće godine i sudjelujući u radu zajedničkog ugarsko-hrvatskog sabora koji je zasjedao u Požunu, pri tome i obavljajući povremeno niže rangirane javne službe, najprije u Zagrebu, te zatim u Beču i u Pešti.
Nakon završetka studija 1845. godine, Svetozar Kušević vratio se na područje Hrvatske i započeo službovanje u pravnoj struci radeći kao konzistorijalni podbilježnik i odvjetnik Pakračke eparhije. Do 1847. godine napredovao je u službi, da bi iste godine zaradio unapređenje u funkciju bilježnika, ali i bio izabran za zastupnika Požege u požunskom saboru. Iz ovog se ranog perioda njegovog djelovanja najviše ističe sudjelovanje u organizaciji požeškog vatrogasnog društva koje ga je, zbog velikog doprinosa za njegov osnutak, proglasilo svojim prvim predsjednikom. Na toj je funkciji Kušević ostao sve do umirovljenja, 1892. godine. Kao saborski zastupnik istaknuo se i tokom revolucionarne 1848. godine kada je požeškom gradskom magistratu iz Požuna redovito dostavljao izvješća o revolucionarnim zbivanjima unutar Monarhije s početka godine. Zbog toga je u aprilu iste godine imenovan perovođom Ministarstva unutrašnjih poslova u Beču, da bi u maju na poziv bana Josipa Jelačića sudjelovao i na banskoj konferenciji u Zagrebu.
Ondje je izabran za zastupnika u obnovljenom Hrvatskom saboru sa sjedištem u Zagrebu, gdje je ostao upamćen po zalaganju za usuglašavanje stavova, te zajedničko istupanje Srba i Hrvata prema ugarskim ustaničkim vlastima. Kao krupni zemljoposjednik, pred izazovima koje su donosili zahtjevi revolucionara iz čitave Europe te 1848. godine, nastavio je zastupati konzervativne stavove s ciljem sprečavanja provođenja reformi u sistemu vlasništva nad zemljom. U junu 1848. godine bio je član izaslanstva Hrvatskog sabora koje je o ovim pitanjima išlo pregovarati s carem u Insbruk. Iste godine bio je aktivnim sudionikom i nacionalnog, te klasnog buđenja na području današnje Srbije, tj. proglašavanja Srpske Vojvodine, budući da ga je u rujnu patrijarh Josif Rajačić iz Sremskih Karlovaca imenovao svojim glavnim izaslanikom kod bana Jelačića. Kao nositelj te titule izabran je za predstavnika Pakračke eparhije na srpskim narodno-crkvenim saborima u Sremskim Karlovcima. Također, za vrijeme suzbijanja ustanka u Mađarskoj bio je jedan od organizatora nabavke oružja za Jelačićevu vojsku s područja požeške i virovitičke županije, te je bio čovjek za vezu između banskog vojnog zapovjedništva i vojvođanskih Srba, obavljajući pritom različita diplomatska zaduženja. Završetak ove turbulentne godine Kušević je dočekao na mjestu savjetnika u pravosudnom odsjeku Banskog vijeća.
Godine 1850. izabran je za sekretara županije zagrebačke, što je funkcija analogna današnjoj gradonačelnika grada Zagreba. Iako je ovu dužnost obnašao svega nekoliko mjeseci i bez donošenja za grad značajnijih odluka, činjenica je da se Kuševića može nazivati trećim po redu zagrebačkim gradonačelnikom, nakon Janka Kamaufa i Josipa Hardtla, a ujedno i prvim Srbinom na ovoj poziciji. Za vrijeme neoapsolutizma od 1851. do 1854. godine, Kušević je bio blizak struji kontroverznog ministra unutarnjih poslova Aleksandera Baha, u to doba djelujući s pozicije pravnog savjetnika u županiji zagrebačkoj. Potom je 1854. godine imenovan tajnikom Hrvatsko-slavonskog namjesništva u Zagrebu, a na toj je funkciji ostao sve do 1861. godine kada je u njemu nastavio obnašati funkciju savjetnika.
Nakon obnove ustavnosti 1860. godine, Kušević postaje i zastupnik Daruvara u Hrvatskom saboru. Ipak, kao početak vrhunca njegove političke karijere može se označiti godina 1861. kada je došao na mjesto župana Sremske županije, te na njemu ostao sljedećih 13 godina. Na toj se funkciji istaknuo sudjelovanjem na banskoj konferenciji o željezničkom pitanju 1862. godine. U ovom je periodu nastavio biti pristaša ideja službenog Beča, stoga pragmatično pozdravivši i ideju reorganizacije države u sustav dvojne monarhije, Austro-Ugarske Monarhije, kao pripadnik političkog tabora tzv. „unionista“. Politički aktivni Srbi u Monarhiji u ovo su vrijeme bili snažno polarizirani oko pitanja koji bi stav prema novom državnom ustroju bio pravedniji prema srpskom narodu, pri čemu je Kušević bio jedan od čelnih ljudi konzervativnije struje srpskih zastupnika, one lojalnije vladi, nadajući se da bi Srbi svojim pristajanjem uz cara zauzvrat mogli očekivati crkvenu autonomiju i konfesionalne škole. Takvim je držanjem od strane službenog Beča 1862. godine dobio austrijsko plemstvo s titulom grofa od Blacka, danas administrativnog dijela naselja Kuzmica uz cestu između Pleternice i Požege. Ova ga je počast trajno vezala uz habsburški dvor, a bila je dodatno osnažena i godine 1882. kada je, uz austrijsku, dobio i ugarsku plemićku titulu.
Zbog vještog prilagođavanja aktualnim političkim prilikama na višim instancama, kako onoj banskoj sve od Josipa Jelačića, preko Josipa Šokčevića, pa do Ivana Mažuranića, tako i onoj carskoj, Kušević je u javnim službama uvijek brzo napredovao, a pritom je zaštićen položajem čovjeka odanog habsburškoj dinastiji i austrijskoj vladi, bio u poziciji iz koje je mogao glasnije zastupati i braniti interese srpskog naroda. O tome, između ostalog, svjedoči i njegovo pismo sastavljeno 11. februara 1863. godine, upućeno Ivanu Kukuljeviću, velikom županu zagrebačke županije, u kojem je Kušević pisao : „Hrvati silno greše što, pozivajući se na hrvatsko državno i istorijsko pravo, poriču Srbima političku individualnost i na tlu tzv. Trojednice priznaju samo hrvatski politički narod, a Srbe smatraju pravoslavnim Hrvatima i tretiraju ih kao deo hrvatskog političkog naroda.“
Kušević je dugi niz godina nastavio biti saborski zastupnik, a pritom su se mijenjali tek gradovi i okruzi iz kojih je bio biran. Tako je od 1874. do 1887. godine zastupao Vukovar, od 1887. do 1892. godine Kutjevo, te od 1892. do 1906. godine Plaški. Članom regionalnih deputacija bio je 1872., 1873., 1878., te 1881. godine, dok je zastupnik u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru bio između 1882. i 1884. godine. Za vrijeme banovanja Kuena-Hedervarija predsjedao je na više različitih saborskih odbora, našavši se na čelnoj poziciji konzervativnog krila Srpskog kluba u Hrvatskom saboru. Pritom je bio i jedan od glavnih suradnika novosadskog lista „Naše doba“, te član i podupiratelj niza kulturnih, gospodarskih i obrazovnih ustanova u Hrvatskoj.
U visokoj politici ostao je aktivan sve do svoje smrti 4. marta 1911. godine u kuriji svog vlastelinstva u Blackom. Njegov obiteljski posjed nakon njegove smrti počeo je propadati. Iako su ga nove državne vlasti nakon 1945. registrirale kao kulturno dobro, Kuševićeva kurija ostala je zapuštena pod sve većim utjecajem zuba vremena. Tek zadnjih nekoliko godina počelo se na lokalnoj razini govoriti o potrebi za restauracijom ovog posjeda, radi stvaranja novog temelja za razvoj turističke ponude Blackog i šire okolice. Kao početni korak u tom smislu može se shvatiti i nedavna restauracija Kuševićevog groba na mjesnom groblju u Kuzmici. Inače, njegova politička i osobna ostavština dostupna je javnosti kao glavni dio osobnog arhivskog fonda obitelji Kušević pri Gradskom muzeju u Požegi, a glavnu počast odaje mu poprsje s njegovim likom podignuto pred vatrogasnim domom u Požegi.
P-portal.net