Postaje već pomalo dosadno i smorno čitati po društvenim mrežama od strane nekih srbskih „mudraca“ njihovu varijantu svih istorijskih događaja. Istorijsku građu za tu svoju verziju istorije su obično crpjeli od svojih baba, koji su od svog svijeta što postoji vidjeli samo njihovo selo i okolne zaseoke. Mnogi Srbi se obično đedova i ne sjećaju, ili su poginuli ili su pobijeni, pa spade istorija na babske priče.
Naravno da istoriju pišu pobjednici, neće se valjda dati gubitnicima da to rade. Koja je onda svrha pobjede nego da pobjednik određuje sva pravila igre pa i izgled istorije. Zato i jeste pobjednik. Božanska pravda ne postoji, kako vidimo na stotinu primjera, a pogotovo Jasenovca, Jadovnog i Jastrebarskog. Bog nikada nije na strani jadnih i napaćenih niti slabih i gubitnika, nego na strani jakih i dobro organizovanih. Slabim samo ostaje utjeha i nada kao sinonimi za božiju pravdu.
Ovaj izsječak iz knjige dr Ivana Cvitkovića „Ko je bio Alojzije Stepinac“, u izdanju „O“ Izdavačke djelatnosti, Politička biblioteka, Sarajevo, 1986. pokazuje da Tito nije „kinjio“ samo „Srpsku pravoslavnu Crkvu“, nego i cijelu državu Vatikan u kompletu sa svim njihovim političarima, uposlenicima i vjerskim radnicima.
Nije Tito prezao da udari i na najbogatiju i najmoćniju organizaciju svijeta. Ne bi to baš tako smio da nije imao iza leđa Staljina i onoliki SSSR koji je to isto radio, ali kako su u SSSR rimo-katolici bili nebitniji faktor u odnosu na cijelo SSSR stanovništvo, nego što je to bio u slučaju Jugoslavije, Titova hrabrost ipak ostaje ubilježena u analima svjetske istorije. Ima neko ko se usudio da pokaže zube Vatikanu pa čak i da im postavlja uslove i sankcioniše ih.
Komunistička doktrina je zastupala pravedniju raspodjelu dobara na većinu ljudi, na uravnilovku kako nebi alavi i bahati, očiju gladnih, nastavili da se bogate na muci i patnji siromašnih i potlačenih, pa se oduzimao višak bogatstva od bogatih i bio davan obespravljenim, pošto je svakako to bogatstvo nastalo na izkorištavanju širokih narodnih masa pod raznim izgovorima.
Vatikan se pobunio protiv Titove agrarne reforme i nacionalizacije crkvenih imanja, te je lično preko njihovog Stepinca protestovao Titu. Nije se oduzimala sva imovina, nego samo višak, ostavljana je određena zemlja vjerskim objektima kako bi mogli opastajati, a davano im je i više zemlje mimo propisanog, ako su imali na njoj i spomenike za koje je trebalo više sredstava za njihovo održavanje.
I Karađorđevići su takođe oduzimali zemljište od Vatikana na tlu njihove nešto manje Jugoslavije nego što je bila Titova, ali nisu dijelili ravnopravno narodu, nego samo onima koji su bili u njihovim partijama. Nešto slično kao što se sada dešava. Sada partijaneri otimaju od naroda i gomilaju bogatstva sebi kao i u vrijeme kraljevina i vraćaju humanost jedan korak unazad. Sada na srbskim državnim znamenjima takođe imamo krunu kao simbol kraljevstva. Da li se to vraćamo korak unazad?
Znajući da Tito nije gomilao nikakvo bogatstvo za sebe, jer jednostavno nije ostalo ništa iza njega njegovim potomcima, sasvim je jasan njegov humanističkiji pristup rješavanju čovječanskih pitanja od svih ovih sada na vlasti, ne samo u nas, nego i na širem planu. Stoga, nema potrebe za neosnovanim blaćenjem njegovog lika i djela kao i cijelog pokreta kojeg je predstavljao i dao mi svoj autentični pečat. Svaki čovjek na svijetu ima svojih i dobrih i loših strana, samo je pitanje koje preovladavaju.
Treba izanalizirati i kritičare, kakav to sistem vrijednosti oni zastupaju kritikujući onoga i one koji su se borili da oslobode svoju državu od okupacije i da je učine prestižnom i cijenjenom u svijetu.